Nacionalova politička analitičarka i novinarka komentira reakcije svjetskih medija na revival ustaštva u Hrvatskoj te odgovara na javne prozivke zaboravljenog Tomislava Karamarka.
Hrvatska je dospjela na naslovnice svjetskih medija. Bloomberg piše o revivalu ustašluka: duh je pušten iz boce. Porast popularnosti jednog pjevača doveo je do oživljavanja slogana i simbola iz nacističke ere. Hrvatska se suočava sa svojom prošlošću. ZDS, pozdrav koji je ekvivalent njemačkom nacističkom “Sieg Heil“, a koristili su ga ustaše, hrvatski fašisti tijekom Drugog svjetskog rata, javno eskalira. Umjesto da to osude, normalizaciji se fašističkih simbola pridružuju i neki visoki političari. U prvom redu premijer Plenković, svojim ekstremno desnim zaokretom. Nacionalistički pokreti jačaju diljem Europe, a Hrvatska se, zaključuje Bloomberg, ističe kao opomena da pojave koje su se nekada smatrale neprihvatljivima brzo postaju sveprisutne.
Strmoglav u crne košulje
Hrvatska je, dakle, postala negativan primjer. Cvjetanje ustašluka ovoga ljeta nije u međunarodnoj javnosti prošlo neprimijećeno, pa svileni Andrej Plenković, ljubimac Bruxellesa, rapidno gubi svoju eurofilsku pozlatu. Sve se više spominje kao onaj koji je otvorio vrata provali mraka. Posebno je frapirajuća brzina kojom se Hrvatska sunovratila u masovno prihvaćanje problematične ikonografije i praktičnu rehabilitaciju najsramnijeg dijela svoje povijesti. Bivši predsjednik Ivo Josipović ovih dana piše o zapanjujućoj lakoći kojom “Vlada prihvaća ustašizaciju Hrvatske“, pa upozorava da nitko duh fašizma nije uspio vratiti tamo odakle ga je pustio “bez krvi ili barem teških društvenih poremećaja“. Plima se povijesnog revizionizma neće sama od sebe povući. Prije će se zaoštravati nego ispuhati. Ali kako se Hrvatska našla u tako dramatičnoj situaciji? Kako se dogodio taj strmoglav u crne košulje, megakoncerte na kojima stotine tisuća ljudi urla ZDS i mladi sami sebe nazivaju novim ajmo-ustašama? Kako je moguće da pozdrav pod kojim su doneseni i primjenjivani rasni zakoni i pod kojim je radila tvornica smrti u Jasenovcu danas odjekuje hrvatskim Saborom?
Prvo, perverzija se nije dogodila slučajno. Politički plan o prekrajanju ishoda Drugog svjetskog rata, odnosno o praktičnom odbacivanju antifašističkog, partizanskog nasljeđa i rehabilitaciji Endehazije, već odavno postoji. Devedesetih su ga uglavnom povratnici iz emigracije reaktivirali u Hrvatskoj, uz snažnu potporu u desnom, nacionalistički zadrtom krilu Crkve. ZDS im je uvijek služio kao sredstvo burgijanja. Ustaški se usklik u više navrata pokušalo uvesti u Hrvatsku vojsku, kao službeni pozdrav. Potpisivale su se peticije, mobilizirale pristaše. Uzaludno, sve dok Plenkovićevim “dvostrukim konotacijama“ brana nije razvaljena. Sada je Domovinski rat preko ZDS-a povezan sa simbolima Endehazije. Sljedeći je korak – lako je predvidjeti – zahtjev da se ZAVNOH, kao antifašističko sidro Hrvatske, briše iz Ustava. Takve se inicijative već pokreću, stigle su i do Sabora.
Politički plan o prekrajanju ishoda Drugog svjetskog rata, odnosno o praktičnom odbacivanju antifašističkog, partizanskog nasljeđa i rehabilitaciji Endehazije, već odavno postoji. Devedesetih su ga uglavnom povratnici iz emigracije reaktivirali u Hrvatskoj, uz snažnu potporu u desnom, nacionalistički zadrtom krilu Crkve
Ni Marko Perković Thompson, kao trenutačno najistaknutiji maneken ustašluka, više ne krije da kod njega nije riječ samo o muzici nego je itekako riječ o politici. Na recentnim koncertima publici se obraća i političkim porukama. Poput ove najnovije, adresirane oponentima, da je Jugoslavija mrtva. Na prvi bi se pogled moglo zaključiti da se pjevač pogubio u vremenu. Jugoslavija je mrtva već više od trideset godina. Ali iza spominjanja odavno nepostojeće države stoji namjera da se protivnici upotrebe ZDS-a generalno proglase jugonostalgičarima i jugoslavenčinama. Namjera da se i partizanski pokret onda na toj osnovi diskvalificira. Javnim se manifestacijama ustašluka pokušavaju rasklimati ustavni temelji hrvatske države. Eksplozija fašistoidnih ideja proizvodi polarizaciju i u hrvatskom društvu stvara atmosferu građanskog rata. Napadi na protivnike novokomponiranog ustašluka već su pokrenuti.
Profiter postojećeg režima
Drugo, masovnost proustaških manifestacija govori o dubini nezadovoljstva kojim je natopljena Hrvatska. Nisu svi koji se kite ZDS-om ustaše, ali poplava tog znakovlja rezultat je vrijednosne dezorijentiranosti i golemih, potmulih frustracija, posebno među mladima. Uzlet radikalne desnice po Europi sličnog je porijekla. Dobrim dijelom dolazi od velike razočaranosti ljudi onim u što su se zapadne demokracije pretvorile. Jedan se sustav potrošio ili je barem u velikoj krizi, pa rastu antisistemski otpori. Hrvatska mladost sa ZDS-om na grudima, momci koji pjevaju strahote o ustaškim koljačima, oni koji po stadionima uzvikuju zločinačke pozdrave, sve to more ljudskih duša overdoziranih ustašlucima, nije samo proizvod lošeg školstva. Sigurno je da mnogi ne znaju što zapravo slave. Ali nagomilani su bjesovi veći problem od neznanja. Bilo je samo pitanje tko će ga uzjahati, tko će i gdje njihov bunt kanalizirati. Transponiranje se političkog i socijalnog nezadovoljstva u žestoki nacionalizam dogodilo i devedesetih. Na tome je Slobodan Milošević sa svojim ratnim politikama i izrastao. Thompson se danas prodaje kao nekakav antisistemski junak. Navodni rušitelj trulog sustava. Mladi, slabo obrazovani i jako sluđeni, često u njemu vide amblem revolucionarnosti. Svojevrsnog hrvatskog Che Guevaru. Premda za to nikakve osnove nema. Zapravo je jedan od najvećih profitera postojećeg režima.
Treće, stampedo ustašizacije Hrvatske pokrenuli su potpuno neodgovorni politički čelnici države. HDZ-ova garnitura koja danas vlada Hrvatskom. Objašnjenje je njihova pristajanja uz povijesni revizionizam jednostavno. Učinili su to ne iz uvjerenja, nego zato što su sitni, ustrašeni i mizerni ljudi. Tuđman takvu eskalaciju ZDS-a, simboličke perjanice NDH–ikonografije, ni u ratu nije dopuštao. HOS je uključio u regularnu vojsku, ne da bi ustaški pozdrav širio, nego da bi ga eliminirao. Ni Ivo Sanader, a potom ni Jadranka Kosor nisu radili kompromise s ustašijom. Ali je Andrej Plenković podvio rep pred njihovom navalom. Napravio je ogromnu stratešku pogrešku. Njegov je odlazak na rukoljub Thompsonu djelovao jadno. Komunistički je gojenac svoju sitnu djecu odveo na druženje s tipom koji je znao pozirati uz Poglavnikovu sliku.
Jednako je sramotno i ono što je napravio šef Sabora, po funkciji drugi čovjek u Hrvatskoj. S državne je proslave Dana pobjede u Kninu napao one koji problematiziraju Thompsonove koncerte. Mlade koji tom prigodom masovno kliču ustaški pozdrav proglasio je nositeljima temeljnih vrijednosti hrvatske države, baštinicima politike predsjednika Tuđmana i najvećim poštovateljima Domovinskog rata i hrvatskih branitelja. Sve je u njegovoj izjavi skandalozno. ZDS nikako ne može biti temeljna vrijednost hrvatske države. Tuđman nije ustašofil. Domovinskom ratu i hrvatskim braniteljima najveća je podvala kad im podmeću vezu s propalim ustaškim projektom. Tako ih službena Srbija već godinama pokušava dezavuirati. Gordan Jandroković već se proslavio kao veliki, možda i najveći oportunist u hrvatskoj politici. Ali se svojim laudama u čast proustaškog urlanja po koncertima definitivno izblamirao. Takvo je prekopicavanje s funkcijom prvog čovjeka hrvatskog Sabora potpuno nespojivo.
HDZ-ovo jatakovanje ustašije nije nažalost jedini problem. Veliki je problem i muk ljevice i građanskih političkih opcija. Šutnja Pantovčaka. Predsjednik se Milanović jedva oglasio. Dva tjedna nakon Thompsonova koncerta u Zagrebu dao je jednu nedovoljno jasnu i nedovoljno odlučnu izjavu. Njegovim je tragom – dok se Hrvatska prolama od ustaških parola po koncertima i stadionima – liberalna opozicija ostala uglavnom neprimjetna. Samo su rijetki pojedinci, političke kamikaze, reagirali. SDP se probudio s velikim zakašnjenjem, upozoravajući na HDZ-ovo radikalno skretanje udesno. Ispravno konstatirajući da mržnja nikad ne staje sama od sebe, nego je “treba zaustaviti zakonima, edukacijom i jasnim vrijednosnim stavom“, SDP najavljuje poduzimanje konkretnih koraka. Kao prvo, tražit će promjenu zakona da bi se zabranilo svako isticanje simbola i povika koji potiču na mržnju. Izjava s Iblera ustašluk uopće ne spominje. Utoliko je nedovoljno precizna. Daleko od toga da stvari nazove pravim imenom. Velika falinka koja će SDP-ovom jedva sročenom reagiranju odrediti domete.
Treba na koncu svakako spomenuti i ulogu medija u etabliranju ZDS-a u politički i javni mainstream. Novinari su jako radili za Thompsona, stvarajući oko njegovih koncerata gotovo sakrosanktnu atmosferu. Čast iznimkama, ali posebno se s televizija prelijevao ushit. Pa se tako došlo do potpuno paradoksalne situacije: u trenutku kad strani mediji pišu o revivalu ustašluka u Hrvatskoj, ovdašnji novinari premijeru postavljaju pitanja o tome kako je uspio stesati vlastitu liniju. Umjesto da objašnjava razloge svog radikalno desnog zaokreta, Andrej Plenković raspreda o tome kako jede manje i zdravije, pa se njegove kile same tope. Zaista, neprocjenjivo!
Tito u dekolteu
Tomislavu Karamarku zasmetalo je spominjanje njegove pionirske uloge u paljenju mrakova. U ideološkoj, ustašolikoj radikalizaciji koja se pod patronatom HDZ-ove vlasti širi Hrvatskom. Žulja ga podsjećanje da je svojedobno, kao šef HDZ-a, kako smo napisali, pozdravio “namjeru o ponovnom otvaranju zloglasne Kevine jame, metafore za likvidaciju svih ideoloških protivnika“. U golemom statusu na Fejsu tvrdi da sam njegovu poruku iskrivila pa – valjda da bi javno ogadio i diskvalificirao novinara – piše da mi “iz dekoltea viri Titova slika“.
Gordan Jandroković već se proslavio kao veliki, možda i najveći oportunist u hrvatskoj politici. Ali se svojim laudama u čast proustaškog urlanja po koncertima definitivno izblamirao. Takvo je prekopicavanje s funkcijom prvog čovjeka Hrvatskog sabora potpuno nespojivo. Veliki je problem i muk ljevice i građanskih opcija
Karamarko, izgleda, ni temeljna pravila bontona još nije uspio usvojiti. Zavirivanje u tuđe dekoltee vrlo je nepristojno. Osim toga, ne vidi dobro. Paranoično mu se Titova slika posvuda pričinja. Čak i u ženskom grudnjaku.
Nekadašnji, vazda vrlo nepopularni šef HDZ-a, koji se proslavio svojim vrlo skromnim komunikacijskim vještinama, vjerojatnom posljedicom njegova policijsko -obavještajnog backgrounda, nije naučio ni da je lako provjerljive činjenice nepametno negirati. Sam se prisjeća da je prije desetak godina na HDZ-ovu skupu u Omišu “netko iz publike spomenuo te nesretne Kevine jame“, ali demantira da bi on pozivao na bacanje ljudi u bezdan. Nije pozivao, ali je, kako smo i napisali, ideju pozdravio. Za one koji ne znaju što je bilo, citirajmo ondašnje izvještaje. Slobodna Dalmacija u veljači 2014. piše da je Karamarko u Omišu žestoko napao tadašnju vlast, optužujući predsjednika Josipovića i premijera Milanovića da rade protiv interesa hrvatskog naroda i “siluju naš mentalni sklop i naše nacionalno biće“. “U Kevinu jamu s njima!“ zavikala je publika, na što su nazočni, bilježi dalje SD, “počevši od prvog reda, u kojemu su sjedili sve redom visokopozicionirani HDZ-ovci (Milijan Brkić, Ante Sanader, Zlatko Ževrnja, Ante Babić, Petar Škorić…) još jednom reagirali aplauzom oduševljenja“. Dakle, tadašnji je vrh HDZ-a najavu otvaranja Kevine jame ushićeno pozdravio. Ni Karamarko se nije distancirao. Upravo suprotno! Dok su mu stranački drugovi za šefa države izvikivali da je, doslovce, đubre, on se samo glasno nasmijao. A potom je izričito zahvalio bukačima, napominjući da voli kad ga “ovako nadopunjuju“. “Morao bih vas na sve skupove sa sobom voditi, da nam dižete atmosferu“, rekao je. Dovoljno za detekciju njegova odnosa prema strašnoj ideji o reaktiviranju kraških jama, kao sredstvu eliminacije ideološki nepoželjnih.
Ni ograničenja vlastite pozicije Karamarko još ne uspijeva shvatiti. Kao čovjek koji je neslavno propao u politici s vlastitom biografijom ima najveći problem. S čela je HDZ-a morao odstupiti zbog afere KaraMOL, afere nastale zbog poslovne povezanosti njegove žene s interesima mađarskog MOL-a. Pritom je i HDZ-ovu vladu, u kojoj je bio potpredsjednik, uspio srušiti. Takav podvig, a pogotovo nikad dovoljno razjašnjene veze s ruskim utjecajem, ozbiljno ga politički i moralno diskvalificiraju.
Međutim, recentna navala povijesnog revizionizma izgleda da mu je lupila u glavu. Raspirila ambicije. Pa je svojim statusom i premijeru Plenkoviću poslao poruku. Od Vlade, kaže, očekuje isti odnos prema nacizmu i komunizmu. Tomislav je Karamarko, čini se, uvjeren da njegovo vrijeme ponovo dolazi. Da svojim zahtjevima, lošom kombinacijom nacionalne patetike i ozbiljnih prijetnji, ideološki opet može kapacitirati HDZ-ovu vlast.
