U bliskoj će budućnosti „novi Hrvati“ osvanuti na izborima i bitno utjecati na konfiguraciju demokracije.
„Migracije će potpuno promijeniti Hrvatsku kakvu poznajemo, jer većina ukrajinskih izbjeglica (od trenutnih ukupno 26.400, op. a.) i tražitelja azila (68.000 godine 2023., op. a.) želi trajno ostati ovdje, kao i brojni strani radnici (već blizu 200.000, op. a.), ali i većina iregularnih migranata koji će biti kad-tad vraćeni u Hrvatsku“, kazao je neki dan Hini profesor demografije, političkih znanosti i povijesti na Hrvatskomu katoličkom sveučilištu i UN-ov stručnjak za demografiju Tado Jurić u povodu istraživanja o ratnim izbjeglicama iz Ukrajine, iregularnim migrantima i tražiteljima azila „Utjecaj na tržište rada i funkcionalno uključivanje“. Iz istraživanja se, koje doduše nije na statistički relevantnom uzorku, dade zaključiti da 69 posto ukrajinskih izbjeglica žele ostati u RH barem još pet godina, a 81 posto tražitelja azila dugoročno, odnosno da je 96 posto tih Ukrajinaca i 95 posto azilanata podnijelo zahtjev za državljanstvom RH.
Smiješan je, ako ne tragičan, podatak da Njemačka plaća 5000 eura za integraciju migranta u svoje društvo, a RH samo 75 eurocentiUzme li se u obzir i podatak o više od 110.000 tih ljudi na tržištu rada, jer na to imaju zakonsko pravo, više je nego jasno da je tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena na demografskom resetiranju koje ju nezaustavljivo mijenja i koja će već za desetak godina izgledati drukčije no danas. U bliskoj pak budućnosti, kada se europske i nacionalne zakonske regule migrantskih politika napokon svedu na zajednički nazivnik priznavanja tim ljudima svih građanskih prava, ti će „novi Hrvati“ osvanuti na izborima i bitno utjecati na konfiguraciju demokracije.
I, dakako, na njezin svekoliki društveni i gospodarski razvitak te položaj u tzv. međunarodnoj zajednici. Je li to dobro ili nije, stvar je kuta gledanja i protoka vremena, ali da je neizbježno – jest. Itkako. Bez obzira na buljuk aktualnih politikanata s radikalne/ekstremne tzv. desnice, koji dramatično upozoravaju na „negativan trend zamjene stanovništva“, fizički napadaju strane radnike, zagovaraju vojsku na državnim granicama i lokalne lovce na ilegalne migrante (npr. saborski zastupnik Mosta i gradonačelnik Sinja Miro Bulj), demografsko resetiranje RH je nezaustavljivo baš kao što se ne dâ zaustaviti nigdje na tzv. globalnom Sjeveru. Od Unije do SAD-a, gdje globalni ksenofob Donald John Trump upravo Nacionalnom gardom i marincima okupira saveznu državu Kaliforniju, ratujući protiv njezinog stanovništva ne samo migrantskog podrijetla. Direktiva: dnevno uhititi i deportirati iz zemlje 3000 migranata. Dnevno!? Svaki dan!? Sic transit.
Europa je, osobito od 2015. godine i drastičnog porasta nemira u svijetu, osobito na udaru migrantskog tsunamija, što potvrđuje podatak o tomu da svake godine dolazi na Stari kontinent oko četiri milijuna novih ljudi iz ostatka svijeta, najviše iz Azije i Afrike. To je veličina jednoga prosječnog europskog naroda, a godinama nesnalažljiva i nesposobna bruxelleska birokracija nije zrela iznjedriti suvislu migrantsku politiku. Tako da, je li, vuk bude sit, a ovce na broju!?
Njemačka smatra kako za pravu integraciju treba najmanje 800 sati učenja jezika i kulture domicilne sredine, a Hrvatska nudi samo 70 sati„Hrvatska, u usporedbi s ostalim državama članicama EU-a, bilježi najbrži rast broja useljenika iz trećih zemalja, posebno s drugih kontinenata“, tvrdi demograf Tado Jurić. „Dok, primjerice, Slovenija ima samo tri posto stranih radnika s drugih kontinenata, u Hrvatskoj ih je polovica. Po glavi, uvozimo 25 puta više radnika iz trećih zemalja od Njemačke. Migracije će potpuno promijeniti Hrvatsku kakvu poznajemo. Uskoro će se početi formirati i nove etničke manjine, a za 10 godina će biti ravnopravni građani Hrvatske koji sudjeluju na izborima.“
U Uniji nema niti je na vidiku neko zajedničko stajalište o tomu, je li, kako organizirati suživot domaćih žitelja i doseljenika (s doseljenim kulturama, običajima, navikama, potrebama, očekivanjima, etc.), odnosno kako će završiti proces nastanka nas „novi mi“. Ta tema u Uniji rapidno dobiva na važnosti, baš kao i u svakoj zemlji članici posebno, ali rješenja nema i što se ono više odgađa, pod raznim izgovorima, problem će eskalirati do prsnuća kakvo, možebitno, još nije viđeno.
Istraživanje „Utjecaj na tržište rada i funkcionalno uključivanje“ navodno razbija mit o tomu da su ukrajinski izbjeglice najčešće vrlo imućni ljudi i da su na teret naše države, jer ih oko 8000 sudjeluje na tržištu rada. To će reći tek svaki treći. Je li to dovoljno ili premalo? Što je s ostalih dvije trećine? Ukrajinci pak žive u neusporedivo boljim uvjetima od iregularnih migranata i tražitelja azila, koji su uglavnom u prihvatnim centrima i dvije trećine su muškarci, najviše iz Burundija, DR Konga, Irana, Gane, Iraka, Bangladeša, Angole i Rusije, a 2023. godine je 20.000 Afganistanaca zatražilo azil u RH. „Ukrajinci žive u uređenim stambenim prilikama, u pojedinačnom smještaju je 20.855 osoba“, objašnjava demograf. „Nije točno ni da su brojni muškarci dezertirali, jer službeni podaci pokazuju da je samo 17 posto muškaraca među ukrajinskim izbjeglicama u Hrvatskoj, dok su polovica žene, a 33 posto djeca.“
EU je, zbog rata u njihovoj zemlji, produljio Ukrajincima izbjeglički status za još godinu dana. U Hrvatskoj se oni osjećaju kao kod kuće, pokazalo je istraživanje, jer ih 72 posto drži da se način života ne razlikuje bitno od onog u Ukrajini, a čak 89 posto tražitelja azila drži da se bitno razlikuje od života u njihovoj zemlji. Razlika u stajalištima tih skupina upućuje na zaključak da se Ukrajinci lakše integriraju u hrvatsko društvo, a azilanti doživljavaju puno veći kulturološki jaz. Inače, i jedni i drugi se u 96 te 95 posto osjećaju dobrodošlima u RH, s tim da se 95 posto Ukrajinaca nije susrelo s diskriminacijom, „dok je među tražiteljima azila postotak nešto viši“. Izrabljivanje na radnomu mjestu je prijavilo 14 posto Ukrajinaca, ali i 33 posto tražitelja azila.
Ukrajinci se lakše integriraju u hrvatsko društvo, a azilanti doživljavaju puno veći kulturološki jazE sad, često se među političarima i u medijima anatemizira azilante time da traže taj status i hrvatsko državljanstvo da bi pobjegli u neku bogatiju zemlju EU-a, što iz dva razloga nije bez vraga. Prvo, istina je da se taj status zlorabi, a drugo, prema strogim pravilima EU-a takve se migrante vraća u zemlju u kojoj su prvi put registrirani. Dakle, RH je odgovoran za postupak azila, pa obavezan primiti izbjeglicu natrag. Odbije li to, mora platiti 20.000 eura naknade po uhićenoj azilantskoj osobi. Budući da je samo Njemačka najavila vraćanje u RH 17.000 odbjeglih tražitelja azila, cijela ta priča niti je jednostavna niti jeftina, i to za porezne obveznike.
Istodobno, smiješan je, ako ne tragičan, podatak o tomu da Njemačka plaća 5000 eura za integraciju migranta u svoje društvo, a RH samo 75 eurocenti. Po nekim izračunima, integracija imigranata iz trećih zemalja u hrvatsko društvo stajala bi cca 600 milijuna eura, što znači da je trošak useljavanja enorman. Doduše, država je u zadnje vrijeme upriličila tečaj hrvatskog jezika za te ljude kako bi se lakše snašli na poslu te u novoj društvenoj sredini, međutim, od 200.000 stranih radnika na tečaj se bilo prijavilo 120 ljudi, a završilo ga 52. Demograf Jurić ističe da Njemačka smatra kako za pravu integraciju treba najmanje 800 sati učenja jezika i kulture domicilne sredine, a da RH nudi samo 70 sati.
Puno je u toj migrantskoj vreći rogova koje tek treba posložiti da ne strše i ne ozljeđuju sve kojih se tiče useljenička politika bilo da su na mjestima odlučivanja ili traženja čovjeka dostojnog mjesta pod suncem. Koliko se može zaključiti, aktualna CRO politika još nije osvijestila problem, nego tapka, posrće i – čeka Godota. Pa neće Bruxelles ni rješavati niti riješiti problem koji svaka zemlja domaćin mora sama za sebe riješiti kod kuće. U međuvremenu, hrvatsko demografsko resetiranje ide dalje nekom, je li, svojom (ne)prirodnom logikom koja neće nikoga čekati.
Tzv. Crkva u Hrvata već slavi mise na engleskom jeziku za radnike iz trećih zemalja, a u Crkvi sv. Blaža u Zagrebu se uredno obavljaju skupna krštenja filipinske djece rođene u RH. Pa, kom’ krivo, kom’ pravo. A tu nije kraj. Ako ćemo pravo, za „nove mi“ nije više ni – početak.
