Benjamin Netanjahu i izraelska ekstremistička vlada u petak 13. lipnja započeli su novi rat, naredivši masovno, sustavno i dijelom impresivno precizno bombardiranje u kojem je diljem Irana napadnuto mnogo ciljeva te poubijan dugačak niz iranskih generala, na čelu sa zapovjednikom glavnog štaba oružanih snaga Muhamedom Bagerijem i zapovjednikom revolucionarne garde Huseinom Salamijem.
Objavljeno je i kako je ubijeno četrnaest nuklearnih znanstvenika: upravo je tvrdnja da je Teheran došao tik do mogućnosti izgradnje atomske bombe Netanjahuu poslužila kao opravdanje napada. No unatoč činjenicama da prema Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju (IAEA) Iran već neko vrijeme odbija potpunu suradnju s inspektorima ovog internacionalnog tijela, da je kao jedina država bez nuklearnog oružja nagomilao znatne zalihe 60-postotno obogaćenog urana, da bi kroz neko vrijeme zaista mogao napraviti atomsku bombu – koju znatan dio iranskih vođa vjerojatno priželjkuje – “nismo imali nikakav dokaz o sustavnom nastojanju da se nuklearno oružje izradi”, ustvrdio je ovog tjedna sam šef IAEA-a Rafael Grossi.
Isto su zaključile i obavještajne službe Sjedinjenih Država. Osim toga, o iranskom nuklearnom programu upravo su trajali pregovori u Omanu: iako su razgovori zapeli, diplomatske mogućnosti nipošto nisu bile iscrpljene.
Većina stručnjaka smatra da bi iranski režim, kad bi i pribavio nuklearno oružje, njega smatrao garantom svog opstanka, a ne sredstvom napada. Unatoč agresivnoj retorici, nema dokaza ni da je Teheran pripremao konvencionalni napad koji bi opravdavao ovakav izraelski potez: dakle, teza o preventivnom udaru otpada. Čak je i niz njemačkih stručnjaka iz mainstreama, poput Pierrea Thielbörgera s Instituta za međunarodno pravo i oružane sukobe iz Bochuma ili Kaija Ambosa sa Sveučilišta u Göttingenu ustvrdio kako je ovakva izraelska “preventivna samoobrana” protivna internacionalnim pravnim normama, uključujući i Povelju Ujedinjenih naroda.
Usprkos Netanjahuovim tvrdnjama – pa i usprkos svim zlokobnim prijetnjama koje su desetljećima izricali ajatolasi zazivajući uništenje Izraela, usprkos činjenici da Iran i Izrael odavno vode proksi rat koji je prošle godine eskalirao u izravne međusobne napade – izraelski napad na Iran predstavlja ilegalnu agresiju, u kojoj je prema izvještajima pobijen i velik broj civila.
A tu agresiju izgledno temeljenu na lažima vodi Netanjahu, za kojim je Međunarodni kazneni sud raspisao tjeralicu, političar po svemu sudeći odgovoran za pokolj više od pedeset tisuća ljudi u Gazi. Na tom frontu Izraelu ponestaje opcija, ističe Ori Goldberg – i dalje ubija Palestince, ali “mislim da je Netanyahu osjetio kako se globalno raspoloženje prema Gazi mijenja”, komentira izraelski analitičar.
Međunarodna zajednica počela je kritizirati Izrael, a Emmanuel Macron najavio je priznanje palestinske države. Kao odgovor na takav razvoj situacije Netanjahu je odlučio napasti Iran. Stvarni razlog napada je Gaza, koja je naglo pala u drugi plan, ističe Goldberg. Po njemu, Izrael vlastitu sigurnost definira kao “apsolutnu i potpunu nekažnjivost, kao mogućnost da upuca i ubije koga god Izrael želi, gdje god Izrael želi, kad god Izrael želi, koliko god želi – a da ne plati ikakvu cijenu”.
Navedeno ne znači da je teheranski režim nevin ili benigan, odnosno da nije i sam poticao sukob. Riječ je o okrutnom stroju koji terorizira vlastite građane i koji je u više zemalja ostavio trag masovnih zločina. Ogorčenje Iranaca i trulost vlasti vjerojatno se ogledaju i u činjenici da je Mosad očito potpuno obavještajno probušio tamošnji sustav. A vrhovni vođa teokracije Ali Hamnei i ostali iranski moćnici gadno su se geopolitički preračunali.
Godinama su u savezništvu s manjinskim ili potlačenim skupinama gradili “Osovinu otpora”, koja je trebala štititi njihovu vlast od vanjskih ugroza i služiti ambiciji dominacije nad velikim dijelom Bliskog istoka. No u posljednjih godinu i pol dana više iranskih saveznika je potučeno: Hamas se grčevito bori za opstanak, Hezbolah je teško poražen, u Siriji je srušen Asad.
Iako uvelike oslabljen, Iran je nastavio prijetiti Izraelu, na čiji je teritorij – kao odgovor na izraelske napade na iransku ambasadu u Damasku te na Hezbolah – tijekom 2024. dva puta izveo masovne napade raketama i bespilotnim letjelicama. No vjerojatno najnepametniji potez povučen je 4. svibnja, kada je Hamnei javno odbio američki prijedlog prema kojem bi se Iran odrekao prava da samostalno obogaćuje uran u zamjenu za sudjelovanje u nedefiniranom regionalnom nuklearnom konzorciju. Naime, poznato je kako je Donald Trump nepredvidljiv i beskrupulozan – te kako ne voli odbijanje.
Nakon što je tijekom prvog mandata uništio najbolju šansu za diplomatsko rješenje pitanja iranskog nuklearnog programa – povukavši SAD iz sporazuma prema kojem se Teheran u zamjenu za ukidanje sankcija obvezao na strogi nadzor – nakon povratka u Bijelu kuću Trump je novi dogovor s Iranom postavio kao prioritet, uputivši u ožujku i osobno Hamneiju pismo.
Istovremeno, Netanjahu se desetljećima protivi ikakvom sporazumu te je vojno “rješenje” iranskog nuklearnog programa pretvorio u svoj životni projekt. Kompleksnost i spektakularna izvedba aktualnog napada govore da je pripreman duže vremena te da se čekao pravi trenutak. Nije dokraja poznato do koje je razine SAD bio uključen u planiranje: obavještajna i logistička potpora sigurno je pružena, dok neke analize tvrde da je Netanjahu dijelom Trumpa doveo pred svršen čin.
Doima se suvislo zaključiti da je odupiranje Teherana prijedlozima Washingtona frustriralo Trumpa te Netanjahuu otvorilo priliku. Premda se SAD još uvijek nije izravno priključio napadu – a Izrael nema vojne mogućnosti da sam uništi najvažnije nuklearno postrojenje u Fordou – Trump je snažno stao iza njega: na društvenim je mrežama napisao kako “mi imamo potpunu kontrolu nad iranskim nebom” te zatražio “bezuvjetnu predaju” Irana.
Štoviše, poručio je da je za SAD vrhovni vođa Hamnei laka meta, ali da ga “neće ubiti – barem za sada”: prijeteći ubojstvom šefa suverene države Trump je međunarodnu politiku otvoreno sveo na golo gangsterstvo.
Ova izjava, Netanjahuovi istupi i sustavno bombardiranje iranskog državnog aparata govore kako se u Washingtonu i Tel Avivu razmatra i “smjena režima”. I dok je iz Teherana započeo egzodus, nije jasno hoće li zaista doći do rasapa. Iako očito uzdrman do temelja i vojno potpuno podređen te iako se doveo pred historijski poraz, Teheran još uvijek ne popušta. Hamnei je predaju odbio te prijeti eskalacijom: za Islamsku republiku je kapitulacija pred SAD-om jedina stvar opasnija od izraelskih bombi, ustvrdio je analitičar Ali Vaez iz think thanka International Crisis Group.
Kolaps države od 90 milijuna stanovnika bacio bi cijeli Bliski istok u krajnje opasan kaos, veći od onog nastalog nakon invazije Iraka 2003. godine. Spremnost zapada da makar i razmatra tu opciju govori o potpunoj neodgovornosti i dosljedno kriminalnom rezoniranju. Tu je i sramotan stav Europske unije i pojedinih vođa njenih država, poput Friedricha Merza, koji su stali iza Izraela.
Međunarodni poredak očito funkcionira kao džungla u kojoj vlada samo zakon jačeg; sve to države diljem svijeta može samo dodatno ponukati da povjeruju kako im sigurnost zaista može zajamčiti samo atomsko oružje.
