[⚠️ Suspicious Content]
I ove se godine zbilo to da tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena ispada smiješnom, neozbiljnom i nezrelom pred vlastitim građanima bilo koje etničke i polit-ideološke pripadnosti.
Kažu: pobjednici pišu povijest. Budući da je na tzv. prvim demokratskim višestranačkim izborima u Hrvatskoj – 22. travnja prvi, a 6. svibnja 1990. drugi krug; sudjelovalo osam stranaka – pobijedio HDZ Franje Tuđmana, taj je samouki povjesničar, bivši partizan i Titov general odlučio što će buduća država, kada i kako slaviti kao svoje povijesne datume. Narod se nije pitalo, na njemu je bilo da izvjesi zastave, slavi i plati državno slavlje. Iako svaka demokracija podrazumijeva narodnu volju – sâm pojam još od antičke Grčke znači vladavinu naroda, ne političke stranke – stranački je ključ, pa će još dvaput (SDP 2001. i HDZ 2019. godine) odlučiti što jest, a što nije nadnevak Dana državnosti. Ni povijesnu znanost se nije pitalo ni prvi, ni drugi niti treći put kada su se vladajući političari igrali poviješću.
Hrvati nisu tek s Tuđmanom i HDZ-om prvi put dobili višestranački parlament, kakvog-takvog su ga imali cijelo 19. stoljeće, pa HDZ-Tuđmanov nije – prvi višestranački
Sâm dolazak stranke/koalicije na vlast se svaki put uzimalo zdravo za gotovo. Mi ćemo, je li, oktroirati narodu što je za njega dobro, jer smo za to dobili biračko povjerenje? A to se, nažalost, u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj, nažalost, ne odnosi samo na Dan državnosti te ove ili one državne praznike nego i na politike što izravno utječu na život građana i ugled/poziciju zemlje u tzv. međunarodnoj zajednici.
Povijesni će fakti posvjedočiti kako je tzv. je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, pucajući od ponosa – s lentom-trobojnicom preko prsiju, kakve se znâ vidjeti na svjetskim diktatorima, uz more hrvatskih zastava sa šahovnicom bijeloga početnog polja i ekstatičnim uzvikom u počast „uspostave nezavisne hrvatske države“ (ne tzv. NDH-2?) – dao ožujka 1991. godine ozakonili 30. svibnja kao Dan državnosti. Središnji državni praznik i neradni dan, svoj i dolazak na vlast stranke koju je osnovao. On će autoritarno vladati i ostati na čelu države sve do smrti, a HDZ će gristi oporbene nokte sedam od ukupno 35 godina tzv. demokratske i višestranačke Hrvatske.
Budući da pobjednici pišu povijest, pa makar zlonamjerno revizionističku i pogrešnu – kao što je otpočetka Tuđman-HDZ-ov tretman razdoblja tzv. NDH, ustaške veleizdaje i genocida, odnosno uključivanja (pro)ustaške emigracije 1990-ih godina u vlast, politički i društveni život – pobrzali su studenoga 2019. godine poništiti SDP-ov nadnevak Dana državnosti 25. lipnja i vratiti 30. svibnja. Pa se i ove godine zbilo to da tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena ispada opet smiješnom, neozbiljnom i nezrelom pred vlastitim građanima bilo koje etničke i polit-ideološke pripadnosti te još više pred tzv. međunarodnom zajednicom: predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković (HDZ), premijer Andrej Plenković (HDZ), vlada (HDZ/DP) predvode pompozno državno slavlje, a predsjednik te iste države Zoran Milanović ne priznaje taj Dan državnosti, ne slavi niti čestita građanima navodno državni praznik.
Ne mogu stranački ključevi i autoritarne volje pojedinih vođa određivati što jest ili nije u temeljima slobode, neovisnosti i suverenosti zemlje, a da se ne pita i narod i povijesnu znanost
Kao da vladajući vladaju različitim državama. HDZ-ov dio državnog vrha s koalicijski partnerima i polit-ideološkim simpatizerima i dijelom građana slave Dan državnosti 30. svibnja, a na svim popratnim događajima – od smotre vojnog naoružanja na Jarunu, polaganja vijenaca zaslužnicima za uspostavu tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene i prigodne mise do svečane akademije u zagrebačkom HNK-u – nije vidjeti ni predsjednika Republike Zoran Milanović, ni predstavika najveće oporbene stranke SDP-a niti inih tzv. lijevo-liberalno-zelenoga političkog spektra. Pa, ako se vladajući političari i dio javnosti ne mogu usuglasiti o nadnevku tako važnog događaja, uspostave državnosti svoje zemlje, kvragu onda i ta politika i takvi držani kormilari.
Ne mogu stranački ključevi i autoritarne volje pojedinih vođa određivati što jest ili nije u temeljima slobode, neovisnosti i suverenosti zemlje, a da se ne pita i narod i povijesnu znanost. Je li to 30. svibnja, datum kada je – prethodno dopuštenjem Saveza komunista Hrvatske o višestranačkim izborima te mirnom prijenosu vlasti – konstituiran višestranački hrvatski parlament u tada Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (SRH) ili 25. lipnja kada je 1991. godine Hrvatski sabor donio odluku o samostalnosti i suverenosti Hrvatske, odnosno o razdruživanju, izlasku Hrvatske iz SFR Jugoslavije? Prijepori o tomu traju već tri desetljeća i kusur, a trajat će i dalje budući da stranačke „pameti“ ne uvažavaju elementarne principe toga što demokracija jest. Od antičkog pamtivijeka, je li.
Treba li hrvatski narod slaviti dolazak HDZ-a na vlast (i time armirati u povijesti lujevsko-tuđmanovsku formulu HDZ = hrvatska država, što je notorna glupost) ili odlazak Hrvatske iz jugoslavenske Federacije? Ne treba biti osobito pametan, pa pojmiti što je od toga dvoga snažnije sjelo u nacionalno pamćenje. Tim više, jer Hrvati nisu tek s Tuđmanom i HDZ-om prvi put dobili višestranački parlament, kakvog-takvog su ga imali cijelo 19. stoljeće, pa HDZ-Tuđmanov nije – prvi višestranački. Pridjev demokratski također valja pojmiti uvjetno, jer su polit-stranački diktati tzv. demokraciji preživjeli u drugom životu.
Prijeporima te vrsti, koji praktično traju već desetljećima, a trenutna vlast svaki put iznova „piše povijest“ tako da – vidi porazne ankete u javnosti – tzv. obični/mali građani najčešće nemaju pojma o tomu što se, kada i zašto slavi. Zanima ih jedino rade li toga neradnog dana trgovački lanci i tržnice te može li se državni praznik spojiti, možebitno s kojim danom „opravdanog“ izostanka s posla i djece iz škole, u omanji godišnji odmor. Uoči neki dan lokalnih/regionalnih izbora – na kojima je HDZ pobijedio u nešto manje od 50 posto od 576 jedinica lokalne samouprave i izgubio Vukovar, a SDP dobio Pulu te izgubio Rijeku i Sisak u ukupnom skoru poraza, što je omogućilo tzv. CRO demokraciji slaviti 0:0 rezultat – vođa je SDP-a Siniša Hajdaš-Dončić obećao da će pobjedom na sljedećim parlamentarnim izborima SDP vratiti nadnevak Dana državnosti na 25. lipnja. No, ostane li stranka takva kakva je sada, a nema jamstva da neće, to će biti kad na vrbi rodi grožđe.
HDZ-ov dio državnog vrha slavi Dan državnosti 30. svibnja, a na svim popratnim događajima nije vidjeti ni predsjednika Republike, ni predstavnika najveće oporbene stranke SDP-a niti inih tzv. lijevo-liberalno-zelenoga političkog spektra
Zbunidbu je glede&unatoč državnih praznika, neradnih i spomendana, zapravo, podgrijala 2001. godine SDP-ova vladajuća koalicija time što je prekrojila HDZ-ov kalendar. Državni praznici i neradni su postali Dan državnosti 25. lipnja i Dan neovisnosti 8. listopada, a dotadašnji je Dan državnosti 30. svibnja postao Danom Hrvatskog sabora, spomendan i radni dan. Po onoj, rekosmo, da pobjednici pišu povijest. E sad, novi su pobjednici, zapravo opet HDZ, 2019. poništili „zacrvenjenu“ povijest i vratili „plavu“, koja vrijedi i danas. Dok možebitno opet ne promijeni boju voljom tzv. stabilne saborske većine neke druge stranke ili koalicije, pa ispada kako je stranački ključ, a ne demokratska volja naroda ključan u tomu što će biti zakonom oktroirano narodu za – njegovo državno slavlje?
Uoči promjene kalendara državnih praznika i spomendana 2019. godine je šef HDZ-a Andrej Plenković, osjećajući osjetljivost teme, priopćio kako „moramo proći javno savjetovanje, a Prijedlog zakona o izmjeni Zakona o blagdanima prezentirat ćemo koalicijskim partnerima i bit će na stranačkim tijelima. Rješenje je cjelovito, pažljivo osmišljeno, radili smo dugo na tome i konzultirali se. Govorimo o razdoblju od 1990. do 1998., ali na način koji također ima afektivni element u hrvatskom narodu. Poštujemo pravne, ustavnopravne i međunarodnopravne posljedice svake od tih odluka u pojedinim od ključnih datuma, ali i dio koji se tiče mlade generacije prema institucijama hrvatske države“.
Naravno da se ništa od toga nije napravilo na taj način, jer je odluka o poništenju SDP-ova koalicijskog kalendara već bila donesena u HDZ-ovu najužem krugu. Narod i dalje nitko nije ništa pitao, ali je vladajuća politika baš kao i svaka populistička imala „hrvatski narod“ stalno na jeziku. Ako nitko drugi, tadašnji je ministar obrane Damir Krstičević odao kako je vlada premijera Plenkovića bila za povratak Dana državnosti 30. svibnja, jer se „2020. godine obilježavalo 30 godina hrvatske države. Taj datum je u narodu najbolje primljen. Moj je stav također da je 30. svibnja najbolji datum za obilježavanje Dana državnosti. Tu je inicijativu uostalom prvi najavio predsjednik vlade Andrej Plenković“.
Kakve onda konzultacije i javno savjetovanje o čemu je govorio njegov stranački i šef u vladi!? I otkud Krstičević znâ, je li, ako nije provedeno nikakvo statistički relevantno istraživanje niti je Krstičević pitao na svoju ruku, koji je „datum je u narodu najbolje primljen“? Politizira, jer je „moj stav“ doslovno – Plenkovićevo stajalište.
Kolumnist Jutarnjeg lista i književnik Jurica Pavičić objavio je u povodu Dana državnosti kolumnu Tuđmanizam je nepovratno mrtav, što je pak diglo tlak umirovljenom sveučilišnom profesoru Žarku Puhovskom, koji ga je napao u istomu mediju. Pavičić tvrdi da je tuđmnizam mrtav, „ali dvije društvene skupine i dalje se prave da nije tako. Zašto?“ Zato što im odgovara. „I zato silni spomenici Tuđmanu, zato kult ‘repke’, zato svaki put pompozniji vukovarski mimohodi…“ Kolumnist tvrdi da su kritičari ideje o Danu državnosti 30. svibnja „navodili sijaset argumenata protiv. Tog 30. svibnja nije uspostavljena nikakva državnost – Hrvatska je u Jugoslaviji bila još godinu i pol“. Bila je i dok je počeo i Domovinski rat, pa ga neki smatraju – građanskim.
Ako to išta znači, međunarodno priznanje RH će uslijediti tek 15. siječnja 1992., pa zašto i taj nadnevak kada je veliki svijet priznao Hrvatsku kao samostalnu državu ne bi također bio u bubnju za Dan državnosti? Može neki politički narod donositi ove ili one „sudbonosne“ odluke, ali ako one nemaju globalnu prođu, uzalud vam trud svirači. Ili, rekli bi jarani, džaba ste krečili. Naravno da i Žarko Puhovski ima pravo misliti što ga je volja i zagovarati datum Dana državnosti koji mu drago, smatrati tuđmnizam živim ili „nezasluženim komplimentom pokojnom predsjedniku“. Međutim, bio bi demokratski korektan da to isto pravo dopušta drugima, da misle drukčije i za to navode svoje argumente.
Budući da je Puhovski „slučajno“ na nož s predsjednikom Milanovićem, kojem se živo fućka za HDZ-ov državni praznik iz otprilike istih razloga kao Pavičiću i mnogima u zemlji, dvojbeno je nije li „odgovor Pavičiću“ zapravo zlobna, osvetnička jezikova juha šefu države. Jer, gle, ne cijeni, bagatelizira državni praznik zemlje kojoj je na čelu i gotovo plebiscitarno, poimence izabran na drugi mandat, kao nitko poslije Tuđmana!?
„Ma što htjeli/smjerali/sanjali oni koji su izglasali odluku o 30. svibnja kao danu državnosti“, tvrdi Puhovski, „učinili su – malgré eux – puno za hrvatsku demokraciju. Jer, simboli se nerijetko emancipiraju ne samo od tvoraca, nego i od konteksta u kojem su stvoreni. Turobno je što to – pored hadezeovske većine – ne shvaaćaju oni oni koji bi trebali.“ Ipak, on priznaje Pavičiću tvrdnju da je „političko vodstvo (HDZ-ovo, op. a.) kanilo pođoniti svoju vlast izjednačavajući stranku (i vođu) s nacijom i državom. Ali motivacija nije odlučujuća u političkim dogodovštinama, nego učinak“.
