HDZ se postavio kao da predstavlja one koji po Hrvatskoj marširaju sa ZDS-om na usnama, u širokom dijapazonu od ljubitelja Thompsonova sparivanja Gospe sa zločinačkim insignijama do zabraniteljskih skupina koje cijelu državu pokušavaju utjerati u desničarsko jednoumlje. Plenkovićeva se sljedba ostrvila na lijevu opoziciju, a probleme s desnice ne spominju.
Andrej Plenković tvrdi da je sretna Hrvatska jer ima HDZ. Stranku koja, po njemu, Hrvatsku čuva od ekstremizma i destabilizacije. Ovoljetno cvjetanje crnog ustašluka, u čemu je i njegova partija snažno asistirala, premijer proglašava histeriziranom izmišljotinom ljevice.
Tim će slijedom i njegova ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek u jeku desničarskog udara na ustavne vrijednosti herojski braniti Hrvatsku od lijeve ugroze. „Naporno je i loše za naše društvo to što ekstremna ljevica idealizira Jugoslaviju, a ekstremna desnica nas gura pod simbole NDH“, izjavljuje ministrica kulture, pa vlastitom tezom da te dvije pozicije i nisu baš nešto jako udaljene gotovo doslovce ponavlja svojedobnu tvrdnju svoga prethodnika iz vremena Jugoslavije, uvjerenog komuniste Stipe Šuvara da su gnjevna ljevica i ljuta desnica gotovo istovjetne. Radikalna je ljevica najgora desnica, znao je Šuvar govoriti. Ministrica nije objasnila gdje to u današnjoj Hrvatskoj, preplavljenoj manifestacijama ustašluka, vidi ekstremnu ljevicu, ni gdje je pronašla one koji „idealiziraju Jugoslaviju“. Ali njeno umjetno balansiranje između dva ekstrema, jednog kojeg nema i drugog kojeg jako ima, trebalo bi poslužiti stvaranju lažnog dojma da se HDZ i dalje čvrsto drži centra. Uglavnom, prvaci Plenkovićeve vlasti krivnju za eskalaciju ustaškim ZDS-om okićenog desnila kao kukavičje jaje pokušavaju uvaliti lijevoj opoziciji.
Mecena ustašluka
Tvrdnje da se HDZ i danas nalazi tamo, u desnom centru, gdje ga je Franjo Tuđman devedesetih postavio, na jako su klimavim nogama. Predsjednik Tuđman je znao koketirati s ustaškim nostalgijama, ali je bio partizanski general, komesar štoviše, i antifašizam je preko ZAVNOH-a ugradio u Ustav, kao jedan od temelja hrvatske države. Ivo Sanader, premijer s reformskim potencijalom, kojega je vlastitom kleptomanijom neslavno upropastio, odlikovao se multifunkcionalnom petljom: brzopotezno je uklonio ustaške spomenike, dijaspori pismom slao poruke da se ustaških sentimenata moraju odreći, da bi 2005. povodom 60. obljetnice pobjede nad fašizmom u Saboru donio sjajnu Deklaraciju o antifašizmu, kojom njegova, HDZ-ova vlast „potvrđuje antifašističku demokratsku utemeljenost i opredijeljenost Republike Hrvatske“. Andrej Plenković tvrdi da nije mecena ustašluka ni povijesnog revizionizma, a njegova je vlada potpuno ignorirala ovogodišnju, u cijeloj Europi svečano obilježenu 80. obljetnicu pobjede nad fašizmom, njegovi zastupnici danas po Saboru urlaju da je Zagreb 1945. okupiran, a šef hrvatskog parlamenta, upogonjen nekim svojim karijernim ambicijama, na televiziji izjavljuje da je Thompsonov koncert na zagrebačkom Hipodromu trebalo brendirati. Premda je sam pjevač zbog svoga koketiranja s hrvatskom verzijom nacističkih avetinja u više europskih zemalja proglašen nepoželjnim. Njegovim je veličanjem Jandroković sam sebe negativno brendirao. Situacija se generalno čini gorom nego kaotičnih i prevratničkih devedesetih. U ono se vrijeme ZDS retorika ipak nije orila Saborom. Čak ni u NDH nije bilo masovki za kojih bi stotine tisuća ljudi izvikivali ustaške pozdrave.
Furiozna atmosfera
Prošlotjedni Aktualni sat u Saboru, prvi poslije dugog ljetnog raspusta, pokazao je da se furiozna atmosfera sa stadiona na kojima se grmi ajmo-ajmo-ustaše preselila u hrvatski parlament. Na mjesto iznad kojeg je navodno samo Bog. HDZ se postavio kao da predstavlja one koji po Hrvatskoj marširaju sa ZDS-om na usnama, u širokom dijapazonu od ljubitelja Thompsonova sparivanja Gospe sa zločinačkim insignijama do zabraniteljskih skupina koje cijelu državu pokušavaju utjerati u desničarsko jednoumlje. Plenkovićeva se sljedba posebno ostrvila na lijevu opoziciju. Dok nikakve probleme s desnice ne spominju. Puni bijesa HDZ-ovi su ministri i zastupnici pokušavali ogaditi SDP i Možemo!, njihove sabornike otvoreno nazivajući komunistima i četnicima, sljednicima onih koji su razarali Vukovar i Vučićevim informerima. Premda su s interesima službenog Beogradu najviše sinhronizirani upravo oni koji Hrvatsku plave ustašlukom. Aktualac je otkrio ekstremnu polarizaciju, uglavnom na povijesnim temama. Sličnu je dramatičnu rascijepljenost Hrvatske na pitanjima povezanim s vremenom Drugog svjetskog rata, NDH i Jugoslavije te nasljeđa ustaškog i partizanskog pokreta pokazalo i nedavno, za RTL televiziju napravljeno, istraživanje javnosti, prema kojem skoro trećina anketiranih vjeruje da je ZDS stari hrvatski pozdrav, oko 40 je posto benevolentno ili nekritično prema ustaštvu, trećina ovoljetne proustaške manifestacije vidi kao izraz domoljublja i domovinskog zanosa.
Kako to da događaji otprije osamdesetak godina tako duboko dijele današnju Hrvatsku? Polarizacija je vrlo vjerojatno refleks činjenice da se u Drugom svjetskom ratu na prostoru Hrvatske vodio i građanski rat. Da su Hrvati bili podijeljeni na dvije strane, ustašku i partizansku. A građanski se ratovi, kazuje iskustvo i drugih zemalja koje su ih imale, Španjolske, Grčke, Amerike, nastavljaju i kad oružje utihne. Charles De Gaulle je govorio da u građanskim ratovima, u kojima su braća na suprotnim stranama, mir nikad ne dolazi. Traume se znaju prenositi s generacije na generaciju, pa su takvi ratovi skloni obnavljanju. Španjolska se sa svojim nasljeđem iz vremena Građanskog rata, koji je buknuo prije skoro devedeset godina, a formalno je pobjedom falangista generalissimusa Franca nad republikancima okončan tri godine kasnije, već desetljećima muči. Aktualni unutarnji sukobi u SAD-u, u kojima se već barata i političkim ubojstvima, također kao da obnavljaju podjele i neprijateljstva iz nekadašnjeg Američkog građanskog rata. Tamošnji bi recentni događaji morali predstavljati alarm za sve koji na mahnitoj polarizaciji politički pokušavaju jahati.
Utoliko je ideja nacionalne pomirbe predsjednika Tuđmana načelno bila ispravna. Unatoč svome nemoderno oblikovanom narativu i demokratskim deficitima. Čak unatoč projektu o miksanju kostiju, prepisanom od Franca, po kojem je Hrvatska u zajedničku grobnicu planirala pokopati zemne ostatke partizana i ustaša, zamisao nad kojom se cijeli civilizirani svijet skandalizirao, pa se od njega na koncu moralo odustati. Tuđmanova je ideja „pomirbe“ bila ispravna jer je podrazumijevala pravo javnosti za obje u tom ratu sukobljene strane. Ali je bila pogrešna kada je svoju politiku sjećanja pokušavala složiti kao hrvatsku gibanicu: red partizanije pa red ustašluka… Umjesto povijesne papazjanije politika je trebala ponuditi nekakvu hrvatsku sintezu, koja će respektirati povijesne činjenice – poput one da je Titova narodnooslobodilačka borba, unatoč zločinu Bleiburga, ne samo dovela Hrvatsku na pravu stranu povijesti, nego joj je doslovce omogućila opstanak – ali će isto tako respektirati i potrebu da se različita, pa i sukobljena povijesna iskustva s uvažavanjem tretiraju. Ljudi koji se tim temama bave tvrde da se iz zamke nasljeđa građanskog rata ne može izaći dok se ne uspostavi simetrija sjećanja. To ne znači vrijednosnu neutralnost ni izjednačavanje odgovornosti za ono što se u prošlosti događalo, nego znači otvaranje prostora ravnopravnom sjećanju. Ali to se bez obzirnijeg društva ne može postići. Dok se u Hrvatskoj u protekla tri mjeseca, od Thompsonova koncerta u Zagrebu, raspiruje nesnošljivost i bezobzirnost. Uglavnom prema onima koji se na antifašizam pozivaju.
Crkva kao sponzor revivala ustašluka
Nitko autoritativan danas u Hrvatskoj ne radi na politici pomirbe, dijaloga i kompromisa. Čak ni oni koji se pozivaju na zajedništvo, a uglavnom ne izlaze iz ideoloških rovova. Nitko tko bi građanski rat u Hrvatskoj, koji naciju i danas cijepa na temama iz vremena Drugog svjetskog rata, napokon mogao završiti. Upravo suprotno, političari, kao prvi pozvani – vidjelo se u Saboru – populistički proizvode sukobe. Niti imaju volje niti kapaciteta za neku zahtjevniju, pacifističku ulogu. Vladajući se HDZ s krikom i bijesom pridružio desničarskom mahnitanju. SDP još traži svoju crvenu nit koju je oko “dvostrukih konotacija“ ZDS-a pogubio. Za Možemo! je Suzana Jašić, gradonačelnica Pazina, nedavno povodom obljetnice donošenja Pazinskih odluka, kojima su se Istra, Zadar i drugi krajevi Dalmacije 1943. vratili, odnosno pridružili Hrvatskoj, održala snažan govor, između ostaloga naglašavajući notornu činjenicu da je antifašizam civilizacijska tekovina koja „okuplja sve one koji nisu fašisti – demokrate, liberale, socijaliste, komuniste, demokršćane“. Ali jedan govor ne čini proljeće.
Vjerske bi zajednice u saniranju povijesnih razdora i liječenju nacionalnih trauma jako mogle pomoći. Ali veliki dio Katoličke crkve u Hrvatskoj, a pogotovo veliki dio njene hijerarhije sponzorira revival ustašluka. Crna se ZDS revolucija u crkvenim inkubatorima izlegla. Peglanjem Endehazije klerici peru vlastitu prošlost. Umjesto ljubavi i bratstva među ljudima, neki od njih s oltara propovijedaju mržnju. Svojim sotonskim porukama skandaliziraju javnost. Poput onog sinjskog gvardijana koji je zaželio smrt u patnji svima koji nisu u Thompsonovu jatu.
Milanovićeva povijesna odgovornost
Intelektualna elita, institucije, sveučilišta, Akademija, Matica hrvatska ili šute ili servisiraju povijesni revizionizam. Samo se pojedinci – spremni na prokazivanje i prijetnje – oglašavaju. Njihova hrabrost imponira, ali osim lekcije iz morala većeg učinka još nemaju.
Postoji u Hrvatskoj ipak jedna adresa koja bi u okončanju Drugog svjetskog rata u ovoj državi jako mogla pomoći. Možda na prvi pogled djeluje zbunjujuće, ali riječ je o predsjedniku Republike. Koji bi trebao predstavljati snažan moralni autoritet i po svojoj je funkciji dužan igrati ulogu stabilizatora države. Usto, Zoran Milanović ima veliku potporu javnosti. Njegovih više od milijun i sto tisuća na lanjskim izborima osvojenih glasova svakako obavezuje. Kao kandidat ljevice koji je dobio i mnogo birača s desnice mogao bi funkcionirati kao nadstranački ili transstranački lider. Mnogi će, naravno, reći da je to nemoguće, da ga njegov vlastiti karakter opstruira. Da mu je jezik brži od pameti. Da ga njegova često antagonizirajuća retorika diskvalificira. Da sam sebe nekad ne uspijeva kontrolirati. Da se bez potrebe zna ritnuti i sve baciti u propast. Ali Milanović sigurno ima intelektualnog kapaciteta za takvu ulogu. Fajterskog bi se žara također našlo. Izađi i bori se, sam je znao govoriti. Naposljetku, nije nevažno ni to da bi povijesno važnim angažmanom i njegov prilično praznjikav mandat na Pantovčaku dobio smisao. Civiliziranim zatvaranjem davnog rata, koji Hrvatsku opet izluđuje, troši i destruira, predsjednik bi države konačno ispunio i vlastitu dužnost.
