Nakon što ljudi prođu izvjesne godine, sve češće uspoređuju sadašnjicu s "boljom" prošlošću, izrađuju bilance gotovo na način knjigovođa, knjiže život na dugovnu i potražnu stranu, vode dvojno knjigovodstvo postignuća i gubitaka. U sav taj saldo spadaju i nagomilane uspomene, optimizam sjećanja. Tako se ponekad Tomislav Pupić, prijetelj iz najranijeg djetinjstva, i ja, znamo prisjetiti davnih sretnih dana kada smo vjerovali kako ćemo osvojiti svijet, ali i uspomena na one od kojih potekosmo. Prije nekoliko dana on se sjetio svoje bake po majčinoj liniji, Matilde (Tilde) Čanić, djevojački Šiflić, i djeda Ivana Čanića. Baka Maca sačuvala je kartoline koje joj je lijepim rukopisom pisao i slao Ivan, tadašnji zaručnik, kasnije muž, dvadesetih godina prošlog stoljeća, iz Beograda gdje je bio u starojugoslavenskoj vojsci, u Brod na Savi. Poslije njene smrti dio te bakine povijesti dospio je u ruke unuka Tomislava. Predložio je da ih, uz kratko obrazloženje, objavim na SBPeriskopu, što sam rado prihvatio.
Kartoline su, najjednostavnije rečeno, razglednice. U hrvatskom jeziku riječ kartolina dolazi iz talijanskog (cartolina), i označava tvrdu, najčešće ilustriranu čestitku koja se šalje poštom bez kuverte, s jednom stranom za tekst i adresu, a drugom za sliku (grada, krajolika, spomenika, umjetničkog motiva…). Razglednica je kartonski listić sa slikom s jedne strane (najčešće krajolik, spomenik, grad), a kartolina je isto što i razglednica, ali se često odnosi na ukrasnije, osjetilno bogatije verzije, s reljefima, tkaninom, perjem, šljokicama, pravom kosom i drugim sentimentalan motivima, s elementima kiča ili čestitarskog glamura. Prema tome, sve kartoline su razglednice, ali nisu sve razglednice kartoline.
Kad mi ih je Tomislav pokazao shvatio sam da to nisu obične kartoline. To su mali, zaboravljeni relikvijari emocija, prošlosti, ukusa i svijeta koji je znao biti sentimentalan, bez ironije, bez lajka, bez algoritma. Kičaste? Možda. Ali ne i cinične. Svjedočile su o ljubavi koja se gradila riječju i gestom, a ne brzinom odgovora na poruku. Zaručnik je sjedio, vadio pero, birao riječi. A prije toga, birao kartolinu. Ona s perom pijetla? E pa to je možda značilo: "Ti si moje jutro, moje buđenje". Svaki vizualni motiv bio je metafora, ne dekor. Cvijet nije bio cvijet, bio je poruka. Ljubičica je značila skromnost. Ljiljan je bio čistoća. Perje? Možda ponos ili želja. To je bilo vrijeme kad je komunikacija bila fizička. Danas šaljemo poruku i ona nestane. Tada se poslala kartolina i ona ostane. Preživi selidbe, požare, djecu, unuke. Danas rijetko koja poruka preživi bateriju. One su bile kičaste: šljokice, ispupčena kosa, plišana srca. Ali kič tada nije bio prezir prema ukusu, nego manifest(iranje) osjećaja. Bio je to svijet koji je vjerovao u poruku. Zaručnici su slali poštom ne samo riječi, već materijalne tragove ljubavi. Bila je to ljubav s pečatom i markom. Danas, klikneš „seen“ i kraj priče. Kartoline od prije sto godina pisane su rukom, sporim tempom. Svaka slika ima značenje (ljubav, nada, čednost) Primatelj bi čekao danima, tjednima i dobivao papir koji miriše na tintu i ruke.
Te kartoline svjedoče o vremenu kada su muškarci bili pijetlovi s perjem i poštanskom markom, a žene - primateljice čuda. Kič da, ali nježan kič, s pismom na kojem piše: "Tebi, moja mila, iz vojničke magle, šaljem ovo pero – da ti šapne kako mislim na te."
Tih dvadesetih godina prošlog stoljeća (a pisale su se i ranije i kasnije), kartolina je bila čudo i obećanje, rukom ispisane rečenice iz Opatije, Osijeka, Beča, Budimpešte, Beograda ili Pariza nosila je dah mora s rive ili miris parfema iz svjetskih mondenih mjesta. Ljudi su pisali sporije, ali živjeli dublje u svakoj rečenici. Udaljenost je bila stvarna, ali mostovi su se gradili tintom, strpljenjem i željom. Danas dodir prsta i poruka putuje brže od misli. Ali gdje je trag? Gdje je čekanje što zateže srce, gdje su dani provedeni nad praznim sandučićem dok dolazak pisma ne pretvori dan u praznik? Tada se slalo kartoline s rukopisom koji si mogao pomilovati. Danas se šalju slike bez dodira, riječi bez mirisa, poruke bez vremena. Sve je odmah, sve je ništa. Dvadesetih si slao kartolinu i čekao da stigne natrag s odgovorom srca. Danas šalješ emoj - i gledaš kad će ga netko vidjeti. Napredovali smo u brzini. A nazadovali u ljepoti.
Nekoliko kartolina koje je gospođica Maca primila prije sto godina, stavili smo u Galeriju. Uživajte!
__________________________
