Politički trogloditi u stranci Ivana Penave do daske su radikalizirali nezadovoljstvo kompletnog državnog vrha Hrvatske izbornim zakonom u Bosni i Hercegovini. Oko toga je predsjednik Milanović posve suglasan s premijerom Plenkovićem, a obojica s DP-ovom ekipom
Hrvatska kao da još živi u Jugoslaviji. Više je od tri desetljeća, skoro četiri, prošlo od raspada bivše zajedničke države, a hrvatski politički vrh još nije usvojio sve konzekvence pretvaranja nekadašnjih republika u samostalne države. Svoju nezavisnost Hrvatska konzumira kao samorazumljivu činjenicu, ali u unutarnje poslove susjedne Bosne i Hercegovine stalno bi se nešto petljala. Iz vladajućih su redova nedavno pokrenute dvije inicijative koje impliciraju da je BiH država ograničenog suvereniteta, odnosno da bi Hrvatska tamo imala pravo uredovati. Domovinski je pokret objavio deklaraciju kojom zahtijeva uspostavu posebne izborne jedinice u bosanskohercegovačkoj Federaciji i prijeti obnovom Herceg-Bosne. Premijer Andrej Plenković javno je izašao s idejom o ponovnom povećavanju broja saborskih zastupnika iz dijaspore, model koji se u prošlosti koristio za snažniji utjecaj bosanskohercegovačkih Hrvata na rezultate izbora u Hrvatskoj i konkretno za podebljavanje broja HDZ-ovih mandata.
Diverzija Domovinskog pokreta s posebnom, hrvatskom izbornom jedinicom i prijetnjom restauracije svojedobno pod međunarodnim pritiskom ugašene Herceg-Bosne objašnjava se potrebom sprečavanja ponavljanja s izborom Željka Komšića već viđenog scenarija. Dok premijer Plenković tvrdi da je riječ o potrebi povećavanja vidljivosti njegova rejtingom jako posrnulog koalicijskog saveznika. Inicijativu DP-a doživljava kao provokaciju. Odapetu na njegovu adresu. S razlogom je uvrijeđen da ga o svojim namjerama uopće nisu obavijestili. Ne sviđa mu se ni implicitna kritika rezultata njegove politike. Parira joj hvalom da je njegova vlada za BiH Hrvate strašno mnogo napravila. Razumno podsjeća da Hrvatska ne može sama promijeniti izborni sustav susjedne države, da potrebnih promjena nema bez političkog dogovora i konsenzusa sva tri konstitutivna naroda unutar BiH. Minorizirajući problem DP-ova soliranja s aspiracijama prema susjednoj državi, kaže da ima ozbiljne rezerve prema stilu svojih partnera u vlasti. A što je sa sadržajem?
Politički trogloditi u stranci Ivana Penave do daske su radikalizirali nezadovoljstvo kompletnog državnog vrha Hrvatske izbornim zakonom u Bosni i Hercegovini. Oko toga je predsjednik Milanović posve suglasan s premijerom Plenkovićem, a obojica s DP-ovom ekipom. Svi jašu na krijesti frustracije uzrokovane činjenicom da su bošnjački glasovi bili presudni za Komšićev izbor, da je mimo Hrvata osvojio mjesto navodnog predstavnika Hrvata u tročlanom bosanskohercegovačkom Predsjedništvu. Na osnovu čega se onda u javnost pumpa uvjerenje kako je hrvatski narod u Bosni i Hercegovini obespravljen i potlačen. U Hrvatskoj se vrlo rijetko može čuti bilo što o drugoj strani te medalje. Utoliko je gotovo šokantno djelovalo nedavno gostovanje jednog bošnjačkog političara u programu Hrvatske televizije. Haris Zahiragić, potpredsjednik SDA i zastupnik u parlamentu Federacije, odlučio je da usred Zagreba, u lice svojim sugovornicima s hrvatske političke scene, poruči kako zveckanje Herceg-Bosnom neće proći, da nekadašnja ratna para-država nikada neće biti obnovljena. Njegov je odriješit istup dio medija proglasio skandaloznim, demonstrirajući samo vlastitu nespremnost da se čuju i bošnjački stavovi. Ali Zahiragić je priliku iskoristio da hrvatsku javnost upozna s činjenicama koje jako relativiziraju jadikovku o neravnopravnosti i ugroženosti BiH-Hrvata. Na čelu deseteročlanog Vijeća ministara premijerka je Hrvatica, iz HDZ-a. Troje ministara isto Hrvati. Predsjednica Federacije Hrvatica. Predsjednici oba doma parlamenta Federacije također Hrvati, HDZ-ovi kadrovi.
DP-ovo prčkanje po tuđoj državi
Bosna i Hercegovina ima velikih problema u svom funkcioniranju. Dayton je okončao strašan rat, ali nije omogućio uspostavljanje pravog mira. Apsolutiziranje etničkog principa, s tri konstitutivna naroda, zemlji onemogućava trajniju integraciju. Nezavršeni se rat konstantno vodi drugim sredstvima. Preglasavanje Hrvata u izboru hrvatskog člana BiH-Predsjedništva nije jedina falinka izbornog zakona. Ali drugi se njegovi problematični i nakaradni aspekti ne potenciraju. Primjerice, nepostojanje mogućnosti da Hrvati i Bošnjaci u srpskom entitetu biraju svoje predstavnike u Predsjedništvu. Građanska je komponenta potpuno izostavljena. Oni koji se nacionalno ne izjašnjavaju ili ne pristaju da im je nacionalna pripadnost jedini identitet, uopće nemaju svoje političko zastupstvo. Stalni se lelek nad nepravednim statusom ovog ili onog naroda koristi za etničko homogeniziranje, na krilima kojega onda nacionalne političke elite profitiraju. One žive svađajući narode. Zato umjesto suradnje produciraju konfrontaciju. Siju zlu krv, strah i omraze i grade vlastite dvore i carstva. Sva tri se naroda u BiH, i Bošnjaci, i Srbi, i Hrvati, osjećaju nekomforno, kao u neprijateljskom okruženju, na čemu su Izetbegovići i harambaša Dodik i vječni Dragan Čović osobno strašno prosperirali, neumorni u zgrtanju imovine. Za hrvatski je narod u Bosni i Hercegovini krezovski profilirani Čović mnogo veći problem od nesretnika Komšića. Traje mnogo duže, nikako da sjaši i naslonjen na Hrvatsku mnogo je moćniji. Dramatično intonirani DP-ov ulet u Bosnu i Hercegovinu, brat nešto pristojnijem HDZ-ovu prčkanju po toj državi, računa da je s promjenom američke politike kucnuo čas za ostvarenje nekih davnih propalih projekata. Plenkovićeva snažna potpora otvaranju europskog puta za BiH vrijedna je svake pohvale, dok je ideja da bi međunarodna zajednica Bosni i Hercegovini morala nametnuti Hrvatskoj poželjna rješenja potpuno promašena i nerealna.
Gotovo je isto toliko nerealna i premijerova ambicija da Bosnu i Hercegovinu opet iskoristi kao izborni bazen za potrebe vlastite stranke. Ničim izazvan Plenković je u jednom recentnom obraćanju novinarima objavio da je njegova vlada odmah, isti čas, spremna promijeniti ustavna ograničenja kojima je 2010. broj saborskih mandata za predstavnike dijaspore smanjen na tri mjesta. On je, kao, za što razgranatije veze s iseljenom Hrvatskom, spominje doznake koje stižu iz svijeta, Hrvate u Bosni i Hercegovini naziva „našom braćom“, podsjeća da je više od milijun onih koji žive u Hrvatskoj podrijetlom iz susjedne države. Svjestan je, kaže, da lijeva oporba to ne podržava, ali on eto, baš izgara od želje da u Saboru, koji je postao mašinerija za ozakonjenje njegove volje, ima neke Hrvate od Canberre do Širokog Brijega.
Plenkovićev zagovor povećanja broja saborskih zastupnika koje bi „birali Hrvati izvan domovine“ jako je problematičan na više razina. Prvo, pomiješao je kruške i jabuke. Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu nikakva dijaspora, nisu iseljena Hrvatska, nego su autohtoni bosanskohercegovački narod. Koji je u obrani Hrvatske jako sudjelovao, ali kojem se Hrvatska ne prestaje oduživati. Drugo, zastupnike dijaspore u svojim parlamentima ima samo nekolicina europskih zemalja, na prste bi se jedne ruke mogle pobrojati, nemaju ih ni države s mnogo većim iseljeništvom od hrvatskog. Uglavnom se držeći stava da o životu, zakonima i o vlasti u državi odlučuju oni koji u njoj i žive i koji će snositi posljedice svojih izbornih odluka. Treće, iskustvo Hrvatske govori da je model s glasovima dijaspore uvijek služio bildanju HDZ-ove dominacije. Prvi put je mjesta za „nedomovinsku Hrvatsku“ uveo predsjednik Tuđman na izborima 1995., na kojima je njegova stranka odmah pokupila svih 12 mandata. Glasanje se po susjednoj državi često pokazalo problematičnim, kontaminirano raznim namještaljkama i malverzacijama. Narod u BiH nije od svega toga imao nikakve koristi, ali su se pojedinci debelo okoristili.
Sva tri se naroda u BiH, i Bošnjaci, i Srbi, i Hrvati, osjećaju nekomforno, kao u neprijateljskom okruženju, na čemu su Izetbegovići i harambaša Dodik i vječni Dragan Čović osobno strašno prosperirali, neumorni u zgrtanju imovine. Za hrvatski je narod u BiH krezovski profilirani Čović mnogo veći problem od Komšića
Dijaspora kao korektiv Hrvatske
Institut je zastupnika dijaspore kompromitiran i Tuđmanovim pretenzijama prema Bosni i Hercegovini. Nakon što se Herceg-Bosne morao odreći, hrvatski je predsjednik za svoje aspiracije i uvezivanje Hrvatske sa susjednom državom našao zamjensko rješenje. Uvođenje BiH-Hrvata u Sabor trebalo je poslužiti kao surogat. Javnost je u Hrvatskoj vrlo rezervirana prema angažmanu takozvane dijaspore u ovdašnjim izborima. Pogotovo jer se njena vlastita raspoloženja i biračka volja u velikoj mjeri razlikuju od onih koji dođu sa strane, izvan države. Ispada da na koncu glasači u dijaspori korigiraju Hrvatsku, uvijek u korist HDZ-a, što rezultira zlovoljom ne samo prema problematičnom izbornom pravu, nego i prema onima koji ga konzumiraju.
Hrvatska se jako znala nervirati zbog karte Velike Mađarske u kabinetu njihova sad već bivšeg premijera Viktora Orbana. Političko crtanje karte Velike Hrvatske na štetu države koju je teritorijalno obgrlila, u širokoj lepezi od inzistiranja na izbornim rješenjima koja bi se u susjednoj zemlji trebala implementirati, mahanja obnovom Herceg-Bosne i uspostavom trećeg, hrvatskog entiteta do uključivanja birača s one strane granice u izbore za hrvatski Sabor i druge institucije vlasti hrvatske države, jednako tako revoltiraju Bosnu i Hercegovinu.
Novoustašluk kao Plenkovićev legacy
Tko će imati obraza da se uskoro na Dan antifašističke borbe u ime hrvatske države pojavi u šumi Brezovica – pita se u obraćanju javnosti predsjednik Saveza antifašista Franjo Habulin. Razlog su njegove poruke, upućene prije svega vrhu državne vlasti, dva recentna događaja. Prvo, izostanak reakcije države na naslovnicu ekstremno desničarskog, proustaškog Hrvatskog tjednika s koje, kako je rekao, vrišti poruka „Smrt antifašizmu – sloboda hrvatskom narodu“, uz preporuku nizu osoba iz javnog i političkog života da se objese. Drugi je razlog Habulinova oglašavanja odluka javne televizije da u svoj program na dan vjerskog i državnog blagdana Tijelova uvrsti višesatnu snimku Thompsonova lanjskog koncerta sa zagrebačkog Hipodroma zajedno s njegovim ustaškim pozdravom i skandiranjima.
Što je sljedeće? Pitanje je što slijedi nakon neprimjerenog i skandaloznog televizijskog ukazanja jednog crnokošuljaškog pjevača koji je zaslugom politike i crkvenjaka pretvoren u nacionalnu ikonu. Bez imprimatura sveodlučujućeg premijera Plenkovića to se nije moglo dogoditi. U vrijeme predsjednika Tuđmana štovatelj ustaškog poglavnika nije mogao u program HTV-a, danas može i to u udarnoj dozi. Utemeljitelj je HDZ-a znao da upotreba ZDS-a šteti Hrvatskoj, dok ga aktualni šef HDZ-a naziva domoljubnom budnicom. Ustaški je pozdrav normaliziran. Izvikuju ga po stadionima i u Saboru. Možda se i na Kaptolu pozdravljanje s „Hvaljen Isus!“ uskoro zamijeni onim „Za dom spremni!“. Djeca maturu proslavljaju nazivajući se ustašama. Antifašizam se izjednačava s komunizmom, kako bi ga se delegitimiralo. O partizanima se govori samo u kontekstu poratnih zločina. Iskapanjem masovnih grobnica generalno se terete kao zločinci, e da bi se otkopani – u velikom broju pripadnici ustaške vojske – proglasili nedužnim žrtvama, pobijenima bez razloga ili samo zato što su „voljeli Hrvatsku“. Pod hrvatskim se zastavama pokapaju pronađeni i uglavnom neidentificirani posmrtni ostaci ustaša, njemačkih nacista i četnika. U koketiranju s ustašlukom vlast Andreja Plenkovića prešla je Rubikon. Novoustaštvo je u javnom prostoru učinila prihvatljivim i uvela u protokol. To će sasvim sigurno na koncu biti politička ostavština njegova premijerskog mandata. Njegov legacy.
Habulin kaže da će antifašisti i ove godine ponosno biti u Brezovici, na mjestu formiranja prvog partizanskog odreda. Što je jako dobro i praktično, jer kako stvari stoje, možda će ubrzo ponovno morati u šumu ili u ilegalu.
