Šef stranke izborne poraze SDP-a uporno pokušava relativizirati. Umjesto o izgubljenim izborima, Siniša Hajdaš Dončić govori o tome kako planira biti premijer, i to u dva mandata. I od njegovih smo se prethodnika, Bernardića i Grbina, naslušali takvih izjava. Znamo kako su njihovi snovi o premijerskoj funkciji završili
SDP je jedina jasna alternativa HDZ-u, tvrdi šef Socijaldemokrata pred Glavnim odborom svoje stranke sumirajući rezultate netom završenih lokalnih izbora. Siniša Hajdaš Dončić smatra kako su upravo lokalni izbori pokazali kapacitet njegova SDP-a da se nametne kao alternativa vladajućem HDZ-u, a što on najavljenim velikim promjenama dodatno, kaže, namjerava osnažiti.
Lokalni su izbori pokazali da je alternativa HDZ-u slaba i neozbiljna. SDP je najjača oporbena stranka, ali njeni su dometi nedovoljni za smjenu HDZ-a. Alternativu može predstavljati samo onaj tko ima ozbiljne šanse za izbornu pobjedu i preuzimanje vlasti. Sve ostalo je tek demokratski šušur koji slabo može kamuflirati poraznu činjenicu da Hrvatska klizi u jednostranačje. Recentni su lokalni izbori rezultirali gorkim dodatnim reduciranjem SDP-ovih kapaciteta. Stranka je na izborima doživjela teške gubitke. Izgubila je Rijeku, svoje – smatralo se – neupitno uporište i taj se poraz baš nikako ne može kompenzirati pobjedom u Orahovici. HDZ im je oteo Sisak. Uspjeli su zadržati Koprivnicu i Varaždin, ali ni jedan novi grad nisu osvojili. Veliki su gradovi, nekoć SDP-ove baze, također izgubljeni. U nekima od njih stranka faktički ne postoji. U Zagrebu će sudjelovati u vlasti, ali samo zahvaljujući predizbornoj koaliciji s Možemo!. Umjesto crvenog vala, što su s Iblera uoči izbora poneseni rastom svoje anketne popularnosti samouvjereno najavljivali, velika oseka.
Sječa partijskih knezova
Reakcije nakon izbora također upućuju na ne samo političku insuficijenciju i tešku pogubljenost. Šef stranke izborne poraze SDP-a uporno pokušava relativizirati. Umjesto o izgubljenim izborima, Hajdaš Dončić govori o tome kako planira biti premijer i to u dva mandata. I od njegovih smo se prethodnika, Bernardića i Grbina, naslušali takvih izjava. Znamo kako su njihovi snovi o premijerskoj funkciji završili. Novost je da se u trenutku izborne propasti najavljuje vlastiti premijerski uzlet, za što je potrebna posebna, ekstremna sposobnost ignoriranja stvarnosti. Nije baš neka preporuka za čovjeka koji bi trebao voditi najvažniju opozicijsku stranku, „jedinu jasnu alternativu HDZ-u“, kako sam kaže.
Zatim su na njegov prijedlog raspuštena vodstva stranačkih organizacija u četiri najveća grada: Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku. Ibler će posmicati stranačke vrhuške u još 25 gradova, u kojima, kako kažu, startaju od početka. „Podvukli smo crtu i krećemo u proces restrukturiranja stranke. Ne idemo ognjem i mačem, želimo SDP učiniti boljim“, tako Hajdaš Dončić objašnjava sječu partijskih knezova. Nije novost da SDP-u trebaju ozbiljne promjene, reforme, restrukturiranje, bez obzira kako to zvali. Zato što je stranka u dubokoj i dugotrajnoj krizi. Ideološkoj, političkoj, operativnoj, kadrovskoj. Ali odluka o raspuštanju valjda polovice SDP-ovih uporišta po Hrvatskoj brzopleta je i krajnje problematična. Nelogična s obzirom na Hajdaševo javno iskazano zadovoljstvo SDP-ovim izbornim rezultatima. Potpuno nepotrebna i besmislena i zato što SDP-u svakako slijede unutarstranački izbori koji se, prema statutu, moraju provesti u roku od šest mjeseci nakon okončanja lokalnih izbora. Na koncu, odluka je o raspuštanju apsurdna i potencijalno vrlo destruktivna i zato što SDP vraća tamo gdje je godinama bio: u vrijeme žestokih unutarnjih sukoba i cijepanja, političke eliminacije, izbacivanja i egzekucija, za koje se mislilo da je definitivno okončano. Političkom se dekapitacijom lokalnih prvaka u SDP-u stvara svojevrsno izvanredno stanje, u kojem se u velikoj mjeri suspendiraju demokratska pravila igre i vlast u stranci centralizira na Ibleru. Zato odluka o raspuštanju djeluje kao izraz političkog i operativnog glavinjanja, a nikako kao manifestacija snage i odlučnosti, kako je njen pokretač pokušava predstaviti.
Ibler bez novih lica
O smjeru kojim Hajdaš Dončić namjerava voditi SDP trenutno je moguće uglavnom nagađati. Sadržaj je promjena koje navodno planira posve nečitak. Šef SDP-a nije baš neki govornik, ozbiljne je političke izjave od njega nemoguće čuti, najčešće se služi frazama. Efektno može djelovati kad kaže da Hrvatsku namjerava graditi kao „narodnu kuću“, ali ta je metafora vrlo vjerojatno samo varijacija onoga što je predsjednik Milanović u oba svoja inauguracijska nastupa govorio. „Ovo je kuća svih nas“, rekao je za Hrvatsku. Lijepo je zvučalo, ali se nije primilo. Hrvatska danas nikako nije kuća svih onih koji u njoj žive. Hajdaš spominje okupirane institucije, konstatacija koja se od silne upotrebe već jako izlizala. Ali o tome kako institucije osloboditi i kako da Hrvatska postane „narodna kuća“ ništa nije rekao.
Šef SDP-a najavljuje i otvaranje svoje stranke. „Slušat ćemo ljude“, ponavlja isto ono što je već uoči izbora obećavao, pa nije ostvario. Vrijednu je ideju o otvaranju SDP-a vrlo površno i petljavo elaborirao. „Nema više kritične mase na sveučilištima, ni u institucijama poput HAZU-a, ni u dijelu medija“, jadikuje Hajdaš, verbalno se protiveći sveopćem pristajanju na šutnju i pognute glave. Ali upravo je SDP u velikoj mjeri sudjelovao u stvaranju takve dešperatne situacije. Godinama zanemarujući svoje prirodne partnere. Izgubio je vezu sa sindikatima, izgubio je vezu s intelektualnom ljevicom, u kojoj je nekad imao snažno uporište, nije bio ni uz medije kad im je najviše trebalo, dok su bili izloženi najgorim prijetnjama. Ni mediji nisu cvijeće, ali ipak su za demokratsku Hrvatsku generalno napravili više od mnogih političkih stranaka. Novinari su svoje bitke sami morali voditi. Opozicija je uglavnom običavala pritrčati tek ako se nekim njihovim otkrićima sama mogla okoristiti.
Ni Hajdaševa najava da će otvarajući stranku „tražiti nova lica koja se u SDP-u mogu osjećati dobrodošlo“, ne djeluje ozbiljno. Pokojni je Račan to znao raditi: dovodio je u stranku ugledne ljude, kako bi mu kadrovske deficite kompenzirali. Ibler ih je danas, eventualno, spreman angažirati tek kao servisnu snagu. Kao savjetnike koje nitko ne sluša. SDP, baš kao i HDZ, nije sklon snažnim nezavisnim ličnostima ni u javnosti već dokazanim autoritetima. U obje stranke preferiraju vlastite blijede, birokratizirane partijce, koje onda – uzaludno, naravno! – pokušavaju predstaviti kao političke i intelektualne gigante. Što će njima ljudi od pameti, kad su sami raskošno pametni!
Propali Ostojić u Osijeku
Na što točno Hajdaš Dončić misli kad govori o restrukturiranju SDP-a najispravnije je zaključivati po njegovim kadrovskim rješenjima. Ljudi čine lice politike koju šef SDP-a kani voditi. Na čelo raspuštenih organizacija u četiri najveća grada postavljeni su mahom izborni gubitnici. Osim Mišela Jakšića, gradonačelnika Koprivnice, koji će sređivati partiju u Splitu. Ali Marko Krička, glavni tajnik SDP-a, koji je izgubio izbore u Sisku, imenovan je povjerenikom za Rijeku, a Ranko Ostojić, koji je neslavno propao na izborima za župana i u velikoj je mjeri odgovoran za kaotično stanje u SDP-ovim redovima u Splitu, povjerenik je u Osijeku.
Slično su skrojene i izborne liste. Hajdaš je na lokalnim izborima napravio nekoliko neoprostivih strateških grešaka. Sudjelovao je u kreiranju katastrofalnog, po stranku suicidalnog rješenja za Rijeku, od kojeg se sada svi pokušavaju oprati. Premda je SDP-ov poraz tamo bio samo pitanje vremena. Zato što su stranački bardovi uzimali Rijeku zdravo za gotovo. Kao svoju utvrdu koju ne mogu izgubiti. Zamjena lošeg gradonačelnika Filipovića njegovom također lošom najbližom suradnicom, dogradonačelnicom Sandrom Krpan, bila je samo detonator urušavanja. U Splitu je SDP već godinama u nestajanju, vidljiv možda samo kad bukne neki skandal. Bespoštedni predizborni rat između njihova svadljivog i suspektnim aranžmanima kompromitiranog Matijevića i sada već bivšeg gradonačelnika Puljka, inače SDP-ova partnera na nacionalnoj razini, jako je pomogao HDZ-ovoj pobjedi.
Zagreb je posebna priča. Nekad moćna SDP-ova organizacija već je godinama u posrtanju. Poharana epohom tihog savezništva s korupcijskim aferama teško kompromitiranim Milanom Bandićem. Umjesto konsolidiranja, Hajdaš je zagrebačku podružnicu odlučio ignorirati i posve preskočiti. Izborne je liste sam skrojio, o čemu je kandidate na blitz sastanku samo obavijestio. Čast iznimkama, ali njegovi su izabranici mahom široj javnosti nepoznati ljudi. Sada se hvali kako su u Zagrebu pobijedili. Premda pobjeda prije svega pripada gradonačelniku Tomaševiću i njegovoj stranci. SDP je u toj kombinaciji samo junior partner i u izbornoj je kampanji bio potpuno nevidljiv.
Stranački je šef sam odlučio i o tome da će predsjednik zagrebačke skupštine biti Matej Mišić, mladi SDP-ov kadar praznjikave biografije, za kojim se vuku repovi neugodnih skandala. Nakon što je nešto malo radio u odvjetništvu, bivši ga je šef SDP-a Bernardić zaposlio u Saboru kao tajnika stranačkog kluba. Nacional je u prošlom broju pisao o aferi navodnog lažiranja SDP-ovih unutarstranačkih izbora, koja se povezuje s Mišićevom ženom, predsjednicom stranačke izborne komisije. Protiv gospođe su podnesene kaznene prijave, ali to Hajdašu očito nije bila smetnja da muža instalira na čelo Gradske skupštine, na funkciju koju će ovaj obavljati profesionalno – za razliku od bivšeg predsjednika Klisovića, koji je taj posao radio volonterski – s plaćom kakvu ima i gradonačelnik Tomašević, s bruto iznosom većim od 6000 eura i drugim pripadajućim benefitima. U SDP-u postoji cijeli arhipelag svojevrsnih OPG-ova, bračnih parova koji svoju egzistenciju grade na stranci. Cijeli su život na partijskoj sisi. Promaknuće Mišića, trenutno najvećeg SDP-ova uhljeba, jasno govori što Siniša Hajdaš Dončić zapravo radi dok veze o novim licima koja će se u SDP-u osjećati dobro. Partija u kojoj se takvi likovi osjećaju dobro razlog je da se SDP-ovi birači osjećaju jako loše.
Kadrovska je devastiranost, pretvaranje u kokošinjac partiju, osnovni problem SDP-a. Stranka ima šefa, ali nema vođu. Nema baš nikoga s liderskim kapacitetima. Sam nekarizmatičan, na poziciji kojoj osobno nije dorastao, Hajdaš Dončić svoj SDP pokušava konsolidirati s jedne strane čistkama, s druge strane uspostavom mreže vlastitih nedobrih i suspektnih akvizicija. Već godinama ništa novo na Ibleru. Imena se mijenjaju, stranka je potrošila nekoliko šefova, svaki vrlo ograničenog roka trajanja, ali ni jednog koji bi stranku bio sposoban promijeniti, koji bi je iz gliba mogao izvući. Aktualni predsjednik sigurno nije jedini krivac za propadanje SDP-a, nekroza se godinama razvija i širi, ali je trenutno najodgovorniji. Alternativa HDZ-u? S ovakvim SDP-om nema šanse.
