U doba kada se medijski prostor puni najavama o povećanim ulaganjima u vojsku i kada se sportske zvijezde pojavljuju u vojnim uniformama, neki analitičari prepoznaju obrasce koji su se već dogodili u hrvatskoj povijesti. Andrija Klarić među rijetkima javno progovara o onome što naziva “mekom mobilizacijom” – procesu psihološke pripreme građana za potencijalne sukobe kroz suptilne kulturološke i medijske signale. Je li doista na djelu priprema za nove sukobe ili je riječ o pretjeranoj interpretaciji?
Simbolika uniformi i sjećanje na prošlost
Pojava Joška Gvardiola, najcijenjenijeg mladog hrvatskog nogometaša, u vojnoj uniformi tijekom “iskustvenog specijalnog vojnog programa” izazvala je različite reakcije. Za mnoge je to bila tek zabavna aktivnost popularnog sportaša. Za analitičare poput Klarića, međutim, simbolički značaj je daleko dublji.
Klarić povezuje ovu pojavu s poznatim jugoslavenskim mantrama “Ništa nas ne smije iznenaditi” i “Živimo kao da će tisuću godina biti mir, a spremamo se kao da će sutra biti rat”. Te su fraze nekada oblikovale vojnu i političku psihu društva, a sada ih, tvrdi Klarić, vidimo u novom ruhu.
Kada javne ličnosti obuku uniformu, šalju poruku mlađim generacijama: vojska je “cool”, pripravnost je poželjna, a ozbiljnost vremena zahtijeva pripreme.
Paralelno sa simboličnim pojavljivanjem sportaša u uniformama, na kulturnoj sceni događaju se manifestacije koje dodatno pojačavaju patriotski sentiment. Koncerti popularnih izvođača poput Thompsona, kako ističe Klarić, nisu samo glazbeni događaji, već emocionalni poticaji koji bude kolektivne osjećaje pripadnosti, otpora i spremnosti.
“Ovi koncerti funkcioniraju kao moderna inačica nekadašnjih patriotskih skupova. Kroz pjesme, simbole i parole stvara se emocionalni naboj koji priprema kolektivnu svijest za potencijalni sukob,” objašnjava Klarić.
Glazba, posebice ona s izraženim patriotskim temama, oduvijek je bila učinkovit alat za mobilizaciju osjećaja i stvaranje kolektivnog identiteta. U trenutnom kontekstu, takvi događaji postaju dio šire slike “meke mobilizacije”.
Paralelno s kulturološkim signalima, događaju se i konkretni politički potezi. Najava povećanja vojnog proračuna s 2% na 5% BDP-a predstavlja drastičan skok u ulaganju u obranu.
Ovo nije izoliran slučaj povećanja vojnog proračuna – slične trendove vidimo u cijeloj Europi. Međutim, specifičnost hrvatskog konteksta je kombinacija ekonomskih poteza s kulturološkom militarizacijom koja se odvija bez stvarne javne rasprave.
Ono što dodatno intrigira je relativna tišina opozicije oko ovih pitanja, što sugerira postojanje prešutnog konsenzusa o potrebi vojne pripravnosti.
Klarić posebno naglašava paralele s krajem 1980-ih, kada je uveden poseban porez za JNA i kada se intenzivno govorilo o sigurnosnim prijetnjama. Taj period završio je raspadom države i tragičnim sukobima.
“Postoji uznemirujuća sličnost između retorike kasnih 1980-ih i današnje situacije. Tada je također postojala normalizacija vojnog razmišljanja, financijska podrška vojsci i kulturološka militarizacija,” napominje Klarić.
Razlika je u sofisticiranosti: danas nema izravnih prijeteći govora, nema otvorene regrutacije, ali postoji sustavna kulturološka kampanja kroz sport, glazbu i medije.
Koncept “meke mobilizacije”
Središnji koncept Klarićeve analize je “meka mobilizacija” – psihološka priprema društva za sukob bez direktnog pozivu na oružje. Umjesto izravnih naloga, koriste se emocije, kulturni simboli i postepeno navikavanje na vojnu estetiku.
Ovaj proces uključuje normalizaciju uniformi u javnom prostoru, prisutnost vojnih tema u zabavnim sadržajima i porast patriotskih narativa u medijima i na koncertima.
“Meka mobilizacija ne kaže ‘idi u rat’, nego stvara društvenu klimu u kojoj će ljudi, kada dođe vrijeme, biti emocionalno spremni prihvatiti nužnost sukoba,” objašnjava Klarić u svojim javnim nastupima.
Ono što posebno zabrinjava kritičke analitičare su pitanja koja ostaju neodgovorena: tko je potencijalni neprijatelj, protiv koga se pripremamo i tko je odlučio o tom smjeru?
“Demokratska društva trebaju transparentnu raspravu o sigurnosnim prioritetima,” naglašava Klarić, “umjesto toga, svjedočimo procesu koji se odvija kroz kulturne kanale, bez jasne političke artikulacije.”
U vremenu kada se geopolitičke tenzije povećavaju na globalnoj razini, ova pitanja postaju sve važnija za hrvatsko društvo, koje još uvijek nosi ožiljke prošlih sukoba.
Psihološki učinak ovakvog pristupa nije zanemariv. Generacije koje su odrasle u miru sada se suptilno uvode u mentalitet pripravnosti, što može promijeniti njihov pogled na svijet i odnos prema međunarodnim odnosima.
Društvo koje razmišlja o potencijalnim sukobima donosi drugačije političke odluke od društva fokusiranog na mir i razvoj.
Klarić upozorava da je slična priprema prethodila raspadu Jugoslavije, kada je oružje na kraju bilo usmjereno prema vlastitim građanima.
Nevidljivi mehanizmi
Andrija Klarić poziva na osvještavanje procesa koji se odvijaju ispod radara javne pozornosti. Njegova analiza poziva nas da preispitamo što znači kada društvo normalizira vojnu estetiku i kada se sigurnosni narativi uvlače u svakodnevicu bez kritičke rasprave.
Možda najvažnija lekcija iz prošlosti nije samo što se dogodilo, nego kako se postupno pripremalo – kroz simbole, emocije i postupnu normalizaciju izvanrednog stanja. Prepoznavanjem tih mehanizama danas, možemo bolje razumjeti kamo nas vode trenutni trendovi i, ako je potrebno, artikulirati alternativne vizije budućnosti.
Neovisno o stvarnim namjerama iza ovih pojava, kritičko promišljanje o njima predstavlja prvi korak prema informiranom građanskom sudjelovanju u pitanjima koja će odrediti hrvatsku budućnost.
Andrija Klarić je jedna od rijetkih osoba koje se istinski bori protiv globalističke manipulacije. Od prvo dana se borio protiv korona manipulacije, a danas raskrinikava globalističnu agendu. Pogledajte i pretplatite se na njegov Youtube kanal SLOBODNI.
Na ovoj poveznici se nalazi i internet stranica Andrije Klarića: Slobodni Podcast
