Ako je ovo što ‘čuvari vrijednosti’ nude sloboda, tad smo jednu neslobodu samo zamijenili drugom
„Navi, navijaj
I kolcem, i lancem, i bokserom u glavu“
Dubravko Ivaniš
Najprije su nas oslobodili. Pa su nastavili. Oslobađali su nas od Haaga. Pa od gluposti koju su nazvali „kriminalizacijom“ Domovinskog rata. Nakon toga su se okomili na političare koji im nisu po volji. Krenulo je sa šatorom u Savskoj i „krivom kolonom“ u Vukovaru. Sljedeće na redu bilo je oslobađanje od Pupovčevih Novosti i vijenaca u Dunavu. Danas nas pomlađeni nasljednici tog pokreta oslobađaju od festivala, koncerata, izložbi… Pa, dragi branitelji, navijači i revizionistički aktivisti, recite: do kada ćete nas još oslobađati? I – od koga?
Ako bi se ljetni niz intervencija braniteljskih i navijačkih udruga u kulturni i društveni život promatrao izolirano, možda bi izgledao kao niz slučajnih ispada. No kad ljudi u fantomkama upadaju na folklorne priredbe, pred manjinskim udrugama pjevaju o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a sutradan pred sudovima traže amnestiju nasilnika, jasno je da nije riječ o slučajnosti. Od Rive 2001. kada su „spontano“ branili generale od Haaga, preko Savske 2014. do današnjih pritisaka na festivale i manjinske manifestacije, postoji isti obrazac. Moralna arbitraža pod krinkom domoljublja, privatizirani veto nad politikom, sjećanjem i kulturom. Mehanizam je uvijek isti – tko glasnije viče, taj „tumači“ Domovinu.
Neki će reći da je to spontano, biološki refleksi naroda. No ne dolaze slučajnošću fantomke ni megafoni. Ne naručuju se instinktivno ozvučenja niti se koordinira dolazak „nepovezanih” skupina u isto vrijeme, na ista vrata, s istom ikonografijom. Nije to prirodni tok, već režirana drama. Ili horor u kojemu se narod svodi na statistiku, a pluralizam na kulisu. Nije to eruptivni bijes, već sistematski proces. Kako je to opisao Conesa, zajednice koje izgube smisao za vlastite vrijednosti, počinju ih definirati mržnjom prema drugome. Kad nemaš program, imaš krivca; kad nemaš viziju, imaš „izdajnike“. Hrvatski neprijatelji biraju se po potrebi – Srbi, „Jugoslaveni“, ljevica. Uvijek isti obrazac, identitet koji se održava kroz mržnju, ne kroz ideju. Ne postoji zajedništvo, već zajednička mržnja. Tako „čuvari revolucije“ ne poznaju Medakovića niti ih zanimaju fotografije žena u Prvom svjetskom ratu. Njih zanima licenca nad prostorom. Ne protestiraju zbog kulture, već same ideje kulturne različitosti. Oni koji pjevaju o „neovisnoj državi Hrvatskoj“ zapravo pjevaju protiv Republike Hrvatske. Njena Ustava i zakona.
Antifašizam nije ideologija, već ustavni kod. Preambula Ustava nije fusnota, već spomen temelja na kojem je suvremena Hrvatska nastala i na čemu počiva. Na antifašizmu! Osporiti antifašizam znači osporiti samu državnost. Oni koji to čine nisu samo štetočine. Ne, oni su kvislinzi. Jesu. Kad desnica tvrdi da je preambula suvišna i „treba rješavati uzroke, a ne posljedice“, sama sebi izriče presudu. Jer smeta im upravo ono što preambula štiti – činjenica da je suvremena Hrvatska vezana uz antifašizam, a ne njegove poražene negacije. Patriotizam nije mržnja prema drugom. Ne. Patriotizam je uvažavanje Ustava Domovine. Sve drugo je antipatriotizam, koliko god se umatalo u zastave i budnice.
Groteskno je i opasno kad hrvatski desničari, koji se bez teškoća razumiju sa srpskim revizionistima i šešeljevcima, danas prozivaju Dejana Medakovića. Je li izložbu trebalo drugačije nazvati ili predstaviti, možda. No nije na onima kojima je Šešelj bliži od Pupovca, a Vučić draži od svakog hrvatskog legalizma, da to govore. I, da, fašizam nema naciju. Samo jezik na kojem se dere. U tom jeziku iznenada nema mjesta za činjenice, za pravni poredak ni za pristojnost.
U ovim je danima trokut javnih glasova dobro pokazao gdje smo. Tomić nas podsjeća da je sramota morati štititi susjede od ološa. Pavičić na cijenu dugog izbjegavanja istine. Ivančić na laž da su „samo pjesme“ ili „samo prosvjedi“. Ta tri glasa – moralna, sociološka i jezična – razotkrivaju optiku ove bolesti.
Da ne bi bilo zabune: ne radi se o braniteljima, već o glasnim bukačima i udrugama koje se kite statusom žrtve. Ratnici iz 1991. nisu išli u rat da bi uspostavili Hrvatsku po mjeri NDH. Ne, htjeli smo demokraciju, slobodu, vladavinu prava. Oni koji danas „licenciraju“ i „licitiraju“ nisu nasljednici njihove žrtve. Ne, promotori su neslobode! Ni navijačke tribine nisu sinonim za nasilje, govorimo ovdje o radikaliziranim segmentima koji sport koriste kao političku logistiku. Svi ostali – i branitelji i navijači – ne smiju biti taoci malobrojnih režisera „događanja naroda“.
Institucije pritom kapituliraju. Umjesto da brane ustavni poredak i slobodu izražavanja, ponašaju se kao „javni bilježnici“ tuđe volje. Policija „pokriva logistiku“, političari relativiziraju, a pravosuđe preoprezno i presporo ili čak nikako ne šalje poruku ustavnosti i zakonitosti. A kad su institucije slabije od ambicija, ritual i ucjena zamjenjuju demokratske vrijednosti. To je stanje u kojem se pravna država pretvara u ceremoniju poslušnosti. A pluralizam u dopusnicu za „moralne komisije“.
Politički sloj još je jasniji. HDZ, koji se zaklinje u stabilnost, godinama održava mir s radikaliziranim skupinama. Sada kad nad njima gubi nadzor, vlast poziva da ih se ne „provocira“. Signal straha. A kad država počne kalkulirati sa strahom, netko drugi već upravlja – možda crkveno-desne mreže koje su shvatile da se prijetnjom može vladati? Ili desno krilo stranke? Plenkovićeva „dedramatizacija“, čak pokušaj profitiranja na valu radikalizacije, nije nikakvo rješenje. To je agonija u kojoj će se samo trovati nove generacije. Normalni, iscrpljeni, tad polako pristaju na nenormalno.
Generacijska slika je tragična. Danas vrište „čuvari tradicije“ koji često nisu ni rođeni kada je bio rat. Njihov bijes nije pamćenje, već truli proizvod obrazovnog i crkvenog vakuuma u kojem povijest predaju ideolozi, a vjeronauk zamjenjuje građanski odgoj. Umjesto kritičkog promišljanja, uči se iz priručnika za resantìmān. Umjesto građanstva, poslušnost. U toj praznini kultura mržnje buja.
Socijalni rakurs bode oči. Braniteljske privilegije su svetinja, a umirovljenici i osobe s invaliditetom na rubu su preživljavanja. Socijalna pomoć jedva pokriva osnovne potrebe. Zdravstvo propada, stanovanje je luksuz. Obrazovanje se čuva ritualno, ne i bitno. U zemlji u kojoj više mladih ode nego ih ostaje, teško je ozbiljno govoriti o „obrani Hrvatske“. Ako itko ima pravo na bijes i prosvjed, to su generacije koje su otišle i odlaze. Ne oni koji su statusno zaštićeni. Hrvatski SUBNOR-ovci.
U temelju svega nije militantna demokracija, koja legitimno štiti poredak od onih koji ga ruše, već militantna moralnost. Ne brani ona sustav od neprijatelja, već guši pluralizam kako bi sačuvala monopol nad istinom. To je majorizacija koja se predstavlja kao patriotizam, moraliziranje koje traži pokornost umjesto suživota. Sloboda se tu svodi na to da budeš „isti“. Razlika se tretira kao greška koju treba ispraviti, a ne kao vrijednost koju treba štititi.
Što činiti? Prvo prestati glumiti da je dovoljno osuditi nasilje. Država ima obvezu osigurati da manjinske i većinske manifestacije teku bez zastrašivanja. Obvezu kvalificirati govor mržnje, prijetnju i nasilje kao ono što jesu. Sankcionirati organizirano ometanje okupljanja; prestati sufinancirati one koji su instrument političkog pritiska. Imenovati kriterij financiranja kulture – pluralizam kao cilj. Ne podobnost kao uvjet! Za komemoracije – ista pravila, isti standardi, ista policijska zaštita. Za nezakonite pritiske brza i jasna sankcija. To je standard ustavnog patriotizma.
Mržnja je kod nas postala energija politike. Troši se sporo i pouzdano grije. Na njoj se pale kampanje, prosvjedi, zakoni i identiteti. Stvara se osjećaj smisla iako taj smisao postoji samo dok postoji onaj koga treba mrziti. Zato je kod nas oslobađanje postalo ovisnost, a neprijatelj lijek protiv odgovornosti.
Branitelji zaslužuju poštovanje, ali žrtva nije valuta kojom se vječno kupuje politička moć. Hrvatska se stvarala kao demokratska republika, s Ustavom, pluralizmom i vladavinom prava. Ne kao teokracija s revolucionarnom gardom koja će određivati što je dopušteno, a što ne. Rat je gotov. Institucije moraju preuzeti odgovornost.
Zato ponavljam: do kada ćete nas oslobađati? Jer ako je ovo što „čuvari vrijednosti“ nude sloboda, tad smo jednu neslobodu samo zamijenili drugom. Hrvatska je devedesetih izišla iz nedemokracije da bi sad gledala kako joj se prodaje autoritarizam. Sloboda nije privilegij jedne generacije ili udruge. Ona je zajedničko dobro. Pravo svakog da bez straha izgovori, napiše, odsvira i izvede što misli. Sve drugo je samo još jedno „oslobađanje“ koje ne oslobađa nikoga. Nego sve nas drži taocima.
