Ukrajinski panta rhei po Zelenskijevu obrascu uglavnom je motiviran sukobima u sustavu političko-vojnog odlučivanja te razornom korupcijom od vrha države na čelu sa Zelenskim, pa sve do dna. Ako Zelenski uistinu jest ili ipak nije sad samom sebi postavio tempiranu bombu, odnosno navukao eksplozivni prsluk personalnim smjenama za novih „šest mjeseci“, neki predeksplozivni vrag otkucava u ukrajinskom upravljačkom vrhu.
Unatoč već petoj godini katastrofalnog rata proameričkog kolektiva Zapada protiv ruskog agresora, ustvrdio je novinar Serhij Vjačeslavovič Sternenko, savjetnik upravo smijenjenoga ukrajinskog ministra obrane Mihaila Albertoviča Fedorova, „žalosno je što je naša zemlja danas puno dalje od pobjede. Šteta je što prave reforme u vojsci nisu ni počele, iako smo ipak uspjeli promijeniti mnogo toga. Birokratske prepreke i namjerna kašnjenja onih koji se protive vojnoj reformi spriječili su Fedorova da ostvari svoje ciljeve.“
Ukrajinski predsjednik Volodimir Oleksandrovič Zelenski – službeno istekla mandata još 20. svibnja 2024., koji nije demokratski/izborno obnovljen – upravo je poduzeo novu masovnu smjenu u političkom i vojnom vrhu svoje kapilarno prekorumpirane zemlje koja gubi rat i preživljava samo još na izdašnoj novčano-materijalno-diplomatskoj transfuziji ratnohuškačkih europskih zemalja prve i druge brzine. Među njih, vanjskopolitički neovlašteno,premijer Andrej Plenković neodgovorno gura siromašnu Hrvatsku (tzv. koalicija voljnih, kreditne EU-obaveze od 90 milijarda eura Kijevu za 2026./2027. godinu, etc.).
Ukrajina je izjedena korupcijom i uzdrmana upravljačkim neredom, a Zelenski u vojnoj odori hodočasti po svijetu s prosjačkim šeširom, plačljiva lica izigrava „branitelja Starog kontinenta od ruskog predatora“.
Plenković i vlada nisu država Hrvatska. Plenković i vlada nisu vrhovni tumači Ustava RH. Plenković i vlada ne govore istinu kada tvrde – čak i za unutarnje političke potrebe neukusno – kako „vode hrvatsku vanjsku politiku“, a „proruski/protuukrajinski Milanović sramoti Hrvatsku i nanosi joj štetu u međunarodnoj zajednici“. Nacionalna vanjska politika, kako je ustavno determinirana, sukreacijski je zajednički nazivnik dogovorenog stajališta između predsjednika Republike i premijera. I ništa drugo.
A toga nema, pa – blamažom u cijelom svijetu – godinama nema ni popune devedeset diplomatskih mjesta u hrvatskim veleposlanstvima i konzulatima. Čak ni u najvažnijim državama. Međutim, ni predsjednika niti premijera nije sram ne objaviti popis kandidata o kojima se ne žele dogovoriti. Da nije neustavno i neistinito premijerovo „vlada vodi vanjsku politiku“, ti bi diplomati već odavna obavljali svoje dužnosti. A ne zna se kada će.
Ukrajinski panta rhei po Zelenskijevu obrascu, koji ne daje zadovoljavajućeg učinka ne samo na bojišnici i dalekometnim udarima po vojnoj i energetskoj infrastrukturi u dubini ruskog teritorija te na Krimu, uglavnom je motiviran sukobima u sustavu političko-vojnog odlučivanja te razornom korupcijom od vrha države na čelu sa Zelenskim, pa sve do dna. Gdje je god netko u dodiru s novcem za obranu i održavanjem hladnog pogona životnog standarda, bezobzirno se krade.
Ukrajina je već godinama valjda globalna potvrda one pametnice kako se prsti ližu tamo gdje se med pretače. Smjene na političko-vojnom vrhu, koje su u sklopu tzv. rekonstrukcije vlade zapasale više ministara, te čak premijerku Juliju Antolijivnu Sviridenko i sigurnosne strukture zbog ažurirane političke strategije, dogodile su se – indikativno ili ne – kada je Kijev inkasirao 3,2 milijarde eura. Prvu tranšu od devedeset milijarda EU-zajma za svoje ratno i ekonomsko preživljavanje u ovoj i sljedećoj godini.
Ta se pak činjenica promidžbeno vidljivo naslonila na čvrstu potporu Ukrajini sa sastanka koalicije voljnih dan uoči vojnog mimohoda u Parizu, na Dan pada Bastille, i zveckanjem oružjem cca sedam tisuća „europskih“ vojnika na Elizejskim poljanama. À propos, uključivao je skupinu policijskih specijalaca ATJ Lučko, čiji su pripadnici 26. kolovoza 1995. u zaseoku Gruborima, pod zapovjedništvom Željka Sačića, bili masakrirali šestero srpskih civila pozne dobi i spalili im domove. Nikad nitko nije odgovarao za taj poratni zločin protiv čovječnosti, niti mu u Spomen-sobi ATJ Lučko iz Domovinskog rata ima ikakvog traga.
Istina, nije isto policija ili vojska na vojnoj paradi ponosa i časti na kojima je rođena republikanska Europa pod slavnom krilaticom „Sloboda, jednakost, bratstvo“, ali očito su državni ponos i čast nepoznanica i Macronu (zbog ratnohuškačke poruke koalicije voljnih) i Plenkoviću (zbog bagatelizacije pedigrea ATJ Lučko). Volodimir Oleksandrovič Zelenski, čiji su vojnici na Elizejskim poljanama marširali rame uz rame s „koalicijskim“, imao je razloga zadovoljno trljati ruke ne mareći ni za Bastillu niti za hrvatske Grubore.
Dan nakon Pariza, čvrstu potporu Ukrajini su objavili posebnom rezolucijom u Kijevu počasni uzvanici iz jugoistočne Europe na elizejskoj mimohodnoj tribini. Osim srpskog predsjednika Aleksandra Vučića. I, vuk sit, a ovce na broju. Forma je zadovoljena, jer papir svašta trpi. A Zelenskoga očito nije osobito briga što su se nezadovoljni sunarodnjaci počeli masovno okupljati pred njegovim kijevskim odajama prosvjedujući protiv personalne čistke u političkom i vojnom vrhu ratno trokirajuće zemlje. Nema zime, dignute su sve ustave dotoku novih milijarda eura.
Nikomu ne pada na um blesava pomisao: koliko europski tzv. obični/mali ljudi, pritiješnjeni inflacijom, energetskom i inim krizama, kopnećem životnim standardom i pomahnitalim političkim populizmom još moraju odbijati od usta svojoj djeci radi jalova ulaganja u rat umjesto u mir u Ukrajini. Zemlja je izjedena korupcijom i uzdrmana upravljačkim neredom, a Zelenski u vojnoj odori hodočasti po svijetu s prosjačkim šeširom, plačljiva lica izigrava „branitelja Starog kontinenta od ruskog predatora“. Kojeg od 2014., odnosno 2022. godine, ne može pobijediti ni sa svim saveznicima/partnerima, od kojih se u međuvremenu opasno distancirao Trumpov SAD.
U sljedećih godinu i pol će Zelenski temeljito potrošiti kreditnih devedeset milijardi eura, a rat možebitno neće prestati.
Zašto se politički analfabet s iskustvom TV komedijaša, popularnog čak i u Moskvi, dao navući na lažnu Biden-Von der Leyen-Stoltenbergovu NATO mrkvu? Što će Ukrajini NATO sa svojim balističkim projektilima na ruskoj granici, samo 430 kilometara do Kremlja, ako ne kao ugroza suvereniteta najunosnije nekretnine na svijetu. O Ukrajini u NATO-u ni danas ne razmišlja nitko na Zapadu zdrave pameti.
Iza i ispred Zelenskog te 45 milijuna nedužnih žitelja najveće europske države su stajala četiri jahača apokalipse. U petoj je to godini rata bjelodanije no ikad prije, a pobjeda nad Rusima na vrbi svirala. Ma koliko još trajao rat.
Zelenskijeve “panta rhei smjene” u političkom i vojnom vrhu znak su krize što se produbljuje u katastrofalno razorenoj i raseljenoj zemlji (blizu 10 milijuna izbjeglih u svijet), demografski osakaćenoj (više od milijuna je ubijenih i ranjenih vojnika i civila), upravljački disfunkcionalnoj i životno ovisnoj o svakoj vrsti pomoći iz inozemstva. Tako država ne može dulje funkcionirati, to nije normalno. Prosvjedi protiv personalnih čistki u državi nisu ni prvi niti će biti posljednji.
Motivirani su i izravno usmjereni protiv Zelenskijeve ratne politike, koju mu zapravo diktira/uvjetuje ratnohuškački dio Zapada i bez koje bivši komedijaš više nema što tražiti na čelu države. Nema nikakvu političku budućnost u poratnu razdoblju. Možebitno ni građansku, jer netko mora odgovarati ne samo za ljudske i materijalne posljedice rata, nego i za korupcijske/kriminalne metastaze što su kapilarno zatrovale Ukrajinu. Ona, kao takva, ali i polit-ekonomski, demokratski, pravosudno etc., nema osnovne uvjete ni za prijem u redovno članstvo EU-a. Politička „volja“ nije dovoljna.
Zelenskijeve “panta rhei smjene” u političkom i vojnom vrhu znak su krize što se produbljuje u katastrofalno razorenoj i raseljenoj zemlji, demografski osakaćenoj, upravljački disfunkcionalnoj i životno ovisnoj o svakoj vrsti pomoći iz inozemstva.
Izložen kritikama, dijelom i sa strane europsko-američkih mecena ili jataka, pritisnut sada i rastućim nezadovoljstvom vlastitih sugrađana, te političke oporbe koja diže glavu, Zelenski je smijenjenu ministru obrane Fedorovu ponudio savjetničko mjesto u svojoj predsjedničkoj momčadi, ali je to ovaj rezolutno odbio. „Prioritet je dijalog između ministarstva obrane i vojske, rješavanje problema novačenja i zaštite ukrajinskog neba“, komentirao je Zelenski sukob bivšeg ministra obrane Fedorova i kontroverznoga vrhovnog zapovjednika ukrajinske vojske Oleksandra Stanislavoviča Sirskog.
„Ovo izgleda kao izdaja“, navodno je Kyiv Independentu kazao jedan parlamentarni zastupnik Zelenskijeve stranke Sluga naroda. „Mislim da je predsjednik Ukrajine sâm sebi postavio tempiranu bombu jer je, prema zakonu, upravo on bio taj koji je izabrao Fedorova za ministra obrane. Nikad nećemo poraziti Rusiju dok ista totalna stagnacija i korupcija vladaju u našoj vojsci i ministarstvima. U Kremlju mogu otvoriti novu bocu vodke.“
Ukrajinski novinar Sternenko uspoređuje Fedorovljevu smjenu s pokušajem raspuštanja lani protukorupcijskih agencija, što je izazvalo prosvjede u zemlji, ali i osudu Bruxellesa. „I ta katastrofalna odluka i sad rekonstrukcija vlade su namijenjeni osiguravanju političke budućnosti Volodimira Zelenskog, te imaju razorne posljedice za povjerenje u državu i njega samog.“
Ako Zelenski uistinu jest ili ipak nije sad samom sebi postavio tempiranu bombu, odnosno navukao eksplozivni prsluk personalnim smjenama za novih „šest mjeseci“, neki predeksplozivni vrag otkucava u ukrajinskom upravljačkom vrhu. Sljedeći će mjeseci jamačno omogućiti jasniju sliku stanja. U sljedećih godinu i pol će Zelenski temeljito potrošiti kreditnih devedeset milijardi eura, a rat možebitno neće prestati. Rusko-kineskom „prijatelju“ u Bijeloj kući – kojeg Bruxelles i Kijev doživljavaju kao trinaesto prase i smatraju ga sa svojim prethodnikom Josephom Robinette „Joe“ Bidenom, krivcem za „ovaj nepotreban rat“ – ostaje još dvije i pol godine drugog mandata najmoćnijeg lidera na svijetu.
A što poslije 2027. godine?
