Nikad manje Franje. Otkako je Andrej Plenković odlučio da pod šifrom dvostruke konotacije prepusti javni prostor ustašama, Hrvatska se pretvorila u zemlju kakvu pokojni predsjednik Tuđman nije zamišljao ni u najluđim snovima. A taj je barem sanjao svašta. Možemo samo pretpostaviti šta bi Otac Domovine rekao da vidi kako mu očevinom danas marširaju odredi obožavalaca HOS-a, marginalnog vojnog krila Hrvatske stranke prava s kojim se obračunao još početkom rata, proglasivši ih “jednom od glavnih smetnji za međunarodno priznanje Hrvatske” i naivčinama koji “oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata”.
Plenković se od početka svoje premijerske karijere rutinski pozivao na Tuđmana kao “najvećeg hrvatskog državnika u povijesti”, uvjeravajući nas da bi Tata bio “zadovoljan današnjom Hrvatskom”, a sada se, evo, doveo do toga da mu lekcije o detuđmanizaciji Hrvatske u Saboru drži čak i Milorad Pupovac. Samo, šta ako Plenković nije ni prvi ni jedini? Šta ako su Tuđmana napustili svi, ali mi to nismo primijetili jer su se od njega udaljavali unatraške, zagledani u predsjednikov lik dok su mu se ritualno klanjali?
Ivo Sanader, recimo. Kompletan prvi tom svoje tanašne političke memoaristike pod naslovom “Doba politike” posvetio je tome da se odbrani od optužbi kako je skrenuo s Tuđmanovog puta. A taj se barem naslušao optužbi. “Od Tuđmana nikada nisam otišla, nisam ga napustila”, ispovijedala se novinarima Sanaderova nasljednica Jadranka Kosor: “Ne moramo se mi vraćati Tuđmanu, mi koji smo cijelo vrijeme bili uz njega…”
Šta ako Plenković nije ni prvi ni jedini? Šta ako su Tuđmana napustili svi, ali mi to nismo primijetili jer su se od njega udaljavali unatraške, zagledani u predsjednikov lik dok su mu se ritualno klanjali?
Za nasljedničinog nasljednika, Tomislava Karamarka, Tuđman je bio “najveći Hrvat 20. stoljeća”: “Mi u 20. stoljeću nemamo nikakvo političko sidrište, mirnu luku i čvrsti vez za koji ćemo zavezati naš mali povijesni, nacionalni brod”, recitirao je, “nego za jednu jedinu osobu – doktora Franju Tuđmana.”
I niste pritom morali biti predsjednik HDZ-a da biste Tuđmana obožavali: trg u Zagrebu dala mu je 2006. tadašnja SDP-ovska vlast, Zoran Milanović po njemu je deset godina kasnije nazvao novi zagrebački aerodrom. Pa i nekadašnji Tuđmanovi kritičari do danas su ostali opsjednuti njime: postoji poveća eskadrila lijevoliberalne inteligencije koja će vam strastveno rastumačiti da je Tuđmanova ostavština iz devedesetih još uvijek najveći problem Hrvatske. U zbroju, ispada, skoro čitava ovdašnja javna i politička scena boluje od nečega poput tuđmanije proganjanja: gdje god se okrenu, svi vide Franju. A kao i obično kada su posrijedi poremećaji percepcije, fiksacija na Tuđmana zanemaruje čak i one činjenice koje su svima poznate.
Politički sustav
Mitska figura Franje Tuđmana podignuta je, naravno, na temeljima polupredsjedničkog sustava: njemu su bile prepuštene poluge izvršne vlasti, mogao je smijeniti vladu, bilo mu je dozvoljeno da istovremeno drži funkcije predsjednika države i predsjednika partije… Sve to i još ponešto razmontirano je odmah nakon Tuđmanove smrti obuhvatnim ustavnim promjenama. Sam je temelj državnosti tako premješten par koraka dalje kako više nitko ne bi mogao steći političku moć nalik na onu Oca Domovine. Ako je Tuđman uspostavio hrvatsku državu, kao što ponavlja politička predaja, onda se ispostavlja da sadašnja Hrvatska nije ta država. Ako je ustanovio pravila – drugim riječima – učinio je to jer sam nije bio pravilo, nego iznimka.
200 obitelji
Što se tiče ekonomske politike, Tuđman je – rekli bi zoomeri – bio delulu. Uglavnom nesvjestan neoliberalne prakse koja je devedesetih oblikovala isti onaj svijet u koji je porinuo svoju dragocjenu, malenu Hrvatsku, Franjo je sanjario o nacionalnoj ekonomiji predvođenoj nacionalnom elitom: zamisao sažeta u čuvenoj formuli o 200 bogatih – naravno, hrvatskih – obitelji. Fast forward na trenutak sadašnji. Pokušajte zamisliti Tuđmana kojeg vremenski stroj transportira bespućima povijesne zbiljnosti direktno u ekonomski krajolik banaka, telekomunikacijskog sektora, energetskih kompanija, medija, trgovačkih lanaca u vlasništvu stranih korporacija: jadan čovjek. Perjanice njegove ekonomske kontrarevolucije poput Miroslava Kutle i Ivice Todorića vuku se po sudovima i zatvorima, poslovna carstva su im završila u ruinama, a od svega je ostala samo duboka klasna društvena podjela…
Demografska obnova
Ah, zlatna vremena pronatalitetnih litanija don Ante Bakovića. Devedesetih se zdvajalo nad odumiranjem hrvatskog naroda, krojene su mjere demografske obnove, uzdalo se u iseljeništvo koje će – sada kada država napokon pripada Hrvatima – pohrliti natrag. Rezime: davne 1948. godine Hrvatska je imala 3,8 milijuna stanovnika, za vrijeme Jugoslavije taj je broj postojano rastao sve do 4,8 milijuna, e da bi ga neovisna i suverena verzija republike u idućih 30 godina resetirala na tvorničke postavke, pa smo danas tamo gdje smo bili ’48., u vrijeme prvog popisa poslije Drugog svjetskog rata. O iseljeništvu znamo sve: s jedne strane ispraćamo val za valom ekonomske emigracije, s druge strane uvozimo jeftinu stranu radnu snagu, u skladu s potrebama sve nekonkurentnije periferne ekonomije.
Jezik
Zoomeri znaju šta je delulu, ali da li bi znali šta su to vrtolet, zrakomlat, dalekovidnica i velezgoditnjak? Nije da je tuđmanovska purifikacija nacionalnog jezika potpuno podbacila, daleko od toga, ali kao što je političko odvajanje hrvatskog od istočne jezične polutke započelo znatno ranije, u vrijeme Jugoslavije, tako je i pokušaj konstrukcije nove jezične stvarnosti zapeo na rogobatnim neologizmima i psihodeličnim verbalnim eksperimentima devedesetih. Ostao je dominantni osjećaj nelagode u jeziku koji danas dijeli većina govornika pokušavajući govoriti “pravilno”, ustalio se poneki tijek umjesto toka, ali veći dio ondašnjeg vokabulara danas može oživjeti samo kao izazov s TikToka: ako zoomeri otkriju kako se nekada pokušavalo govoriti pa u nevjerici pretvore Tuđmanov jezik u viralnu zajebanciju.
Mediji
Kad smo već na TikToku, možemo odmah skinuti s dnevnog reda još jednu Franjinu opsesiju: kontrolu medija. Devedesetih su pod njegovom šapom bili svi osim Feral Tribunea, Novog lista, Arkzina i još poneke medijske adrese. Današnji bi HDZ rado nastavio stopama svoga utemeljitelja pa sistemski uništava neprofitne medije, financijskim injekcijama osigurava naklonost tiskanih novina, rutinski drži HRT na kratkoj uzdi, ali sve to skupa nije i ne može biti dovoljno u medijskoj ekosferi koju čine i društvene mreže, nezavisni komercijalni portali, javno financirani mediji koji ne pristaju na to da se njima upravlja s Markovog trga…
Valjda je u tome stvar s Tuđmanom: da ga nisu ispraznili od skoro svakog sadržaja, dezinficirali i preparirali, ne bi sada mogli njime paradirati. Da Otac Domovine nije postao prazni označitelj, ne bi ga svima bila puna usta. I stvar, evo, funkcionira. Ili, drugim riječima: što je manje Franje – budite sigurni – to ćemo više slušati o Tuđmanu
Spomenička baština
Oko tri hiljade antifašističkih spomenika srušenih 90-ih zamijenilo je 80-ak spomenika Franji Tuđmanu podignutih u ovom stoljeću: nije mnogo, ali čovjeka veseli. Štoviše, veseli ga toliko da su se odavno uobičajili onlajn izbori za najkomičniji i najružniji kip Prvog Hrvatskog Predsjednika. Među favoritima su najčešće Franjo u suknji s motivom hrvatske zastave, rad Dubravka Radmana i Lenka Krizmanića, zatim rasplesani Franjo s rukama u zraku iz Katuna, Franjo ispao iz crtanog filma u Pridragu, Franjo sa sunčanim naočalama i kockastom leptir-mašnom iz Biograda na Moru, Franjo koji je zadrijemao u Pakoštanima, kninski Franjo Mira Vuce…
Nekadašnji socijalistički modernizam i hrabre apstraktne forme istisnuli su historicistički kič i karikaturalni diletantizam. Sasvim primjerena estetska posveta Tuđmanovom nacionalizmu skrojenom po ideološkim šprancama iz 19. stoljeća, zapravo.
Herceg-Bosna
Nekad na Tuđmanovim salvetama, danas još samo u Thompsonovim pjesmama, Herceg-Bosna – taj glavni ekspanzionistički projekt hrvatske vanjske politike – nikada nije zaživjela. Od agresorske inicijative ostala je tek ona pravomoćna presuda Haaškog suda iz 2017. protiv tzv. hercegovačke šestorke i u njoj formulacija o udruženom zločinačkom pothvatu, a u udruženom zločinačkom pothvatu ime Franje Tuđmana. Nije da ideja međunarodnog prava danas nekoga posebno zanima, ali eto, neka ostane zapisano i to po čemu će međunarodno pravo pamtiti najvećeg među našim političarima.
Croatia
Za kraj, šport i razonoda. Preimenovanje zagrebačkog Dinama u HAŠK-Građanski, pa onda u Croatiju, ulijevanje velikih novaca u klub od posebne državne skrbi, angažmani igrača kalibra Prosinečkog i Viduke, dominacija u nacionalnom prvenstvu i dvije sezone u grupama Lige prvaka još su devedesetih djelovali nakaradno, a s protokom – pardon, protijekom – vremena izgledaju mnogo nakaradnije: klubu je odmah nakon Tuđmanove smrti vraćeno staro ime, mafijaška era Zdravka Mamića pokazala je da se rezultatski i financijski može još uspješnije, a današnji Dinamo pokazuje da se može i tako da navijači ipak navijaju za svoj klub.
S 25 godina odmaka, BBB-ovci fingiraju kolektivnu amneziju i potiskuju tuđmanističku traumu, crnokošuljaška balavurdija sa sjevera Poljuda vjerojatno bi se iznenadila da im netko kaže kako se na toj tribini nekada veselo pjevalo “Jebemo Tuđmana i Banske dvore / jer mi smo Splićani, imamo more”, pa na kraju ispada da uspomena na Franju na nogometnim stadionima živi još jedino u Beogradu, onda kada Zvezdine Delije Grobarima zapjevaju stihove: “Ajmo crno-beli, umro je Tuđman Franja / ćutaćemo jedan minut predsedniku Partizana…”
Predsjedniče, šta je ostalo?
Dosta toga je ostalo, naravno. Nacionalizam čiji se smisao uglavnom iscrpljuje u mržnji prema Srbima. Sklonost da se ustašoidima nude politički ustupci, kao onda kada je državna valuta bila nazvana kunom. Širom otvorena vrata škola i domova fratrima i švorama. Konzervativizam, repatrijarhalizacija. Reboot kapitalističkih odnosa. Nema smisla ne reći da ničega od toga ne bi bilo bez Franje Tuđmana.
Ali ipak: nacionalisti će, htjeli ili ne, morati apdejtati svoju mržnju tako da ona obuhvati i imigrantske radnike. Kunu je, znamo, zamijenio euro. Katolički fundamentalisti danas su daleko ekstremniji nego što su bili ranije. Ultrakonzervativni pokret je ambiciozniji i opasniji, na meti su mu vrijednosti prosvjetiteljstva i Francuske revolucije. Kapitalizam nimalo ne nalikuje tome kako su ovdje izgledale kapitalističke devedesete. Da nesretnom Franji pokažete sliku današnje Hrvatske, čovjek bi vas s punim pravom pitao: šta ste mi to napravili od države?
A kako bi se tek iznenadio kada biste mu rekli da je sve ovo – ekonomski resursi rasprodani strancima, neki drugi stranci na hrvatskim radnim mjestima, hrvatski radnici u njemačkama i irskama, ZDS u Saboru, demokracija u Dinamu, Feralovi novinari na državnom proračunu, Herceg-Bosna u Bosni i Hercegovini, djeca koja ne znaju šta je vrtolet, a šta dalekovidnica – sve to dakle i još ponešto da je napravljeno u njegovo ime i u ime Hrvatske kakvu je on sanjao.
Valjda je u tome stvar s Tuđmanom: da ga nisu ispraznili od skoro svakog sadržaja, dezinficirali i preparirali, ne bi sada mogli njime paradirati. Da Otac Domovine nije postao prazni označitelj, ne bi ga svima bila puna usta. I stvar, evo, funkcionira. Ili, drugim riječima: što je manje Franje – budite sigurni – to ćemo više slušati o Tuđmanu.
