U Zagrebu je održan vojni mimohod. Opet su se, po tko zna koji put, ponovili otrcani prigovori kako je ulaganje u obranu bitnije od izgradnja vrtića. Što sam stariji, to mi je sve bliži Nietzscheov perspektivizam. Nema objektivne istine, pogotovo ne apsolutne istine, postoje različite perspektive, to su naše istine. One to trebaju ostati – naše istine odnosno istine za nas od nas. Zašto bismo, uostalom, inzistirali da svi žive naše istine? Oni koji smatraju da je snažna vojska bitnija od vrtića, neka to dokažu time da ne upisuju djecu u vrtić, a oni koji smatraju da su bitniji vrtići, neka žive živote izvan dohvata vojske.
Roditelji vrtića i roditelji vojske
Jasno mi je da postoje roditelji koji svoje dijete vide, a i sve poduzimaju da se to dogodi, kao slobodnog čovjeka u slobodnom svijetu, ali i da, naprotiv, postoje roditelji koji, uvjetno rečeno, svoje dijete vide kao naoružanog vojnika. Nisu svi roditelji isti pa stoga ni sva djeca ne nastaju iz istog motivacijskog izvora. Roditelji vrtića i roditelji vojske ne dijele isti koncept roditeljstva, prvi bi htjeli da im se djeca razvijaju u vrtiću, drugi bi htjeli da im djeca shvate kako postoji nešto što je bitnije od njih i njihovih života, a to je dobro naoružana domovina.
Nemam ništa protiv vojnih mimohoda, da se mene pita, oni bi se održavali svake godine, ali pod uvjetom da nema skrivanja i izostavljanja – mimohod mora biti, do krajnjih granica, realističan. Ono što se prikazuje naprosto treba odgovarati stvarnosti. To se na nedavno održanom mimohodu nije dogodilo. Mimohod treba započeti hodom trudnih žena, one su te koje rađaju, kako je to rekla naša pjevačica neautentičnog starenja (na licu i u pokretu joj se vidi da ne prima svoju nego tuđu starost), Doris Dragović, „tebi sina” jer prave Hrvatice to „rade od davnina”. Hrvatice su, dakle, Hrvatice po sinovima koje rađaju za domovinu i zbog toga stare domovinskom starošću. Naravno da i vučice imaju veće kompetencije za rađanje i odgoj djece od takvih Hrvatica, ali to nije tema. Tema je realistični vojni mimohod.
Iza trudnih Hrvatica živahnog domoljublja i obamrlog majčinstva, išli bi naoružani vojnici. Oni su rođeni da bi bili predani domovini. Iza vojnika bi išli grobari. Vojska nastaje u sjeni smrti, ta sjena treba biti vidljiva, a ona je najvidljivija u grobarima – oni mrtvo tijelo, „rođeno modelom od davnina”, predaju zemlji. Nakon grobara, idu kirurzi, oni operiraju i amputiraju udove. Ta poznato je iz literature da su vojnici „ljudsko meso koje nosi oružje”. Bojišta uzimaju komade toga mesa. Mimohoda nema bez kirurga koji operiraju, kako bi iz tijela izvadili rat, ili amputiraju, kako bi uspostavili novu granicu između onoga što je ostalo tijelu i onoga što je trajno uzelo bojište. Bojište se hrani komadima ljudskog tijela. Kirurzi uspostavljaju nove granice na iskasapljenom ljudskom tijelu.
Realistični vojni mimohodi
Nakon kirurga, mimohod nastavlja s psiholozima i psihijatrima. Psiholozi krpaju slomljene psihe, a psihijatri ih hospitaliziraju. Rat, smrt, stradanje, komadanje tijela, svo ludilo i nered koje oči na bojištu vide kao slike i potom ih kao pojam unesu u um, um ne može izdržati. PTSP je pojam koji je kao slika doživljenog užasa ušao u um. Psiholozi i psihijatri saniraju putanju tog pojma u umu. Rat nakon rata stanuje u psihi. To je stvarnost rata i vojske u ratu – ta stvarnost, ako nam je uistinu stalo do realnosti vojske, mora biti prisutna u mimohodu. Vojnici su zaslužili da poštujemo sve ono što oni jesu, što su do sada postigli, ali i sve ono što im na bojištu postaje stvarnost – njihova, ne onih koji ih gledaju. Mimohod je iskazivanje poštovanja vojnicima, pa poštujmo ih onda!
Nadalje, nakon stručnjaka za duhovno zdravlje, idu vozači autobusa, strojarski tehničari i svi ostali koji, ako im se karte poslože, u ratu postanu generali. Da se mene pita, vojnu obuku bih provodio tako da svi mladići u Hrvatskoj prođu osposobljavanje za vozača autobusa, a ne da ih se zatvara u vojarne. Ako od vozača autobusa nastaju generali, a mi našu državu volimo najuzvišenijom ljubavlju, onda je jasno da želimo da je brane najbolji – a najbolji su, pokazao nam je to prošli rat, vozači autobusa. Oni u hipu postanu generali. Konačno, mimohod bih završio s onima koji znaju kome i čemu rat služi – njima i povećanju njihove financijske i društvene moći – zato u ratu ne sudjeluju. To su, razumije se, političari i svećenici. Oni su najudaljeniji od bojišnice, ali su, u svakom trenutku, spremni poslati druge na bojišnicu, zato vole vojsku, zato veličaju prošle ratove i žude za novim ratovima. Bez njih je mimohod obična lakrdija i krivotvorina stvarnosti.
Nama, dakle, trebaju mimohodi, ali ne ovakvi, do krajnjih granica reducirani i iskrivljeni, nama trebaju cjeloviti, realistični vojni mimohodi. Na ovom prošlom, zagrebačkom mimohodu najrealniji je bio ispad rulje koja je, kada se policija obračunavala s nekolicinom aktivista, policajcima davala, kako navode mediji, upute „da ih ubiju”, ali i „da ih siluju”. Policija je smatrala da prosvjednici protiv militarizacije i zagovornici mira ne pripadaju vojnom mimohodu, ali da ubijanje i silovanje pripada. Prosvjednike je sankcionirale, zagovornike ubijanja i silovanja nije. I to je uistinu problem. Nadam se, zbog dostojanstva vojnika, da će ih ipak procesuirati.
Vojska ima smisla samo ako čuva, brani i uspostavlja mir. U miru su mogući prosvjedi, oni doprinose društvenoj dinamici – jasno, ako pritom nisu nasilni. Aktivisti mira mimohodu pripadaju više nego vojnici, oni predstavljaju smisao onoga čemu vojska služi, a to je mir. Ono što nije prihvatljivo ni u ratu a ni u miru su silovanja i ubojstva. Postavit ću sljedeća pitanje, iako znam odgovor: Zašto policija nije sankcionirala one koji su pozivali da se nekoga (prosvjednike) ubije i siluje? Postoji li prihvatljivo ubojstvo i silovanje? Idu li ubojstva i silovanja uz domoljublje? Postoji li uniforma u kojoj je moguće ubiti i silovati mir?
