Događanja u Benkovcu, nastala kao posljedica intuicije teatra, pokazala su parodijske elemente spoznajne zapuštenosti i nemogućnosti da se, makar na jedan dan, slijedi postavljeni pravac digniteta. Prosvjednici su umislili da brane dostojanstvo Domovinskog rata tako da ustaju protiv umjetničke dekonstrukcije rata. Nije nikakva novost da primitivci sadržaje iz kulture doživljavaju kao metafizičkog neprijatelja. To se dogodilo i s prosvjednicima u Benkovcu – program festivala nisu pročitali, ali ih to nije spriječilo da zaključe kako su, zbog domoljubnih razloga, protiv njega zato što slute da se vrijeđaju branitelji i Domovinski rat. Ljudi imaju pravo na intuiciju i fantaziju, benkovački prosvjednicu su to pravo iskoristili. Meni ne predstavlja problem to što su fantazijski zahvatili odnosno izmislili da u programu ima onoga čega nema, veći mi je problem što su izmislili vlastito dostojanstvo. To mi, naprotiv, izaziva ljutnju.
Ceca
Sudionike festivala optužili su za jugoslavenstvo i kopanje po njihovim ratnim ranama, kleli su se u vjernost stradalim precima te da zbog toga ne mogu pristati da se u njihovom gradu održava festival koji će tematizirati besmislenost rata i potrebu da se život uredi na mirotvornim temeljima i, dakako, empatiji. To mi je, neovisno o tome što nisu pročitali program festivala, izgledalo simpatično, činilo mi se da je riječ o ljudima koji više drže do intuicije nego do spoznaje, ali da to čine zbog plemenitih razloga – naime, vjerni su obitelji, svome kraju i ne žele da netko oskvrne ratnu tragediju kroz koju su prošli. Kada takvi ljudi iz plemenitih motiva poduzmu akcije koje veze nemaju s razumom, sve im opraštam – i taj besmisleni, suludi prosvjed s kojim se obračunavaju s neprijateljem kojega nema.
A onda smo saznali da kćerka vođe pobune pjeva Cecine pjesme, ali i da to, eto, svi u Benkovcu rade. To im je nešto poput rekvijema. Ceca je, dakako, udovica Željka Ražnatovića Arkana, brutalnog komandanta paravojnih srpskih postrojbi koji je u crno zavio mnoge obitelji u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Benkovačkim prosvjednicima, koji se besramno pozivaju na mrtve članove obitelji, ne smetaju asocijacije na Arkana, ali im zato smeta intuicija mirotvornog teatra. E, preko toga ne prelazim. Riječ je o besramnim ljudima bez dostojanstva. Nakon što su im, uz njihovu nedostojanstvenu šutnju, kćeri otpjevale pjesme udovice ovog zločinca, odlučili su prosvjedovati protiv najdomoljubnijeg festivala koji se ikad približio Benkovcu, a to je festival Nosi se.
Protestiranjem protiv tog festivala prosvjednici su protestirali protiv digniteta Domovinskog rata zbog toga što dignitet Domovinskog rata počiva na miru i slobodi. Mir i sloboda nisu stvarnosti koje se nalaze u rukama veterana. Blasfemična je sama pomisao da mirom i slobodom upravljaju branitelji. Branitelji mira i slobode nazivaju se građanima, a njima ne smetaju ni prosvjedi. Prosvjedi pripadaju demokraciji. Građanima ne smeta ni Ceca, neka svatko pjeva i sluša što hoće. Problem je kada jedna skupina građana nasrne na istinu i slobodu prozivajući te na koje su nasrnuli da ne vode računa o dignitetu, a prava istina je da oni digniteta nemaju, da imaju, ne bi bili protiv dokumentarnog filma o stradanju Josipa Reihl-Kira.
Nosi se
Kada se fanovi ili roditelji fanova Cecinih pjesama okupe u lokalnoj birtiji kako bi, na dnu čaše pronašli istinu o festivalu te potom svijetu i gradu demonstrirali svoje nedostojanstveno domoljublje, nastaje problem. Problem nije zbog Cece, briga me za nju, uostalom ne znam niti jednu njezinu pjesmu (očito zbog toga što mi otac nije voditelj benkovačke braniteljske udruge), problem je zbog toga što su se lažno predstavili kao ljudi koji drže do domoljubnog dostojanstva; problem je što zbog tog lažnog dostojanstva onemogućavaju održavanje festivala kojim se slavi mir, dekonstruira rat i uspostavlja istinska empatija sa žrtvama rata.
Jasno mi je da to ne shvaćaju oni koji, zbog estetskih i obiteljskih razloga, podržavaju (ili ako ne podržavaju, onda makar toleriraju) Arkanovu svojtu, dok istovremeno protestiraju protiv sadržaja mirotvornog festivala. Da sam ovo prije znao, rekao bih J. Arasu, umjetničkom direktoru festivala, da na plakatima oglasi kako će se održati festival Cecine dekonstrukcije rata. Tada bi benkovačkim prosvjednicima srce bilo na mjestu, prosvjeda ne bi bilo, program bi se održao, a oni bi o teatru, domoljublju i dostojanstvu znali onoliko koliko znaju i sada – točno toliko da stane u Cecinu pjesmu. Benkovac je grad koji protestira protiv Josipa Reihl-Kira uz taktove Cecinih pjesama. To je istina o ovom gradu, njegovim prosvjednicima, ali i o njegovom gradonačelniku. Sve dok vam je bliža Arkanova udovica od Josipa Reihl-Kira, festival Nosi se nema što tražiti u vašem gradu. Festival vodi računa o dignitetu stradalih, a to u Benkovcu ne prolazi.
