Koliko je podijeljeno hrvatsko društvo u pokušaju, pokazali su festivali u Šibeniku i Benkovcu. Društvo je pluralno, ali to ne shvaćaju oni koji vlastiti identitet nose kao nametnuti teret. Takvi se zalažu za zabrane, dok život gube u trajnoj potrazi za neprijateljima. Nesretni ljudi tako funkcioniraju. No, usprkos njima, šibenski festival Fališ bio je nikad uspješniji – što se tiče programa, sudionika, gostiju, atmosfere i poslanih poruka. Fališ je već sada sve ono što bi Hrvatska, ako želi postati država zrelog, uključivog i prema istini upućenog društva, tek trebala postati. Ako je Domovinski rat temelj Hrvatske, onda je Fališ budućnost Hrvatske. Protiv ovog festivala budućnosti ustale su neke neartikulirane, navodno braniteljske udruge, no njihova neartikuliranost je bila takvih razmjera da izaziva sućut.
Šibenski prosvjednici i demokracija
Na malobrojnom šibenskom prosvjedu, održanom zadnjeg dana festivala, a koji je najavljivan kao svehrvatski otpor prema jugoslavenskim nacionalistima koji se financiraju iz državnog i lokalnih proračuna, izrečena je, primjerice, misao da se Fališ „odvija pod mrskom promocijom demokracije i kulture” te da taj isti festival „promiče negaciju Hrvatske”. Istina je da Fališ promovira demokraciju i kulturu, ali je nedvojbeno istina da su demokracija i kultura mrske pojavnosti ovim prosvjednicima. Demokratsku Hrvatsku negira onaj tko zloupotrebljava demokraciju kako bi se obračunao s ideološkim neprijateljima. Dobro, svjestan sam toga da pretjerujem – netko tko je u stanju govorom ozvučiti misao o tome da su demokracija i kultura mrski entiteti, jasno je da nema potencijal da, najprije, shvati što ideologija jest, a potom da se bori za svoju ideologiju, suprotstavljajući se svim drugim ideologijama.
Nadalje, hrvatska kultura ne počiva na jednoobraznosti, ona zahvaća prošlost, ali otvara prostor da, kao društvo, imamo budućnost. Kultura je zapravo zbroj mnogih kultura – ona je konzervativna, ali i progresivna. Progresivna kultura nije protiv konzervativne, baš kao što konzervativna kultura nije protiv progresivne. Bit kulture nije sukob, borba i uništavanje. Protukulturološke bojeve vode primitivci, slabići i oportunisti. Koja je razlika između protukulturoloških primitivaca, slabića i oportunista? Nema bitne razlike, ona počinje i završava s nečijim životopisom. Neobrazovani kulturološki diverzanti bi trebali biti primitivni (oni to i jesu, ali su ujedno slabići i oportunisti, zbog toga pozivaju na udruživanje, nadajući se kako će ih masa primitivaca, slabića i oportunista podržati), dok bi obrazovani diverzanti pripadali kategoriji oportunista. Budući da oportunizam karakterizira vrijednosne slabiće, oportunisti su ujedno i slabići.
Zbog nekadašnjeg oportunizma mnogi današnji borci protiv Jugoslavije bili su branitelji Jugoslavije. To je nekada naprosto bilo oportuno, sada je oportuno nešto drugo. Tragikomično je gledati kako nekadašnji podoficiri Jugoslavenske narodne armije, dakle oni koji su svojevoljno htjeli ginuti za Jugoslaviju, sada optužuju sudionike i posjetitelje navedenih festivala – na kojima se kritičkom optikom sve zahvaća (Srbija, Jugoslavija i Hrvatska) – da su jugonostalgičari koji mrze sve hrvatsko. Čisto sumnjam da itko od sudionika ovih festivala njeguje jugonostalgiju, ako ni zbog čega drugoga, onda zasigurno zbog toga što bi ih jugonostalgija vratila u vremena kada su današnji hrvatski nacionalisti bili Jugoslaviji lojalni podoficiri, spremni položiti život za tu državu. Mislim da netko tko drži do sebe ne bi podnio povratak među takve ljigavce.
Sloboda kulture
Šibenski prosvjednici su upozorili da je Domovinski rat temelj Hrvatske. To i je i nije istina. Domovinski rat je, u egzistencijlno-simboličkom smislu, utemeljujući čin naše države, dok je, u pravnom smislu, riječ o obrani teritorija već postojeće države. Domovinski rat, dakle, ima dvostruku konotaciju. No, ako pristanemo, a ja, eto, pristajem, da je Domovinski rat temelj države i društva odnosno da iz pobjede u Domovinskom ratu proizlazi sloboda naše države i našeg društva u pokušaju (dakle, ne i osobne slobode, za nju se, pak, moramo sami izboriti), onda su prosvjednici protiv benkovačkog i šibenskog festivala negirali Domovinski rat. Oni su zapravo prosvjedovali protiv toga da je Domovinski rat jedan od temelja sadašnje države i sadašnjeg društva u pokušaju. Logika je jednostavna: Domovinskim ratom je omogućena sloboda svima i svemu, oni koji nekome i nečemu oduzimaju slobodu, negiraju Domovinski rat kao izvor slobode.
Domovinski rat je oslobodio Hrvate u Hrvatskoj, ali i Srbe u Hrvatskoj, on je omogućio da Hrvati budu slobodni Hrvati, baš kao što je omogućio Srbima da budu slobodni Srbi u Hrvatskoj. Nadalje, Domovinski rat je oslobodio, recimo, Srpsko narodno vijeće i Novosti, ali i benkovački festival Nosi se i šibenski festival Fališ. Zbog toga što ti festivali znaju što je sloboda, a i koja je razlika između rat i mira, Fališ se održao po planiranom programu, dok je festival Nosi se, performansom, održao lekciju iz slobode onima koji su benkovačkoj kulturi htjeli oduzeti slobodu. Dekonstrukcijom rata, a to je bila tema benkovačkog festivala, na vidjelo je izašlo to da pobunjene braniteljske udruge negiraju Domovinski rat kada, pozivajući se na taj rat kao izvor slobode, ustaju protiv slobode kulture.
Možemo zaključiti da su festivali Fališ i Nosi se obranili vrijednosti Domovinskog rata pred, doduše malobrojnim i neartikuliranim, pobunjenim braniteljskim udrugama koje su grubo ustale protiv vrijednosti toga rata. Dekonstrukcija je uspjela, sloboda je demonstrirana i konzumirana, ono što je bilo sakriveno, sada je razotkriveno. Znamo tko negira vrijednosti Domovinskog rata – oni koji se bune protiv slobode. I ne, to nije bila sloboda prosvjeda, to je bio prosvjed protiv slobode kulture. Zato je taj prosvjed bio osuđen na neuspjeh. Neuspjeh će, sad ili za neko vrijeme, doživjeti svi negatori slobode.
