Unatoč romantičnim narativima, uljepšanim sjećanjima i prepuštanju nekritičkoj nostalgiji, slavne godine novog vala u Jugoslaviji, a potom u njenim najvećim gradskim središtima, nisu za njegove aktere bile med i mlijeko. Probijanje na kulturnoj sceni nije bilo lagano, ali se barem za razliku od danas, ipak događalo nakon puno vrijednog rada, upornosti i dakako, sreće.
Zagreb je, kao uspavana i feš pohabana ljepotica s ruba Austro-Ugarske, zadržao taj status i u socijalizmu, gotovo jednako na samoj kulturnoj sceni kao i kod publike, pa nije bila rijetkost čuti, primjerice glazbenike, kako se nastupa u ovom gradu najviše plaše. Hoće li kupci ulaznica ostati nijemi, bez očekivanog aplauza i hoće li, još važnije, lokalna scena prihvatiti svoje putnike, pridošlice, goste i došljake?
Dušan Vesić u svojoj knjizi “Zamisli život: Novi val – prva generacija” (Ljevak, 2020.) iznosi vrlo zanimljivu tezu o gradu koji su u kontekstu ovog pravca lirski i zvučno najbolje opisali ljudi koji nisu iz samog centra ili žarišta – Jasenko Houra iz daleke i prijateljske Dubrave, Jura Stublić iz Sesveta i Husein Hasanefendić Hus iz Banje Luke.
Zaključuje da se grad izdaleka mogao bolje vidjeti, po čemu je upravo on kao beogradski autor i najbolji dokaz vlastite teze: iz Beograda, Dalja, Varaždina i drugdje, pogled na Zagreb je jasniji. Vesić svoju nezaslađenu priču o novom valu dopunjuje opaskom koju je rijetko koji povjesničar glazbe domaćih scena dovoljno važno istaknuo, a to je za glazbu tada nezamjenjiva važnost producenta.
“Piko Stančić, Hus i Tini Varga, kao prvi jugoslavenski producenti koji su bili veće zvijezde u poslu nego njihovi uspješni klijenti, poslužili su kao primjer Mati Došenu, Rajku Dujmiću i Saši Habiću“, piše Vesić. Poslije novog vala, scenu više nisu diktirali autori, nego producenti, ističe. Ono što se danas, nenadanim odlaskom Ivana Pike Stančića, može dodati, bacanjem barem nasumičnog pogleda na ono što je Piko potpisao ili supotpisao, jest da bi se vremenski okvir gornje teze mogao pomaknuti i puno ranije, i to u samo vrijeme novog vala.
Jer bez Ivana Pike Stančića, rođenog u Dalju 1952. godine, koji je pak svoje posljednje poglavlje života dobrim dijelom proveo na Braču, svraćajući u Zagreb prema potrebi, novog vala kakav danas poznajemo ne bi bilo. Neki su ga nazivali jednim od glavnih protagonista, no njegova je uloga daleko suptilnija i važnija od suhoparne podjele kazališnih ili književnih rola.
Zapravo je i potpuno izdvojena na barem dvije razine i stavlja ga u red presudno nezamjenjivih katalizatora. Kako su, recimo, biljke trebale vodu, zemlju i sunce da bi uspijevale, tako je i novi val trebao Piku Stančića da tu i tamo intervenira, pomogne, odsvira dionicu, producira, oblikuje omotnicu ploče ili barem ignorira buku bušilica u raspadajućem studiju Janka Mlinarića Trulog.
Pikova producentska uloga, kao i uloga bubnjara čvrstog udarca, tek je jedna razina. Druga je ona gotovo preklapajuća renesansnog i modernističkog umjetnika različitih poziva, od glumačkog pa do likovnog i dizajnerskog, koji je nažalost i najmanje valoriziran
Njegova producentska uloga, kao i uloga bubnjara čvrstog udarca, koji je druge svirače učio “kako u sviranju razdvojiti noge od ruku” tek je jedna razina. Druga je ona gotovo preklapajuća renesansnog i modernističkog umjetnika različitih poziva, od glumačkog pa do likovnog i dizajnerskog, koji je nažalost i najmanje valoriziran. Dolazeći iz umjetničke i radničke obitelji (jer i umjetnici su radnici), u kojoj mu je, reći će i sam, najbolji prijatelj u životu bio vlastiti otac, varaždinsko-zagrebački slikar svjetske klase Miljenko Stančić, Piko se u tom dijelu posla nadmetao s najboljima.
Gubitak oca 1977. zatekao ga je u najvećem usponu glazbene karijere, kada su se u jugoslavenskim gradskim centrima znala dogoditi i dva paralelna događaja različitih Stančića: izložba slikara i koncertna promocija mladog bubnjara. Piko će, unatoč emotivnom udarcu koji nikad nije zacijelio, i pola stoljeća kasnije isticati tko mu je ostao najbolji prijatelj.
Na promociji Vesićeve knjige prije pet godina bio je i Piko, izgledajući tada najmlađe i “najočuvanije” od svih prisutnih, što su, kako se uzme, donekle i “nesretni” geni koje su mu majka i otac podarili. Zabilješke o njemu zato ponekad nisu ni išle dalje od toga da je u trokutu zagrebačkih okupljališta i novovalnih kafića od žena smatran “najzgodnijim i najpoželjnijim”, a rekle bi društveno osviještene zagrebačke frajlice, “bogme i iz fine familije dolazi!”
Koliko je mladom Stančiću to objektiviziranje odgovaralo nije poznato, jer je očito previše bio zauzet sviranjem, produciranjem, dodatnim školovanjem u Parizu, a stigao je glumiti i kod Kreše Golika u filmu “Ljubica” (1978.), pa je postojala opasnost i da u taj umjetnički kruh zagrize. Toga je bio svjestan i daljnje uloge koje su mu bile opcija (poput filma “Dečko koji obećava” Miše Radivojevića) nije prihvaćao iz puke kolegijalnosti prema školovanim glumcima i glumicama koji nisu imali posla.
Ipak je Pikov forte bila glazba i produkcija, u koju je ušao s prvim notama još kao 12-godišnjak, da bi nekoliko godina kasnije sve krenulo još brže. Od grupa i projekata poput Heart Of Blues, Atlantic, Ab ovo i Trojice koji žive od muzike i sendviča u deset ujutro, stigao je do Grupe 220 u kojoj su tada bili Drago Mlinarec, Husein Hasanefendić, Nenad Zubak i Jurica Pađen. Potom prelazi u jugoslavensku rock-senzaciju Time, svira mjestimice i sa Zlatnim akordima, 1979. prelazi u Parni valjak, a 1981. godine u Film.
Upravo u to vrijeme postaje traženi producent, učeći se u njemačkim studijima u kojima je svirao Time, bez posebnog školovanja, koristeći tek svoje uho i glazbenu intuiciju. Čak i da je htio, Jugoslavija tada nije imala nikakvu školu za producente, a taj je dio domaće rock i pop povijesti unatoč sjajnim pjesmama oduvijek bio i ostao problematičan.
Karijere su znale propadati zbog loših produkcija, a izvođači su duboke suze isplakali kad bi ih kritika stavila na zub zbog “tankih zvukova” i “nedostatka basa”. Piko se tu i za mlade i stare glazbenike pokazao kao moderno i sigurno dobro rješenje, što je status koji mu nisu pokvarili ni rezači ploča na gablecu, zbog kojih je Jura Stublić i inzistirao na legendarnom albumu Filma “Film u Kulušiću (Live!)”, za koji su Piko i Vlada Divljan u zezanciji dosnimili uzvike publike, od “Majstoreee!” pa do “Tooo!” i “Joššš!”, derući se sami u praznom Kulušiću.
Stublić je pak, kaže legenda, osobno nadzirao rezanje ploče, pa smo dobili po mnogima ne samo najbolji live album novog vala, nego i najbolji album Filma. Ipak ostaje velika nedoumica, koju je i sam Piko znao spomenuti: epohalno je kratak zbog navodne omaške snimatelja koji je te večeri snimao i drugi koncert, pa je ovaj prvi Filma greškom obrisao.
Među ključnim produkcijama Pike Stančića je i istoimeni prvi album Prljavog kazališta, zatim izuzetno važni “Crno-bijeli svijet”, albumi Električnog orgazma, Aerodroma, VIS Idola, Xenije, Zvijezda, Psihomodo popa, Đavola, Le Cinema i kasnije drugih, poput Alke Vuice, u kojima je uvijek dopuštao glazbenicima da sjaje i da to slušatelj najbolje čuje, ali i sugerirao put kojim bi ploča trebala krenuti.
Za razliku od svojih inozemnih kolega producenata, Piko je bio znan kao miran i odmjeren čovjek u studiju, netko tko će pomoći i sviranjem, pisanjem teksta i aranžmana, bez traženja dodatnih autorskih zasluga koje bi mu kasnije omogućile lagodan život. Sam je u glazbi stalno istraživao: sa Giletom, Švabom i Vladom ima vlastiti bend, Miru Furlan upošljava na vokalima u Le Cinema, a autorski potpisuje i nekoliko albuma, kao što su “Bubnjevi na suncu” (Orfej, 1991.) i “Peaceful World” (Memphis, 1997.).
Sa Sinišom Škaricom radi na dostupnosti domaće glazbene baštine, surađuje s Likovnim centrom Grada Zagreba i cijelo to vrijeme posjećuje i snima sve koncerte koje je vidio. Taj projekt snimanja i traženja novog zagrebačkog zvuka završava 2019. godine, uz jasnu i profesionalnu ocjenu da je čuo puno sjajnih bendova kojima, međutim, fali diskografska i institucionalna podrška kakvu je imao novi val.
Ideja o nepotrebnosti producenta i daljnjeg života izvođača, u kojoj je danas dovoljno dropnuti svoje snimke na Bandcamp, pa da uspjeh krene sam od sebe, za njega je promašena, jer u svom “traženju novog” tvrdi da je vidio sjajnih imena koja su naprosto nestala. Zagovornici novog vala kao nečega što se organski dogodilo samo i bez pomoći sa strane, pa se to moguće dogodi ponovno, vjerojatno neće prihvatiti činjenicu da je taj pravac uz kvalitetne izvođače imao ogromnu produkcijsku, diskografsku i medijsku podršku, koja je u sinergiji omogućila da se sve to dogodi i održi.
Piko je, na neki način, još prije početka svoje bolesti odustao i prepustio traženje drugima koji po staroj zagrebačkoj to trebaju raditi jedino ako imaju “osjećaj za feeling“, redovito se i sam smijući gramatičkoj i logičkoj apstrakciji tog udomaćenog izraza. No, taj nedostatak hladne logike i proračunatosti, osjećaj za grešku ili slučaj, humana modernost i preciznost toplog ljudskog stroja, bili su Pikova životna formula, ujedno i pristup umjetničkom radu, glazbenom, vizualnom i svakom drugom.
Tuš i olovka u crtežu, bubanj i reverb u glazbi i produkciji, kao da su u ovom slučaju sinonimi za organske tehnike rada. Posljednje godine života Piko je najviše volio udaljavanje od drugih ljudi, povratak prirodi i šetnje po šumi, čini se, osobno odabrani “Peaceful World”. U svojoj 74. godini vratio se odakle je sve i krenulo i gdje je mislio da pripada.
