Na hrvatskoj kulturnoj pozornici čeljad se dijeli u dvije vrste: u prvoj su oni koji biografije bildaju i napuhavaju, ne bi li se učinili ozbiljnim, u drugoj su oni koji svoje životopise glođu, svode i umanjuju, da bi ih sveli na mjeru sredine i da, tobože, ne bi bili hvalisavi. Prva vrsta skoro se u pravilu regrutira među službenu elitu, dok drugu, uz jedva poneki izuzetak, čine autsajderi.
Evo kako, vrlo svedeno, zvuči biografija našeg današnjeg junaka: autor je desetak romana i nekoliko knjiga kratkih priča, knjige su mu izlazile na engleskom, francuskom, njemačkom, talijanskom, slovačkom, latvijskom, slovenskom, makedonskom, ukrajinskom i poljskom jeziku, u Francuskoj romani su mu nagrađivani najvažnijim nagradama za žanrovsku prozu, kritike i prikazi njegovih knjiga izlaze u najuglednijim europskim novinama i časopisima, u Hrvatskoj nagrađivan je najvažnijim književnim nagradama (izuzev onih koje dodjeljuje država ili ih kontroliraju državne institucije). Onda dalje: filmolog je, filmski i televizijski scenarist, te uz Nenada Polimca najvažniji aktivni filmski kritičar u zemlji, doktor je znanosti. I dalje: spalatist i mediteranolog, ustrajan tumač i kroničar Juga, autor “Knjige o jugu”, valjda i najvažnije fenomenološke knjige o Dalmaciji našeg doba. I na kraju svih krajeva već trideset i pet godina politički kolumnist u Hrvatskoj. Jedan od nekolicine hrvatskih pisaca ili spisateljica, manje ih je nego prstiju na dvije ruke, čiji glas prelazi granice zemlje i kulture unutar koje pišu. Premda i ovako očerupana, podrezana i brzojavna zvuči poput životopisa kakvog ponešto ekscentričnog francuskog akademika, ovo je biografija jednog hrvatskog autsajdera.
Nakon što je Dino Milinović, autor državne izložbe o 1100 godina Tomislavljeva kraljevstva, koju je otvorio premijer Plenković, te dugogodišnji državni činovnik u zemlji i inozemstvu, nosilac Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, umirovljeni profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, također doktor znanosti, autor nekoliko u Hrvatskoj primijećenih romana, izabran za predsjednika Društva hrvatskih književnika, Jurica Pavičić u Jutarnjem mu je listu posvetio kolumnu, u kojoj će ustvrditi da Milinović za svaku publiku, kako desnu tako i lijevu, ima prigodnu besjedu i različit diskurs, te kako je potraga za “pravim” ili autentičnim Milinovićem besmislena, jer da takav ne postoji. Pavičić ovakvu tvrdnju potvrđuje metodom vlastite kože. Dino Milinović je, naime, prijeteće grafite, koje je (policiji, tobože) nepoznat netko ispisao po Pavičićevoj fasadi, u borbenom nastupu u organizaciji Matice hrvatske nazvao “činom otpora”, a ne “činom agresije” (“Te večeri u Matici on veli da šaranje po mojoj fasadi – dakle, fasadi njegova književna kolege – ‘više nije čin agresije, nego čin otpora’.”)
Koji tjedan kasnije Dino Milinović daje intervju Matičinom Vijencu, i u tom intervjuu kao naručeno stiže posljednje pitanje: “Na koncu, tko je ‘pravi’ Dino Milinović?” Na njega upitani novi predsjednik Društva hrvatskih književnika odgovara ovako: “Aludirate na nedavni tekst Jurice Pavičića u Jutarnjem listu, vjerojatno odgovor na moj intervju u istom listu nekoliko dana ranije. Pavičić se u mojim očima diskvalificirao kao ozbiljan novinar i intelektualac onoga trenutka kada je napisao da ga ‘ionako nije briga za ovu državu’. Tomu je nedavno dodao i uvredu hrvatskoj kulturi nazivajuće je ‘neznatnom’. Dakle, passons.”
Prvo što čitatelj hrvatske književnosti mora s izvjesnom nelagodom primijetiti jest da Jurica Pavičić Dinu Milinovića naziva svojim “književnim kolegom”, dok mu ovaj otpovrće da je on, Pavičić, ne više “ozbiljan novinar i intelektualac”. Da je veliki književnik tako diskvalificirao malog književnika, da je ostvareni romanopisac na taj način otpisao nekome tko se s manje ili više uspjeha, ali još uvijek početnički pokušava baviti pisanjem u pauzama svojih profesionalnih i građanskih obaveza, rekli bismo da je takvo što velikog književnika nedostojno. Ali kada je stvar obrnuta, i kada se takvom diskvalifikacijom velikog književnika posluži netko tko se naprosto (još uvijek) s njime nema s čime mjeriti, onda problem nije u njima dvojici, nego u živoj kulturnoj zajednici unutar koje je to moguće. S Pavičićem već skoro četvrt stoljeća ne govorim, s Milinovićem se ne poznajem, ali već i da samo pokraj njihovih knjiga prolazim imao bih s ovim problem. Ili bih problem imao s onima koji problema nemaju.
Nakon što ga je sveo na (ne više ozbiljnog) novinara i intelektualca (ovo drugo, valjda, zbog doktorata, ili?), Milinović će Pavičiću naći dva verbalna delikta. Prvi, da je rekao kako ga “ionako nije briga za ovu državu”. U nekom ugodnijem i dostojnijem razgovoru mogli bismo reći da književnika – recimo, Juricu Pavičića – može biti briga za hrvatski jezik, za hrvatsku književnost i kulturu ili za zajednicu, ali da je briga za državu, kao i briga za bilo koju drugu instituciju, za Finu, za UNESCO, za Veleposlanstvo u Parizu ili za koju od brojnih tajnih ili javnih službi, s književnog, kao i s građanskog stanovišta, besmislena. Bolje je brinuti se za maslačak u vrtu, za kućne ljubimce ili za ljude koji oko tebe žive. Naročito za njih, a država trebala bi biti institucija koja bi se trebala brinuti za tebe, barem onoliko i onako kako se brine za državne činovnike. Ali ostavimo sad lijepe riječi i dostojne razgovore. Postoji nešto što je, možda, u javnom diskursu razumljivije: Jurica Pavičić je kao vojnik Hrvatske vojske, iliti branitelj, za tu državu krvavio gaće po dalmatinskom (i hercegovačkom) kršu, dok je Milinović u isto vrijeme udarao pečate po Parizu. Pritom, zanimljivo je, gledano sa suprotstavljene motrišnice, i Pavičićevo objašnjenje zašto se tada nije pozvao na radnu obavezu: rekao je, ako nas sjećanje ne vara, da mu je bilo neugodno pred tom radničkom i sirotinjskom djecom koja su bez pogovora išla u rat. Reklo bi se da je to pogled uzornog konzervativca, no kakvu to još brigu za državu njegov protimbenik od njega očekuje? I koja je to zapravo pozicija, naspram ove, vrlo konzervativne, Pavičićeve pozicije?
Pavičić je, kaže Milinović dalje, uvrijedio hrvatsku kulturu nazvavši je “neznatnom”. Na stranu sad i to što kulturu nije moguće uvrijediti, kao ni medicinu, kemiju ili biologiju. Kulturu nije moguće uvrijediti kao ni kišobran i stalak za kišobran. Ali kada bi takvo što i bilo moguće, kada bi se hrvatska kultura iznenada utjelovila u kakvu osjetljivu frajlicu, pa kad bi je Jurica Pavičić ispsovao na pasija kola – što on kao građanski konzervativac živ nikad ne bi učinio – hrvatska kultura ne bi se mogla naći uvrijeđenom. Netko tko svojim djelom toliko pridonosi hrvatskoj kulturi, njezinom jeziku, stilu i tradiciji, i netko tko je u svojih šezdeset i jednu godinu života stvorio djelo koje u koječemu nadrasta mjerila njezine svakodnevice, nikako ne bi mogao uvrijediti hrvatsku kulturu. Općenito govoreći, hrvatsku kulturu ne može ako već ne uvrijediti, a ono oštetiti, uniziti, unakaziti, opustošiti, netko tko je vlastitim djelom čini većom nego što je prethodno bila. Loša djela, uličarska prostačenja, ispisivanje prijetećih grafita po fasadama nepodobnih pisaca (čak i kada je to, kako Milinović veli, “čin otpora”, a ne “čin agresije”), to je ono što sve manjom i manjom čini neku kulturu, sve dok jednog je dana ne učini “neznatnom”. Jurica Pavičić jedan je od onih hrvatskih autsajdera koji svojim djelom hrvatsku kulturu svakodnevno čine većom od onog što sami o njoj pomišljaju.
Dino Milinović ne osjeća potrebu odgovoriti na ono što mu je Jurica Pavičić zbilja rekao, nazvavši ga pritom vrlo velikodušno svojim književnim kolegom, nego mu pridomeće nešto što je Pavičić možda rekao – ne znam, niti bih provjeravao! – ali što se njega, Milinovića, ni na koji način ne tiče. Činjenica da mu ne osjeća potrebu odgovoriti, a da mu pritom iz svoje ostvarenim djelom inferiorne perspektive odriče pravo da se poziva na književnost, te ga svodi na ne više ozbiljnog novinara i intelektualca, ono je što plaši. I podsjeća me na Peru Kvrgića, kako u seriji “Nepokoreni grad”, iz prikolice kamiona u kojem ga voze na Dotrščinu na strijeljanje, baca ceduljice na kojima piše: August Cesarec, hrvatski književnik.
