Vijest da je tamo pri izvoru rijeke Une fizički napadnuta novinarka Danka Derifaj informativni portali su objavili uz, tobože, riječi osude i uz obaveznu video snimku. Ispod objave otvorili su mogućnost komentara, a na društvenim mrežama objavu su ozbiljno platili, tojest bustali, što im je zatim donijelo na tisuće komentara, te općenito povećanu vidljivost njihovih platformi. Policija je, kobajagi, munjevito privela napadače na novinarku, te ih, ko fol, zadržala u pritvoru. Mora da će i državno odvjetništvo, u šali namignuvši, pokrenuti postupak, kao što će i sud, u urnebesnoj zafrkanciji, strogo osuditi napadače. Ne bismo se začudili niti da reagiraju, uvijek spremni za šalu, nadležna ministrica Nina Obuljen Koržinek i kancelar Andrej Plenković.

O paru napadača znamo da su bračni par, ali njihova imena neće nam biti otkrivena. I policija i mediji dobro vode računa da ne razotkrivaju njihovu privatnost. Njihovo privođenje nije snimljeno i prikazano na televiziji, jer to dvoje nisu Mile Kekin. Oni imaju svoje ljudsko dostojanstvo, njih policija tretira kao što tretira sebe i svoje. Kažemo li da je riječ o lokalnom mjesnom ološu ili o huliganima, morat ćemo biti pažljivi, jer će u slučaju privatne tužbe sud reagirati munjevito i strogo, ali ovaj put bez ikakve zajebancije. Napadači su uzurpirali državnu zemlju, prisvojili su je u privatne svrhe. Valjda tu misle graditi. Za novinarku Danku Derifaj to je nedopustivo, jer ona, skupa sa svojim istomišljenicima, inzistira na razlici između privatnog vlasništva i javnog dobra, državne zemlje, onoga što je zajedničko. Napadači na nju, međutim, tako i toliko vole Hrvatsku, da svaki pedalj ove zemlje smatraju svojim. Oni su, da tako kažemo, domoljubi. Cijela je Hrvatska njihov dom, što je gospođa ološ, uostalom, i pokazala na licu i obrazu novinarke Danke Derifaj.

Tobožnje, ili strateško zgražanje informativnih portala, a ustvari kolega Danke Derifaj, nad napadom na nju razlog ima u klikabilnosti vijesti o napadu i o boljoj vidljivosti njihovih platformi na društvenim mrežama. Omogućavajući i bodreći komentare ispod vijesti i objava o napadu na Danku, oni čine nekoliko stvari. Prvo, nude mogućnost interakcije na sadistički pornografski snuff-vidio. Njihova nastrana publika, koju jednako čine muškarci i žene različitih generacija, erotski uživa u napadu na mladu, pametnu, hrabru i lijepu ženu. Osim što je erotski, taj je užitak antropološki. Oni uživaju u gaženju svega onog što oni nisu, ili što je od njih bolje i savršenije, te se raduju svijetu koji se šamaranjem Danke Derifaj upravo rađa. Drugo, objavljujući na ovakav način vijest i video, te podstičući komentare i plaćajući objave na društvenim mrežama, urednici i novinari na informativnim medijima žive u iluziji da tako zarađuju sebi novce za život. Njima je uglavnom jasno da u njihovom tobožnjem informiranju javnosti o napadu na njihovu kolegicu nema ničega drugog osim stvaranja platforme za ponavljanje tog napada u virtualnoj sferi, u komentarima ispod tekstova, te u komentarima ispod objava na društvenim mrežama, ali ljudi u hrvatskim medijima još uvijek vjeruju da nisu krivi oni koji stvaraju platforme za linč ili za nastavak linča, nego su krivi oni koji na ponuđenim platformama djeluju.

Novinarka Danka Derifaj uglavnom je već navikla na zlostavljanje u poslu. I vjerojatno je dobro svjesna tko sve i na koji način u zlostavljanju sudjeluje. Ruka žene koja poteže šamar nije samo njezina ruka. To je ruka cijele jedne Hrvatske, koju bi doista vrijedilo opisati u vremenu i prostoru. Nju drže svi istaknuti borci protiv slobodnoga ili protiv bilo kakvog novinarstva u Hrvatskoj, svi koji su potezali za SLAPP (Strategic Lawsuit Against Public Participation) tužbama, svi suci i sudovi koji su takve tužbe prihvaćali, Vlada koja je učinila sve da uništi slobodno i neovisno novinarstvo, ali i ona davna lijevo-liberalna vlada koja je ugasila Vjesnik i učinila brojna druga antimedijska i protunovinska nepočinstva; tu ruku koja poteže šamar na Danku Derifaj drži Ivan Turudić osobno, jer će se on pobrinuti da ne bude posljedica po počinitelje, stvarne ili metaforične, ali najžalosnije je, ipak, da tu ruku drže i da iza tog šamara stoje hrvatski urednici i novinari, da iza tog šamara, skoro bez izuzetka, stoje hrvatski mediji.

Danka Derifaj novinarka je Nove TV, privatne, uglavnom zabavne, infotainment televizije, koja nema nikakvih ozbiljnih kulturnih sadržaja, a ozbiljnim informativnim novinarstvom se, kao i brat joj blizanac RTL, bavi u onoj mjeri u kojoj je to potrebno da se ispuni propisana zakonska obaveza, te da se malo i prikrije njezina stvarna narav i žanr. Dakle, Danka i njezina emisija se duboko, najdublje razlikuju od medija koji ih producira. Jedan je to od važnih elemenata na hrvatskoj medijskoj, novinskoj i novinarskoj sceni: novinari, autori, čak i sektori unutar medija, koji se razlikuju, pače i suprotni su mediju na kojem djeluju. Osim što mediju pružaju tobožnji legitimitet i stvaraju mu iluziju o ozbiljnosti, oni su njegovi tolerirani neprijatelji. Ili je, možda, medij u kojem rade njihov neprijatelj? Uglavnom, Nova TV je ostatkom svojih programskih sadržaja mnogo sličnija napadačima na Danku Derifaj, tojest onima koji drže tu ruku koja poteže šamar, nego samoj Danki. Kao što je, recimo, HRT bio u trajnom neprijateljstvu prema emisiji “Nedjeljom u 2”, sve dok se ta emisija nije počela baviti svakodnevicom ljudske duše. Ili kao što je kasnonoćni i kratkotrajući serijal razgovora Morane Kasapović “Razgovor s razlogom” upravo ono što HRT nije, niti je ikad bio. Možemo dalje tako nastaviti, od medija do medija, ili od novina do novina, ali hajde da se zaustavimo prije nego što izgovorimo nešto što će nas voditi k šutnji… No, ipak, recimo još samo to da se drama novinarstva kakvim se bavi Danka Derifaj, ili drama njezine apartne pozicije, ponajviše sastoji u tome da je medij za koji ona radi u nekom malo općenitijem smislu stvorio ako ne baš onaj bračni ološ s izvora Une, onda svakako sve te falange anonimnih komentatora koji podržavaju napad na nju. A drama hrvatskog novinarstva općenito, te s njim i tobožnje hrvatske demokracije i prava na kobajagi slobodu riječi u Hrvatskoj, u tome je što je golema većina slobodnomislećih ljudi u Hrvatskoj, kao i golema većina hrabrih, pametnih i na svaki način lijepih, prema svojoj zemlji i društvu odgovornih novinara i urednika u poziciji Danke Derifaj.

Danki Derifaj četrdeset i devet je godina. O novinarskim je godinama dobro, ispravno i pristojno govoriti. Veći dio radnog vijeka provela je po komercijalnim televizijama, u ulozi tog drukčijeg, apartnog kotačića u mehanizmu, koji se uporno okreće u suprotnom smjeru. Dvije je godine, kao mlada novinarka, provela u novinama Nine Pavića, po tada brojnim, mladim novinarima napučenim rubrikama posvećenim gradu i svijetu. Tamo se naučila organizirano služiti riječima. Cijelu svoju kobajagi karijeru, jer stvarnu karijeru u novinarstvu imaju samo političke hulje, Danka Derifaj imala je djevojčicu, koja je s vremenom, naravno, odrasla.

Napadali su je, vrijeđali, progonili. Potucala se kao bijesno pseto po sudovima, da se obrani od tužbe jedne povlaštene hrvatske gospođe. Na kraju se uspjela obraniti, ali po neprocjenjivo visokoj cijeni. Izgubila je sate, dane i godine svoga života, a da pouke, smisla ni koristi u svemu tome nema. Ona koja ju je tužila pobjednica je i nakon što izgubi, kao što je i ona koja je na nju potegnula svenarodni hrvatski šamar, pobjednica i nakon što je kobajagi pritvore ili u šali osude. Pobjednicama ih čini sustav koji Danku Derifaj doživljava kao neprijatelja. Oni koji su u mehanizmu sustava, od policijskog činovnika, preko medija, do Vlade, Vrhovnog suda, Predsjednika Republike, napadačice i progoniteljice Danke Derifaj, kao i svih 500.000 anonimnih komentatora ispod tekstova i na objavama s društvenih mreža hrvatskih informativnih medija, koji dalje obezljuđuju Danku Derifaj, doživljavaju kao svoje saveznike. Napokon, razmislimo još jednom: kako jedna novinarka može biti u pravu, a 500.000 žena i muškaraca da budu u krivu? Doista, ne može to tako biti u društvu nacionalnog korporativizma.

Meni je, posve osobno govoreći, Hrvatska s licem i obrazom Danke Derifaj upravo onoliko voljena i draga koliko mi je mrska i tuđa Hrvatska s licem i obrazom žene koja ju je ošamarila. Nikada se te dvije Hrvatske neće sastati, ali jedne će nestati. Nestane li prve, ničega ovdje neće više biti.

jergovic