Hrvatska javnost mora znati: Ustavni sud praktički ne postoji – dramatičnim je tonom ustvrdio Andrej Plenković, ogorčen što je njegov naum o vezanom kadroviranju po Ustavnom i Vrhovnom sudu neslavno propao. Štoviše, sam je od njega morao odustati. Nakon što je Vrhovni sud, kao krovna instanca sudbene vlasti, više od godinu dana formalno bio obezglavljen, konačno je prošloga tjedna odlukom Sabora Mirta Matić izabrana za njegovu novu predsjednicu. Postupak izbora troje ustavnih sudaca mora se ponoviti jer ni jedan od HDZ-ovom voljom predloženih kandidata nije dobio potreban broj glasova. Za njihov izbor potrebnu dvotrećinsku većinu vladajući nisu uspjeli osigurati. Opozicija je odbijanjem da sudjeluje u glasanju premijerovu namještaljku uspješno blokirala.
Plenković je doživio veliki poraz, pa sada liže rane i riga vatru protiv oporbe. Tvrdi da je neizbor troje ustavnih sudaca sramota SDP-a i ljaga Možemo!. Govori da su pljunuli na Ustavni sud i na kompetentne kandidate. Bijesno ih napada optužbom da je paraliziranje rada Ustavnog suda njihov strateški odabir. Insinuira da to sinkronizirano rade izvana i iznutra. Stranke ljevice u Saboru, dio ustavnih sudaca za koje premijer tvrdi da su njihovi unutarnjom blokadom normalnog funkcioniranja Suda. Slijedi zaključak kako je na tom slučaju cijela javnost mogla vidjeti „tko je tko na hrvatskoj političkoj sceni“. Za svoju će vlast reći da je politički odgovorna i vodi računa o institucijama, opoziciji prišiva da iz kaprica, političke nezrelosti i malicioznosti radi suprotno.
Plenković je doživio veliki poraz, pa sada liže rane i riga vatru protiv oporbe. Tvrdi da je neizbor troje ustavnih sudaca sramota SDP-a i ljaga Možemo!. Govori da su pljunuli na Ustavni sud i na kompetentne kandidate. Bijesno ih napada optužbom da je paraliziranje rada Ustavnog suda njihov strateški odabir. Insinuira da to sinkronizirano rade izvana i iznutra
Premijerova ucjena
Tko gubi, ima pravo da se ljuti. Ali ozbiljni će političari i u teškim trenucima brinuti o svojoj vjerodostojnosti. Andrej Plenković nije navikao na poraze, pa se malo puno pogubio. Poriče stvarnost. Izmišlja. Plasira prijesne laži. Javnost pokušava uvjeriti da ne vidi dobro. Tvrdi da se sve ono što je proteklih mjeseci vlastitim očima mogla pratiti zapravo nije dogodilo. Premijer je doživio debakl jer se morao odreći vlastite ideje da izbor predsjednika Vrhovnog suda uvjetuje izborom ustavnih sudaca. Još u siječnju svoju je ucjenu – vrijedi podsjetiti – javno objavio. „Bit će vezana imenovanja, a to znači da ćemo u proces izbora predsjednika Vrhovnog suda ići samo ako ustavne suce budemo birali po načelu da ih dvoje bira parlamentarna većina, a jednog oporba. To je to. Bez jednoga nema drugoga“, rezolutno je govorio. Sada tvrdi kako se radilo samo o poticaju e da bi se opozicija privoljela na kompletiranje sastava Ustavnog suda. Premda je upravo HDZ mjesecima blokirao izbor čelnog čovjeka Vrhovnog suda kako bi od opozicije iznudio pristanak na Plenkovićeva rješenja za Ustavni sud. Nisu se dali pokolebati ni kad je gotovo kompletna stručna javnost njegov paket aranžman ocijenila nezakonitim i neprihvatljivim. Premijer je od svoje vezane trgovine odlučio odustati tek kad je prijetila opasnost da Ustavni sud njegov frankenštajnovski model proglasi kršenjem Ustava. Ustavni je sud, naime, slijedom prijave GONG-a i stranke Možemo! radio na nacrtu izvješća Saboru o uočenim pojavama neustavnosti. Izglasavanje i objava njihova nalaza, nepovoljnog po Plenkovića, nije se mogla beskrajno odgađati. Pa je premijer u strahu od blamaže na koncu polovično reterirao.
Ali nije uspio u svojoj namjeri da tri jednostrano, njegovom voljom, a bez prisustva oporbe izvikana kandidata za funkciju ustavnog suca, provuče kroz Sabor. Ako se zna da je za njihovo izglasavanje potrebna dvotrećinska većina, onda se unaprijed moglo predvidjeti da se to bez dogovora s opozicijom ne može realizirati. Dogovor se uvijek dosad uspijevao postići, često i ne baš časnom političkom trgovinom. Ali sada je zahtjev za HDZ-ovom dominacijom u Ustavnom sudu serviran brutalno bahato, bez bilo kakvog kamufliranja. Vladajući su sami predložili tri imena, tvrdeći da je jedan od njih preferent, favorizirani izbor lijeve oporbe. Posve očekivano, opozicija je u takvom izboru odbila sudjelovati. Nisu glasali za HDZ-ove odabranike, a onda je i HDZ bio suzdržan u glasanju o svom prijedlogu za kojega je tvrdio da predstavlja kandidata ljevice. Opozicija je tako uspjela demonstrirati da premijera u njegovoj svemoći može zaustaviti. SDP i Možemo! nisu blokirali Ustavni sud, kako to Plenković govori, ali su njega uspjeli blokirati. Možda nisu protiv istaknutih kandidata, ali su protiv njegova modela rješavanja problema. Sam je u ovom slučaju zaigrao vrlo riskantnu igru, što mu se osvetilo. Računao je da će opoziciju pritiskom i prekomjernim granatiranjem uspjeti slomiti. Ali izgleda da je najviše polomio vlastite zube.
Vili Beroš i EPPO
Nakon sudara s granicama svoje moći koja – pokazuje se – ipak nije apsolutna, krivnju očajnički, podvalama i uvredama, pokušava svaliti na opoziciju. Tvrdi da podrivaju institucije, dok samog sebe predstavlja kao njihova pouzdanika i zaštitnika. Ubojica institucija, tako Andrej Plenković već godinama funkcionira, sada pretendira figurirati kao garancija njihove nezavisnosti i stabilnosti. Premda vlastitim zahtjevom o uspostavljanju HDZ-ove nadmoći u Ustavnom sudu sam sebe demantira. Idejom da bi ta institucija morala odražavati odnos snaga u Saboru, odnosno da bi morala odgovarati „biračkoj volji građana“ premijer čuvare Ustava svodi na ekstenziju svoje vlasti. Neprihvaćanje, odbijanje i blokada takvog izbora legitiman je oblik otpora. Plenkovićev je neuspjeh jako dobar za Hrvatsku. Dobro je da neustavni model nije prošao. Dobro je da se premijer suoči s ustavnim i zakonskim ograničenjima svoje vlasti. Moglo bi mu biti vrlo korisno ako shvati da ne može baš sve što hoće. Svoj je poraz u ovoj stvari sam projektirao i priredio. Sam pao, sam se ubio.
Andrej Plenković ostao je podrezanih krila i na europskom planu. Istodobno s porazom u Saboru teško je havariran i odlukom Europske komisije u slučaju Beroš. Komisija je na zahtjev Europskog suda ustvrdila da glavni državni odvjetnik taj predmet nije smio oduzeti Uredu europskog javnog tužitelja. Kao što je općepoznato, DORH je slučaj u korupcijskom mega-skandalu palog ministra Beroša u završnici istrage oteo EPPO-u, svojom odlukom raspirujući sumnje da je cilj kidnapiranja zadržavanje kontrole nad tijekom postupka. Potom je o sukobu nadležnosti domaćih i europskih tužitelja – unatoč vlastitoj involviranosti u cijeli slučaj – odlučivao glavni državni odvjetnik Ivan Turudić. Epilog će njegova nadigravanja s glavnom europskom tužiteljicom Laurom Kövesi, koja nedavno kao države najvećeg opstruiranja njena rada apostrofira Grčku i Hrvatsku, ispisati Europski sud. U pripremi te je odluke Europska komisija dostavila svoje, po Plenkovićevu vlast vrlo neugodno mišljenje. Europski sud nije prihvatio tvrdnje hrvatske vlade da spor s EPPO-om nije u domeni europskog prava i njihova, europskog odlučivanja. Europska se komisija, izričita u stavu da je glavni državni odvjetnik pogriješio oduzimajući u korist DORH-a nadležnost EPPO-u, uglavnom slaže s opozicijom, strankama Možemo! i SDP koje pred hrvatskim Ustavnim sudom pokušavaju osporiti ispravnost tog postupka.
Porast nasilja poput recentnog ubojstva mladića u Drnišu, koje otkriva smrtonosni slom sustava, sve to plaši i ljuti Hrvatsku. Ali premijeru je najvažnije da lakirovka ne posustane. S novinarima se svađa. Opoziciju bijesno antagonizira tvrdeći da su bez časti i gaća, premda se ešalonima političkih gologuzana sam okružio
Teško prepričljive provale
Na generalno ruiniranje svoje pozlate premijer odgovara sve nervoznije, teško prepričljivim provalama. Svojedobno se govorilo da Plenković na Hrvatsku djeluje poput apaurina, sada bi i njega samoga trebalo sedirati, nekim jačim sredstvima. Sa svih ga strana, izgleda, stišću nevolje, pa se u javnosti pojavljuje istanjenih živaca i pokisla perja. I u vlastitoj mu stranci evidentiraju slabost, pa se počinju javljati glasovi koji bi ponovili njegov svojedobni obrazac – „HDZ ne smije biti talac političke sudbine bilo kojeg svog člana!“ – za preuzimanje kormila. Njihova je snaga još mala, nikakva, ali signaliziraju da je već krenulo zauzimanje startnih pozicija za eru koja počinje njegovim odlaskom. Na domaćem planu već godinama nesavladiva inflacija i sve teži život onih koji nisu na državnoj plaći erodiraju bajku o ekonomskoj uspješnosti Plenkovićeve vlasti. Jednako tako nefunkcioniranje države u životno važnim temama, sveprisutni kriminal i korupcija, klasa njihovih profitera koja se ruga ljudima tvrdeći da sve rade po zakonu i transparentno, porast nasilja poput recentnog ubojstva mladića u Drnišu, koje otkriva smrtonosni slom sustava, sve to plaši i ljuti Hrvatsku. Ali premijeru je najvažnije da lakirovka ne posustane. Snage troši u borbi protiv kritike. S novinarima se svađa. Opoziciju bijesno antagonizira tvrdeći da su bez časti i gaća, premda se ešalonima političkih gologuzana sam okružio. Narod ga zbog nedovoljnog veličanja njegova lika i djela jako frustrira, pokazatelj čega su i konstantne optužbe o vazda nezahvalnoj javnosti.
Tamni sjaj briselske zvijezde
Relativna je novost da Andrej Plenković ni na europskom planu više ne stoji najbolje. Njegov je status zvijezde briselske političke elite ozbiljno podlokan. Sjaj blijedi, potrošio se. Međunarodne organizacije konstatiraju njegovo otklizavanje u autokraciju. Ni u njegovoj političkoj obitelji, među europskim pučanima, više nisu oduševljeni: ohladio ih je svojim otvaranjem vrata navali povijesnog revizionizma i odlukom o uvođenju proustaške stranke u svoju vlast. Kraj Viktora Orbana njegov je imidž djelovao europski, u usporedbi s poletnim Peterom Magyarom, mađarskim premijerom snažnih proeuropskih gesti, novom nadom konzervativne Europe, Plenković se čini jako povenulim. Dok svijet strepi od posljedica rata u Iranu i napeto prati događanja na Hormuzu, njegova je potpuna fokusiranost na Ukrajinu sve dubioznija. Sljubljivanje s Trumpovom Amerikom i s vlastima u Izraelu, s ljudima za kojima su zbog ratnog zločina u Gazi raspisane tjeralice, također su argument za sve evidentniju skepsu. Partnerstvo s moćnim SAD-om uvijek je dobrodošlo, ali kud baš da za vrijeme mandata zloćudnog predsjednika Trumpa bilaterala uzleti do razine da je američki diplomati danas proglašavaju ulaskom u zlatno doba američko-hrvatskih odnosa.
Mnogo je razloga zbog kojih pozicija Andreja Plenkovića i u Hrvatskoj i na međunarodnom planu već jako trpi. Nesimpatična se narcisoidnost osvećuje, samovoljom se osamljuje i revoltira ljude, popularnost kopni. Bitka za troje ustavnih sudaca, koju su njegovi medijski glasnogovornici već proglasili bitkom za simboličku dominaciju nad državom, osobito važnom s pogledom na buduće izbore, pokazuje da je pobjediv. Čak da bi sam sebe mogao poraziti.
