Predsjednik je Tuđman u ratnom vremenu, u ljeto 1991., suočen s velikosrpskom agresijom na Hrvatsku i desničarskim udarom, dijelom i iz vlastite stranke, formirao vladu demokratskog jedinstva u kojoj su participirale sve parlamentarne stranke, od ljevice do desnice. Odluka nije bila izraz slabosti, nego državnički potez
Mi smo jedina brana normalne Hrvatske, tvrdi ovih dana Andrej Plenković. To govori u Saboru, isto je poručio i sa sjednice Vlade. Pod „mi“ misli na sebe, svoju vladu i svoju parlamentarnu većinu. Brana su, kaže, pred onima koji namjerno rade na vrlo radikalizirajućoj polarizaciji hrvatskog društva. Dok svoju vlast predstavlja kao jamca uređene, stabilne i normalne Hrvatske, premijer ljevicu i medije optužuje da mobiliziraju desničarsko divljanje po državi. Manji je problem što sam sebe pokušava oprati, kao da nema baš nikakve odgovornosti za ono što mu se u zemlji događa. Mnogo je veći problem što se brana o kojoj govori, a koja navodno čuva normalnu Hrvatsku, potpuno raspala. Organizirane skupine odjevene u crno, pod fantomkama, s ustaškim pozdravom, kao da je to najnormalnije marširaju hrvatskim gradovima i napadaju ljude, mlate čak i sitnu djecu.
Plenković nema Tuđmanovu snagu
Plenkovićevim bizarnim i posve neutemeljenim optužbama usprkos, upravo s ljevice mu posljednjih dana stižu pozivi na zajednički otpor navali ekstremiziranog antisistemskog krika i bijesa. Šef SDP-a Siniša Hajdaš Dončić poslao je pismo i predložio sastanak i otvaranje dijaloga. U pismu podsjeća da se „Hrvatska već dulje vrijeme suočava s nizom ozbiljnih problema koji nadilaze stranačke podjele i traže nacionalni dogovor“. „Naša je zajednička odgovornost“, poručuju s Iblera, „spriječiti takve procese, osnažiti demokraciju, zaštititi osnovne ustavne vrednote, obnoviti povjerenje u institucije i dijalog kao temelj političkog života“. Pruženu je ruku Plenković grubo odbio. Zastupnici Možemo! također su premijera u Saboru pozvali na zajedničku osudu i borbu protiv navale desničarskog ekstremizma i nasilja. Uzvratio je porugom i optužbama. I Milorad se Pupovac ponudio. Nakon osvajanja novog mandata na čelu SDSS-a, spreman je, poručuje, „udružiti svoje skromne snage“ kako bi se zaustavilo širenje crnila. Uobičajeno enigmatičan, Pupovac ne otkriva s kim bi udružio snage, ali analitičari njegov apel uglavnom tumače kao zagovaranje preslagivanja u vladajućoj koaliciji. Ne samo povratka njegova SDSS-a u HDZ-ovu vlast, tamo odakle su prije nešto više od godinu dana izbačeni. Političkim kuloarima intenzivno kolaju ideje o nekoj široj rekonstrukciji vlasti. U tom se kontekstu onda spominje i moguće formiranje vlade nacionalnog spasa, kao neke vrste protuotrova za galopirajuću polarizaciju hrvatskog društva.
Hrvatska je već jednom isprobala slično rješenje. Predsjednik je Tuđman u ratnom vremenu, u ljeto 1991., suočen s velikosrpskom agresijom na Hrvatsku i desničarskim udarom, dijelom i iz vlastite stranke, formirao vladu demokratskog jedinstva, u kojoj su participirale sve parlamentarne stranke, od ljevice do desnice. Odluka nije bila izraz slabosti, nego državnički potez, čin političke odgovornosti za sudbinu zemlje. Tuđman se i u tim teškim i neizvjesnim vremenima imao petlje suprotstaviti HOS-ovu paradiranju s ustaškim insignijama. Problem je uspješno riješio, uklapajući paravojne HOS-ove formacije u regularnu Hrvatsku vojsku. Andrej Plenković nema Tuđmanovu političku snagu. Nema ni njegova čvrsta politička uvjerenja. Zapravo djeluje kao politički oportunist i slabić. Veliki narcis, ali bez magnetizma. Bez okupljajućeg potencijala. Premijer je dopustio da se Domovinski rat u miru potpuno oboji HOS-ovom simbolikom. Kao da su ga kidnapirali. Ne radi komemoriranja njihovih poginulih boraca, nego radi istih onih ciljeva zbog kojih su HOS-ovi politički šefovi svojedobno pozirali pred kartama NDH i slikama Poglavnika.
Antisrpska histerija
Ideja Milorada Pupovca o „udruživanju snaga“ problem implicitno vidi samo u ulasku desničarskog Domovinskog pokreta u vladajuću koaliciju. Ali to je prilično upitan rezon. HDZ je u velikoj mjeri izgubio sposobnost da ljutu desnicu drži pod kontrolom, što je godinama bio jedan od njegovih glavnih zadataka, sada je pod ruku s DP-om i sam skrenuo jako udesno. Ne zato što bi Penavina stranka bila jaka, nego zato što se HDZ-ovo desno krilo s njima sljubilo i uortačilo. U toj kombinaciji manjine ne mogu imati neku značajnu, a pogotovo ne presudnu ulogu. Ne mogu djelovati balansirajuće, ne mogu predstavljati liberalni korektor vlasti. U aktualnoj vladajućoj koaliciji njihovi su predstavnici uglavnom odustali od glume da sudjeluju u kreiranju politika. Zadovoljavaju se osiguravanjem financijskih transfera za vlastite potrebe. Nije problem što Srba više nema u Plenkovićevoj vladi. Problem je u načinu na koji su izbačeni. Premijer ih se odrekao pod pritiskom DP-ove antisrpske histerije. Pristajući na takvo brutalno necivilizirano, šovensko javno uvjetovanje, svojevrsno etničko čišćenje vladajuće koalicije, poslao je poruku. Šef HDZ-a nije uspio u onome što se kolokvijalno naziva vraćanjem duha u bocu iz koje ga je, tvrdi se, sam pustio. Zloduha nije vratio pod kontrolu, nego demoni koji su pušteni s lanca sada premijera Plenkovića drže u šaci.
Premijer je odabrao put: prijateljski i suradljiv prema desnici, nesnošljiv i neprijateljski nabrušen prema ljevici. Pjevaču koji svoju publiku kapacitira ustaškim ZDS-om, posjet i potpora; gradonačelniku Zagreba, inicijatoru izglasavanja odluke kojim se ustaški simboli zabranjuju u prostorima u vlasništvu Grada, poruga i podvala
Pokajnički bi možda mogla djelovati njegova nedavna jadikovka da nije imao izbora, da mu je koalicija s desničarskim DP-om bila jedini način da formira vladu i sačuva vlast jer su ga svi drugi, sve stranke i grupacije s centra koje je, tvrdi, snubio, kalkulantski odbile. Sušenje HDZ-ovih koalicijskih potencijala realan je problem. Plenković ga svojim načinom vođenja stranke i Vlade potencira. Ali sadašnjeg partnera vrlo vjerojatno nije spreman mijenjati. Zbog unutarnjih odnosa u HDZ-u. Na razlaz s DP-om njegovi bi jastrebovi vrisnuli. Ni premijeru se rastanak zapravo ne mili. Nigdje drugdje neće naći tako slabog i poslušnog dizača ruku. Penavina se družba danas zubima i noktima drži za Plenkovićevu vlast u kojoj je dobila priliku participirati. Izvan te koalicije DP zapravo više ne postoji. Ali HDZ je u međuvremenu u velikoj mjeri preuzeo njihov diskurs. Njemački se mediji ovih dana čude kako premijer Plenković ne vidi poveznicu između svoga odlaska na poklon potpore pjevaču koji funkcionira kao simbol revizionističke desnice i hordi crnokošuljaških štemera koji danas gaze Hrvatskom. Kako se DP-ovo vulgarno desničarenje dobro primilo u Plenkovićevoj stranci proteklog je tjedna na urnebesan način pokazao i HDZ-ov potpredsjednik Sabora, koji se kiti titulom akademika i nekakvog viteza, a u jednoj je televizijskoj emisiji zapjenjeno tumačio kako nema antifašizma u hrvatskom Ustavu. „Antifašizma uopće nema u Ustavu. Ima ZAVNOH-a, a u ZAVNOH-u su bile različite stranke“, ustvrdio je Željko Rainer, optužujući ljevicu da to „pokušava izvitoperiti“. Sramotno je da jedan od HDZ-ovih veleumnika ne zna što je ZAVNOH i da se praktično pridružio desničarskim destruktorima ustavnog poretka koji bi antifašizam izbacili iz Ustava. Franjo Tuđman se vjerojatno prevrće u grobu.
Zbijanje redova na ljevici
Svojim klizanjem udesno Andrej Plenković gubi glasove umjerenih birača centra, pa čak i lijevog centra, koje je svojim imidžem nekad pristojnog i popeglanog političara europejskih manira znao privlačiti. Premijer sigurno zna da bez tih glasova nema pobjede na izborima. Utoliko je njegovo političko prekopicavanje neracionalno i teško objašnjivo. Šurovanjem s proustaškom desnicom šef HDZ-a zbija redove na ljevici. Mobilizira birače lijevih uvjerenja. Njegovim se podesničenjem razočarani dio elektorata vraća strankama koje se povijesnom revizionizmu protive. To je vrlo vjerojatno ključ SDP-ova već neko vrijeme postojano pristojnog rejtinga. Recentna istraživanja pokazuju da su u zbroju SDP i Možemo! značajno iznad HDZ-ovih rezultata. Izgubljene glasove centra Andrej Plenković sada pokušava vratiti optužujući ljevicu za ekstremizam. Njegova kamarila plaši javnost fantomom radikalne, navodno histerizirane i projugoslavenske ljevice.
Kockanje sa sudbinom Hrvatske
Otvaranje dijaloga o tome kako da se Hrvatska izvuče iz gliba crnila ne treba očekivati. Sukobi će se vjerojatno produbiti i postati još dramatičniji. Premijer je odabrao put: prijateljski i suradljiv prema desnici, nesnošljiv i neprijateljski nabrušen prema ljevici. Pjevaču koji svoju publiku kapacitira ustaškim ZDS-om, posjet i potpora; gradonačelniku Zagreba, inicijatoru izglasavanja odluke kojim se ustaški simboli zabranjuju u prostorima u vlasništvu Grada, poruga i podvala. Tomislav Tomašević povukao je vrlo rizičan potez zbog kojeg će sasvim sigurno imati mnogo problema. Ali je cijeloj državi, pa i Vladi, održao lekciju. Demonstrirao je uvažavanje Ustava. Pokazao da se spreman boriti. Što je razlog više za pokretanje hajke. Ustašoidi mu to neće oprostiti. Premijer također sprema osvetu. Bijesan jer Tomaševićeva odluka implicitno razotkriva njegove hendikepe i kukavičluk. Podsjeća što je on s čela države mogao napraviti, samo da se usudio. Nije njegova vlast čuvar normalne Hrvatske, kako se voli hvaliti, nego je jedan od promotora zloćudnog izopačenja države i društva. Normaliziranja devijantnoga. U što će se sve ovo sunovratiti zasad je teško prognozirati. Sigurno je samo jedno – da se vlast Andreja Plenkovića kocka sa sudbinom Hrvatske.
