Neodgovorno je tvrditi da se na Thompsonovu koncertu okupilo pola milijuna ustaša – konstatirala je građanka. “Ispravnije je reći da ama baš nitko od onih koji su prošle subote bili na Hipodromu nije ustaša. Ustaštvo bez ustaša – zar to nije temeljni koncept još od postanka Samostalne i Suverene?”
Suprug je zakolutao očima u obližnjoj fotelji, što je građanka primila kao poticaj za daljnje izlaganje:
“Tek kada svim srcem veličaš Endehaziju, kada iz petnih žila urlaš ustaški poklič, kada oduševljeno pozdravljaš apologiju klanja, a energično odbijaš da te nazivaju ustašom, potvrđuješ se kao uzoran član zajednice.”
“Kakve zajednice, pobogu?”
“Cinične zajednice, mili”, rekla je građanka, razgaljena što je mrzovoljna partnera uspjela uvući u svoj misaoni tok. “U cinično ustrojenom društvu, kakvo je ovo hrvatsko, opća hipokrizija je osnovno gorivo, što znači da više nema iole značajnoga zbivanja u koje nije uključena organizirana prijetvornost. Tako onih pola milijuna raspjevanih Hrvata, skupa sa svojim političkim skrbnicima, mogu do mile volje infantilizirati sami sebe i inzistirati na svojoj benignosti, znajući da time ne ugrožavaju, nego snaže hrvatski fašistički uzlet. Naime, svjesni su da će se tek kao postojani licemjeri ostvariti kao postojani ustaše. To ti je ta šifra.”
“Kakva šifra?”
“Odlika suvremenoga hrvatskog fašizma je da svoju najdublju suštinu predstavlja kao nevažni folklorni dodatak. Treba pošteno priznati da su svih ovih decenija vlasti u tome bile dosljedne: ne želimo one koji se otvoreno deklariraju kao fašisti, nego one koji tvrde da to nisu dok zdušno afirmiraju fašizam, one koji se groze ustaštva dok viču ‘Za dom spremni’. Sjeti se pokojnoga Tuđmana koji je javno veličao Franca, a onda sudskome progonu izložio novinare koji su se drznuli nazvati ga frankistom. Ili kad je tekovine ZAVNOH-a dao upisati u državni ustav, a istovremeno naredio rušenje tri tisuće partizanskih spomenika. Ako mene pitaš, upravo je taj programski cinizam ono što Hrvatsku čini specifičnom u odnosu na generalni trijumf desnice u Europi.”
“Zašto bi ona bila specifična?”
“U mnogim europskim zemljama radikalna desnica postupno dolazi na vlast, a u Hrvatskoj ona postupno ostaje na vlasti. Već trideset i pet godina.”
“Uz kratka razdoblja relaksacije kada je vladu vodio SDP”, nadopunio ju je suprug.
“To što si sada rekao je najveća glupost koju sam danas čula!” presjekla ga je građanka. “Nekada stvarno zvučiš kao zadnji retard…”
“Zašto?!” pobunio se muž. “Pa pogledaj kako je oštro saopćenje sastavio SDP povodom ustašijade na Hipodromu. Kažu da je to ‘svjetska sramota’ i da su ‘ekstremne poruke dobile državnu logistiku i izravnu potporu vrha vlasti’. Pitaju se kako je moguće da je Plenković izbjegao reći da ‘u Hrvatskoj ustaštvo nema i neće imati mjesta ni na pozornici ni oko nje’…”
“Znam, znam”, uletjela je supruga. “Naročito mi se dopao onaj dio o ideologiji koja ‘Juru i Bobana uzdiže do razine Boga i domoljublja’. Pa onda ona ingeniozna rečenica: ‘Ako postoji pakao, Jure i Boban su sigurno u njemu’! Ma molim te lijepo!”
“Gdje je tu problem?” zbunio se muž.
“Problem je što sam ja prilično stara, a memorija me nije napustila”, rekla je građanka. “Nema veće nezgode nego kad se sa slonovskim pamćenjem nađeš u staklarskoj radnji, okružena robom prozirna karaktera. Nered je zajamčen!”
“O čemu ti pričaš, do vraga?”
“Pričam o tome kako je 9. svibnja 2014. SDP-ov gradonačelnik Splita Ivo Baldasar uveličao otvaranje spomenika jedinici nazvanoj po ustaškom koljaču Rafaelu Bobanu i održao dojmljiv govor. Tada mu se omakao onaj antologijski lapsus o ‘danu pobjede nad antifašizmom’. Ustaški zločinac je dakle bio u paklu, a SDP-ov dužnosnik na Splitu 3, pobožno zureći u spomenik na kojemu je uklesano zločinčevo ime.”
“To sam zaboravio…”
“Ali ja nisam”, frknula je građanka. “Da te podsjetim, pukovnik Skejo je tada nazočne pozdravio pokličem ‘Za dom spremni’, na što je Baldasar reagirao usrdnim pljeskanjem, par stotina neofašista postrojilo se u crnim uniformama, s crnim zastavama, a počasno mjesto među njima – da ugođaj bude kompletan – zauzimao je sam Marko Perković Thompson. Esdepeovac se srdačno rukovao s njim, a možda i uokvirio zajedničku fotografiju za uspomenu… I kako se o tome očitovao vrh SDP-a?”
“Kako se očitovao?”
“Nikako!” konstatirala je građanka. “Šutjeli su kao ribe, svi do jednog. A podsjećam te da su tada socijaldemokrati vladali zemljom, Milanović je bio na čelu vlade, na snazi je bilo ono tvoje ‘kratko razdoblje relaksacije’… Što bi bilo da je vodstvo tadašnje vladajuće stranke ocijenilo splitski fašistički teferič kao ‘sramotu’, gdje su ‘ekstremne poruke dobile državnu logistiku i izravnu potporu vrha vlasti’, s jasnom porukom da ‘u Hrvatskoj ustaštvo nema i neće imati mjesta ni na spomeniku ni oko njega’? Zašto to nije učinilo? Jer događaj u Splitu bez sumnje je bio jedan od mikro-prizora koji su s vremenom nabujali do ustaškoga mitinga na Hipodromu.”
“Dobro, mila, ali to je bilo prije jedanaest godina”, zanovijetao je suprug, “SDP se možda promijenio, možda je izoštrio svjetonazorske senzore…”
“Ne bih rekla”, rekla je građanka. “Koliko vidim, gornjom etažom stranke cirkuliraju uglavnom ista lica. Današnji predsjednik Siniša Hajdaš Dončić bio je u ono vrijeme ministar prometa, njegov pobočnik Arsen Bauk popunjavao je funkciju ministra uprave… svi koji su danas glasni, nekoć su bili tihi. Jedino je ondašnji vođa partije u međuvremenu promijenio spavaonicu, pa sada drijema u vili na Pantovčaku… Da ne govorim kako je sramotna lijeva šutnja još gromkije odjeknula sljedećega proljeća, 2015. godine.”
“Što je bilo sljedećega proljeća?”
“Tada je SDP-ov gradonačelnik Splita 10. travnja, na dan uspostave NDH, poslao vijenac i službenu delegaciju na spomenik s uklesanim imenom ustaškog krvoloka. I vrh njegove stranke o tome nije procijedio ni slova. Štoviše, Novosti su tim povodom kontaktirale pojedinačno članove rukovodstva SDP-a, ali su se, izuzev Vojka Obersnela, doslovno svi odbili o tome izjasniti. Boban je dakle bio u paklu, a socijaldemokratski vijenac u podnožju njegova spomenika.”
“I što želiš reći podsjećanjem na tu historijsku epizodu?” pitao je muž.
“Da SDP žestoko kritizira svinjarije na čijem se afirmiranju angažirao, bilo djelom, bilo šutnjom”, rekla je građanka. “Stoga bi jedna autoreferentna nota u toj kritici svakako bila dobrodošla. U protivnom: koga farba SDP?”
“Dobro, ali nećemo valjda doći dotle da izjednačimo HDZ-ov i SDP-ov doprinos ustašizaciji Hrvatske?” negodovao je suprug.
“Nipošto”, složila se građanka, “to je bio HDZ-ov državni projekt, zasad dovršen krasnim vatrometom i mentalnim zagađenjem Zagreba. Samo je dobro imati na umu da se vladajući desničarski cinizam u pravilu nije suočavao s lijevim otporom, nego s lijevim doprinosom. Sjeti se kako je prvi Račanov potez po preuzimanju vlasti 2000. godine bio da nametne naciji lažljivu ‘Deklaraciju o Domovinskom ratu’, legitimirajući time ciničnu matricu koju je zadao Tuđman.”
“Ma da”, predao se muž, “tobožnja hrvatska ljevica živi u neprestanom strahu da će biti ulovljena u domoljubnom deficitu, što je, logično, vodi u sranja, jer prihvaća pravila igre uspaljene desnice. Bojim se da od toga boluje i ekipa iz Možemo! Oni zaziru od ideologija, a onda uredno polože vijenac na Tuđmanov grob, časteći ga za rođendan.”
“Najbolje je to stanje duha odavno opisao isti onaj Baldasar, kazavši da, što se muzike tiče, on sluša ‘i Cohena i Thompsona'”, rekla je građanka. “Sjećam se da je tada neki lik, zaboravila sam mu ime, objavio ‘Otvoreno pismo debilu na čelu Splita’, s jezivo aktualnom završnom rečenicom.”
“Kojom rečenicom?”
“Kada glazbenici poput Thompsona uživaju počasni status, glazbenici poput Cohena obično su na turneji, putuju u stočnim vagonima prema nekom od Auschwitza.”
“Eh, u međuvremenu je i naš Lenny umro”, uzdahnuo je suprug. “Nikada ga neću prežaliti.”
“Život se ipak pobrine za ravnotežu”, tješila ga je građanka. “Cohena više nema, a Thompsona više ima.”
