Hrvatska je 80. godišnjicu oslobođenja od ustaškog režima i propasti Nezavisne Države Hrvatske “proslavila” usred glavnog grada, koncertom pjevača Marka Perkovića Thompsona kojem su prisustvovali državni dužnosnici, članovi Vlade i predsjednik parlamenta Gordan Jandroković, dok je premijer Andrej Plenković navratio na generalnu probu. Večer uoči koncerta, za zagrijavanje, centrom grada orile su se ustaške budnice i zabranjeni pozdrav “Za dom spremni”. S bivšim saborskim zastupnikom, zadarskim filozofom i teologom, istaknutim građanskim aktivistom za ljudska prava Markom Vučetićem razgovarali smo o Hrvatskoj nakon Thompsonovog koncerta na Hipodromu.
Bivša premijerka Jadranka Kosor upozorila je nakon hipodromskog koncerta da je otvorena nova Pandorina kutija. Slažete li se?
Thompsonov koncert nazvao sam kanibalističkim koncertom – pojeo je i uništio hrvatsku povijest, izjeo sve civilizacijske vrijednosti i na kraju isisao zdravu budućnost. Ipak, najveća zvijezda Thompsonovog ustaškog koncerta nije Thompson nego premijer Plenković, a najbitniji događaj javno servirano vjenčanje Plenkovića s hrvatskim nacionalizmom. Pred očima javnosti, Plenković je primio prvi nacionalistički sakrament, pri čemu je sasvim svjesno i trezveno odlučio stati uz reviziju hrvatske povijesti, uz stub zločinačke, ustaške politike. Preuzevši nacionalističke sakramente, Plenković je prestao biti europski političar. Thompsonovim koncertom ne samo da je konačno razotkriven premijer Plenković, nego je do kosti ogoljena hrvatska službena politika. Nakon događaja na Hipodromu nema više laži, nema više prevare, zvanična Hrvatska pokazala se u najmračnijem, najtužnijem, najgorem izdanju – onom neoustaškom. Premijer Plenković je uspio doći do faze u kojoj je prevazišao svog prethodnika na čelu HDZ-a. Pored današnjeg Plenkovića, ondašnji Karamarko izgleda kao aktivist za ljudska prava. Onaj Plenković, od prije deset godina, koji je došao iz europskog parlamenta preuzeti HDZ i Vladu, na ovakav koncert ne bi pristao. Plenković, kao gotov hrvatski proizvod sulude desetogodišnje transformacije od briselskog, proeuropskog političara do nacionalističkog vođe, postao je političko truplo koje će plutati nacionalističkim vodama želeći uspostaviti najsuroviji oblik dominacije i voljan pristati na sve da bi svoju moć ojačao. Plenković je sve bliži Orbánu i sve sličniji Penavi. I konačno, Plenković ne samo da je deeuropeizirao sebe, nego je u potpunosti izvršio detuđmanizaciju Hrvatske pozivajući se upravo na samog Tuđmana. Koliko god Tuđman otvarao pomirbu sinova ustaša i partizana, nikad nije pristajao i nikad ne bi pristao da se nešto ovako dogodi. Tuđmanu je bilo jasno da se Hrvatska službeno, u povijesnom smislu, ne smije odreći antifašizma!
Kako tumačite reakcije velike HDZ-ove četvorke: Plenkovića, Jandrokovića, Božinovića i na kraju Anušića koji je jedini priznao da je odgovorio na ustaški poziv s bine?
Nemam nikakav problem s onima koji iskreno priznaju, jasno iskažu svoj identitet kojeg se ne žele odreći i koji javno demonstriraju, kao što je potpredsjednik Vlade Ivan Anušić priznao da je na Thompsonov “Za dom” uzviknuo “spremni”. Problem je samo što je Anušić član Vlade, što premijer Plenković ne priznaje problem, što hrvatske institucije ne rade svoj posao, ne poštuju Ustav Republike Hrvatske. Jandroković je karijerist, neće priznati je li uzviknuo ustaški pozdrav, on je tu da izriče svoj emocionalni pristanak za još jednu transformaciju kako bi opstao u novim, desnijim i radikalnijim okolnostima. Božinović kao ministar unutarnjih poslova govori o događaju sa zabranjenim ustaškim pjesmama kao veličanstvenom spektaklu i naređuje nam da se svi moramo složiti s tim njegovim sudom. Najveću zabrinutost izaziva mi upravo Božinović kao čovjek koji odgovara svakoj državi, kao birokrat koji jako dobro zna što je država i koji je pohvalnim riječima o ustaškom koncertu priznao da je u stanju služiti i državi koja bi mogla proisteći iz hipodromskog koncerta i u kojoj bi se u Saboru uzvikivao ustaški pozdrav. Plenković opet nastupa kao otac: ne samo da će odvesti djecu na generalnu probu, on će otpratiti ministre i saborske zastupnike na koncert, a nakon toga će reći da je to dio neke demokratske igre u kojoj se nije dogodilo ništa opasno i protuustavno.
Omladina niz vodu
U maniri oca, Plenković pušta hrvatsku omladinu niz vodu povijesnog revizionizma, ustaške ikonografije i kao takve neustavnih vrijednosnih sudova. Ta nacionalistička verzija Plenkovića udara na Ustav Republike Hrvatske, na ljudska prava, vrijeđa osjećaje i ugrožava postojanje nacionalnih manjina koje se više ne mogu osjećati ugodno u ovom društvu u kojem se slobodno, otvoreno i masovno po Bogovićevoj ulici pjevaju ustaške budnice. Plenković se upleo i u opasnu mrežu: kao veliki prijatelj sadašnje izraelske politike veliča koncert koji slavi ustaški pozdrav pod kojim su ubijani Židovi u Drugom svjetskom ratu! Nacionalistička verzija Plenkovića snažan je zamah u podjelu hrvatskog nacionalnog korpusa. Smatram da se svaki zdravorazumski Hrvat mora osjećati jako, jako neugodno i loše nakon ustaškog spektakla zagrebačkim ulicama. Bila je to vrhunska manifestacija kompletnog mentalnog i spoznajnog nereda koji Plenković koristi kako bi upravljao Hrvatskom do iznemoglosti.
Thompsonov koncert nazvao sam kanibalističkim koncertom – pojeo je i uništio hrvatsku povijest, izjeo sve civilizacijske vrijednosti i na kraju isisao zdravu budućnost. Ipak, najveća zvijezda Thompsonovog ustaškog koncerta nije Thompson nego premijer Plenković, a najbitniji događaj javno servirano vjenčanje Plenkovića s hrvatskim nacionalizmom
Povici iz Bogovićeve i odjeci Hipodroma preselili su se i u Sabor, uz blagoslov još uvijek s Hipodroma zanesenog Jandrokovića.
To smo mogli očekivati jer su hrvatski političari u svojim nacionalističkim ekstazama krivo interpretirali događaj. Bezidejno ogladnjeli političari su, kao beskarakterni likovi, 500.000 kupljenih karata – brojke su najmanje bitne – sebi servirali kao biračko tijelo, svoju bazu za opstanak u visokoj politici, baš po svaku cijenu. Uzvikivanje ustaškog pozdrava u Hrvatskom saboru dođe im prirodno, kao olakšanje kad otac svojoj zločestoj djeci poslije odslužene kazne konačno dopusti zabranjeno voće.
Još šuti i predsjednik Zoran Milanović, čuvar Ustava?
Predsjednik Milanović spava, ne reagira, ne štiti ustavni poredak. On je u ovoj šutnji pokazao da mu više nije stalo ni do osobne ni do ustavne motivacije da bi politički djelovao. Predsjednik Milanović se iz ove situacije može izvući samo ako kaže: “Vidjeli ste kako sam se u Okučanima, na obilježavanju Bljeska, okrenuo i otišao kad sam vidio HOS-ova obilježja; ovaj put je toga toliko bilo da sam otišao iz Hrvatske i još se nisam stigao vratiti.”
Konačno se oglasio i gradonačelnik Tomislav Tomašević. Je li politički odgovorno oglasiti se samo stranačkim priopćenjem i to dva dana nakon što su se u srcu Zagreba pjevale ustaške budnice, dok su samom gradonačelniku bila potrebna četiri dana da stane pred kamere?
Tomašević je izdao svoje birače i to mjesec dana nakon osvojenog drugog gradonačelničkog mandata! Tomašević i možemovci su otišli u ilegalu, grad je bio prazan i u političkom i u fizičkom smislu. To se nikako drugačije ne može definirati nego bježanjem. Koncert nije održan samo na Hipodromu, nego se odigrao u samom centru Zagreba, večer prije. Onog trenutka kad su se Bogovićevom počele oriti ustaške budnice, gradonačelnik Zagreba je trebao izaći pred javnosti, pred novinare, zbog pripadnika nacionalnih manjina i građana hrvatske nacionalnosti koji imaju drugačiji vrijednosni sustav od podivljale mase koja je pjevala o ustaškom zapovjedniku Juri Francetiću, jer su upravo ti građani – a ne publika dotičnog pjevača – birali Tomaševića za gradonačelnika. Tomašević je trebao tu večer biti prisutan u medijima, dati glas građanima koje je prepustio ustaškom ludilu.
Birači ga nisu birali da bude na ustaškom koncertu, ali ga nisu birali ni da prepusti grad Plenkoviću i Božinoviću, nego da se bori za interese grada, za slobodan, nepokoren Zagreb. Iz Možemo! su se javili tek u nedjelju priopćenjem koje izgleda kao poruka koja se stavlja u buket cvijeća. Kao da se sve to nije dešavalo u njihovom gradu, kao da sve to oni u konačnici nisu omogućili. Povlačenje nije svrha političkog djelovanja. Pogotovo ne u takvim okolnostima. Posljedice nesuprotstavljanja lošim politikama puno su gore nego moguće žrtve koje će neki političar ili politička stranka podnijeti. Tomašević je pokazao da nije u stanju nositi se s takvim posljedicama i ako su pitanja ideološke naravi, da će od ideologije pobjeći. Ovu bitku nije mogao dobiti, ali ju je trebao izgubiti časno, a ne povlačenjem i bježanjem.
Samoporaz Možemo!
Predsjednik Milanović spava, ne reagira, ne štiti ustavni poredak. On je u ovoj šutnji pokazao da mu više nije stalo ni do osobne ni do ustavne motivacije da bi politički djelovao
Gradonačelnik je otkrio da je bio u gradu, da je dan koncerta proveo u Centrali gradskih žurnih službi.
On kao gradonačelnik nije bio vidljiv, nije bio prisutan, on je bio zatočenik vlastitog straha ili vlastite političke kalkulacije, odlučio je samome sebi staviti lisice. Tomašević je imao dvije opcije: odobriti ili ne odobriti koncert, ali nikako se povući. Smatram da bi Tomašević osvojio više glasova Zagrepčana da nije bio odobrio Thompsonov koncert. Simbolički i politički bi jačao, pa čak s mjesta gradonačelnika glavnog grada upotpunio prvo mjesto vođe oporbe na nacionalnoj razini. Ne znam otkud u redovima Možemo! strah za potvrdu mandata, jer ozbiljne konkurencije Tomašević nije imao. Pogrešnim političkim kalkulacijama odlučio je suprotno, odobriti koncert. Odbacio je politički legitimitet dobiven na izborima, od građana je dobio povjerenje da vodi grad četiri godine, bez pauze, a onda je odlučio, zbog pogrešnih političkih kalkulacija ili iracionalnog straha od nacionalističke mase, grad prepustiti sudionicima Thompsonovog koncerta, krajnjoj desnici, velikom broju simpatizera ustaškog režima. Možemo! je samo sebe porazilo nakon uvjerljive pobjede u glavnom gradu. Tomašević je odobrio koncert za koji je znao da će izrasti u nacionalistički skup, dobio je izbore i nakon dobivenih izbora se povukao iz grada, koji je trebao zaštititi znajući unaprijed što se sprema u gradu. Nitko ne može reći da nismo mogli znati i ako je zaista netko vjerovao da će se Thompson promijeniti, distancirati, ograditi, naivan je ili glup. Ako se kojim slučajem zaboravilo što pjeva Thompson, ne tako davno, prije manje od godinu dana, u Imotskom je predvodio ustaški dernek za koji se moglo znati da će se preseliti ni manje ni više nego u glavni grad – Zagreb.
Tomašević je u svom obraćanju obećao da se “više neće dogoditi tako masovni koncert dok je on gradonačelnik”. Po tome, Thompson ponovo može održati koncert u Zagrebu. Proizlazi da za zagrebačkog gradonačelnika nije problem Thompson, nego je problem broj.
Tako je, Thompson i drugi put može održati koncert, ali za 100.000 posjetitelja. Tomašević nije rekao da se nešto takvo, s ustaškim simbolima i porukama, više neće događati, nego da se ništa takvo neće događati u tolikom broju. Dakle, sve ono što smo vidjeli može se opet dogoditi, ali do 100.000 ljudi. Gradonačelnik je poslao poruku: bojim se vašeg broja, ipak vas je bilo previše, možda malo manje drugi put. Nije poslao poruku da dok je on gradonačelnik, takvog ustaškog derneka drugi put neće biti, da se nikad više neće pjevati ustaške pjesme na ulicama glavnog grada Hrvatske, ni po koju cijenu, ni po čiju želju. Tomašević je govorio o broju, o maksimalno 100.000 posjetitelja, zar je zaboravio da je to već bio ograničio i u slučaju hipodromskog koncerta, ali ga nitko nije poslušao? Riječ gradonačelnika Tomaševića više ništa ne znači, a nažalost i sam dalje svoju riječ obezvređuje ne suočavajući se s pravim problemom: posljedicama ideologije koja nastaje, a koje uključuju i njegovu odgovornost.
Smatrate li da je kao gradonačelnik s lijevog političkog spektra trebao biti ipak eksplicitniji, direktniji u tom svom političkom osvrtu na Thompsonov filoustaški koncert?
Tomaševićevo obraćanje javnosti nekoliko dana poslije ustaškog derneka u glavnom gradu Hrvatske je poruka gradonačelnika koji i dalje bježi iz grada, a ne gradonačelnika koji se vraća u grad koji je sramotno napustio. Pred okupljenim novinarima Tomašević nije reagirao kao gradonačelnik, već kao građanin koji se nije vratio u Zagreb i koji nije u stanju vidjeti istinu. Tomašević nije istaknuo svoju odgovornost za uzvikivanje ustaških poruka, za pjevanje ustaških budnica po centru grada, kao da je riječ o tuđem gradu, kao da je država ta koja je isključivo trebala reagirati. Država je i reagirala i to tako da je ustašluku dala blagoslov. Novonastala dimenzija ustašizacije hrvatskog društva stvorit će neke sasvim nove građane grada Zagreba koji neće imati blizak odnos s Tomaševićem i Možemo! jer će pamtiti izdaju, pamtit će da je tom novom poletu ustašizacije doprinio i sam gradonačelnik odobravanjem koncerta i svojom šutnjom dok su se centrom Zagreba orile ustaške pjesme.
Tomašević se već u prvoj rečenici trebao distancirati od iskazanog zajedništva na hipodromskom koncertu jer hrvatska ljevica, kojoj bi trebala pripadati i politička platforma Možemo!, ne može imati nikakvo zajedništvo s likovima koji nose majice s ustaškim simbolima, ne možemo s njima uspostaviti ni nebesko ni zemaljsko zajedništvo, nema tu ni vjere, ni domovine, a ponajmanje obitelji. Tako da je i dalje u našem javnom prostoru ostao lutati i bez kritičkog okvira razvijati se taj zlokobni pojam “hipodromskog zajedništva”. Gradonačelnik je trebao istaknuti ružnu stvarnost koja se dogodila, a koja nije podrazumijevala ni koketiranje s ustaštvom, kako se često volimo sakriti iza te floskule, nego je ta stvarnost pokazala otvoreno, najotvorenije, najprovidnije promoviranje ustaštva.
Ali politička platforma Možemo! i gradonačelnik Tomašević sudjeluju u Paradi ponosa, u organizaciji Trnjanskih kresova, također jedini u državi sudjeluju u organizaciji proslave Dana antifašističke borbe na gradskoj površini.
Ne govorim o tome da su pogriješili zbog toga što dopuštaju u Zagrebu različite manifestacije koje zakonom nisu zabranjene, nego govorim da nisu bili prisutni, da nisu protumačili, odmah osudili ustaški dernek u Bogovićevoj ulici, na Cvjetnom trgu, u samoj blizini Srpske pravoslavne crkve. Građani grada Zagreba nisu birali Tomaševića kao hladnog birokrata, nego čovjeka s određenim normativnim i etičkim vrijednostima, koje nije pokazao u mjesecima i danima organizacije hipodromskog koncerta. Zastrašujuće je ako saznamo da gradonačelnik trguje ljudskim pravima: ako na jednu stranu vage stavi deset manjinskih prava kako bi na drugu stranu stavio koncert promoviranja ustaštva. To je negacija Tomaševića kao aktivista za ljudska prava. Da budemo jasni, u ovom lancu događaja Tomašević i Možemo! jedino mogu pobijediti ako jasno i glasno priznaju da su napravili opasne greške, koje nisu nepopravljive, ali su greške koje traže odgovornost, jer i Možemo! je odgovorno za ustaški koncert na zagrebačkim ulicama. Gradonačelnik bi trebao priznati grešku, ispričati se i iz te isprike početi komunicirati neke druge politike, ali to se neće dogoditi jer je duh koncerta ušao u sve pore, pa i u oporbene. Pušteni duh totalitarizma, ustaštva i povijesnog revizionizma treba učiniti vidljivim, prokazati i uništiti. Ne može ga se učiniti vidljivim ovako plahim reakcijama ni bijegom.
Tomaševićevo obraćanje javnosti nekoliko dana poslije ustaškog derneka u glavnom gradu Hrvatske je poruka gradonačelnika koji i dalje bježi iz grada, a ne gradonačelnika koji se vraća u grad koji je sramotno napustio. Pred okupljenim novinarima nije reagirao kao gradonačelnik, već kao građanin koji se nije vratio u Zagreb i koji nije u stanju vidjeti istinu
Kriza i meditacija
Znači, smatrate da je hipodromski koncert razotkrio i nemoć hrvatske ljevice?
Hrvatska oporba daje samo privid demokracije i jača Plenkovića, a u kriznim trenucima se prepusti meditaciji. Današnja oporba jedino se iskazuje u borbi protiv korupcije, čije je oružje uvijek samo u rukama Vlade, dok se na ideološkom polju skroz povlači. Postavljanje ideoloških pitanja oko održavanja Thompsonovog koncerta bila je prilika za uzdizanje hrvatske ljevice, ali oni za taj korak nisu imali snage. Thompsonov ustaški koncert ogledalo je hrvatskog društva. Upoznali smo jednu nesputanu Hrvatsku 2025. godine koja se ne libi javno, na zagrebačkim ulicama iskazivati ustaške pokliče, i to pred samom policijom koja ne reagira ili se tek kaže kako će se naknadno reagirati. Nažalost, sve to prolazi u hrvatskom društvu bez koncentrirane kritičke mase. Hrvatska ljevica je izdala svoje birače, oni se ne bore za politiku, već za platnu listu i privid moći. Našu oporbu je najlakše definirati kao opciju spoznajnog nedostatka s financijskim benefitom. Hrvatskoj je potrebna nova kritička platforma u kojoj kritika neće dolaziti s razine pojedinaca, analitičara, sveučilišnih profesora, novinara, nego iz jače strukture otpora.
Međutim, upravo hrvatska intelektualna elita, posebno na ljevici, tješi se da po izbornoj statistici imamo samo deset posto ekstremne desnice. Lažemo li sami sebe?
Naš problem je što ne shvaćamo da je statistika savršeno sredstvo za manipuliranje masama. Nije bitno što pokaže statistika, nego realnost u kojoj živimo. Sasvim sigurno ne živimo stvarnost deset posto ekstremne desnice, nego živimo stvarnost političkog puta koji kompletno odlazi prema ekstremnoj desnici. Odlaskom HDZ-a prema ekstremnoj desnici u Hrvatskoj nemamo samo deset posto ekstremne desnice. Hrvatska se zaista vratila u povijest, i to u pogrešnu povijest. Iako govoreći o ekstremnoj desnici u Hrvatskoj često ocjenjujemo da kod nas nije tako crno kao u Njemačkoj jačanjem AfD-a, ja ipak moram reći da je u Hrvatskoj situacija opasnija. Kod nas, unutar vladajuće demokršćanske opcije, ojačao je taj radikalni, rigidni nacionalizam, što je skandal sam po sebi. Smatram da će u budućnosti situacija biti još teža. Teško je vjerojatno da bi se u Njemačkoj kancelar ili članovi njegove vlade pojavili na nekom neonacističkom koncertu. Desnica u europskim državama postoji da se iskoristi za dolazak na vlast, a ne da se prihvaćaju desne, fašističke vrijednosti kako bi se opstalo na vlasti, kao što je Plenković izveo u svojoj penavizaciji.
Mjesecima smo svjedočili kako su hrvatski mediji i intelektualni krugovi Thompsona svodili samo na glazbeni ukus. Zatim smo se naslušali intelektualaca, pogotovo s lijevog spektra, i njihovog uspoređivanja Thompsona sa srpskim cajkama, kako su mladi Hrvati večeras na Thompsonovom koncertu, a sutra na Aleksandri Prijović u Hrvatskoj ili na Ceci u Sloveniji. Jesu li to znaci javne nemoći, relativiziranja, umanjivanja fenomena Thompsona i skretanja na sasvim pogrešan kolosijek?
Nemoguće je i neopravdano komparirati Thompsona s bilo kim na glazbenoj sceni. Nije problem u Thompsonu, nego u onima koji ne vide u čemu je problem i u onima koji vide problem, ali nemaju pojma što je i gdje rješenje. Thompson je uvijek bio i ostao isti: on će pjevati za novce, šutjet će za novce, koristit će najjeftinije usluge. pa makar i one iz Srbije, bliske Vučićevim krugovima, ništa njemu nije sporno, samo ako će on financijski profitirati. Promijenile su se samo okolnosti u kojima su njegove poruke postale mainstream. Suludo mi je Thompsona promatrati kroz estetsku dimenziju, a ne kroz povijesne i političke vrijednosti koje sam pjevač zastupa vrlo eksplicitno. Smisao intelektualaca je da vrednuju sadržaj i anticipiraju odakle on nastaje, a ne da svode riječi na svoje estetske ukuse: sviđa mi se ili ne sviđa, slušam, gledam ili ne. Thompson kao naš autentični hrvatski proizvod zabranjen je u mnogim europskim gradovima. Nije problem glazbeni ukus nego vrijednost, pogled na povijest i kulturološke elemente sadržane u Thompsonovim pjesmama, a koje nećemo naći u pjesmama ni jedne srpske cajke. Relevantne su jedino posljedice koje u javnom prostoru izaziva određeni koncert. Ako publika nakon nekog koncerta izađe vesela, razdragana ili mamurna i pijana, to je jedna dimenzija. Međutim, sasvim je druga dimenzija ako netko prije i poslije koncerta demonstrira nacionalizam, ksenofobiju, povijesni revizionizam i te koncerte ne možemo promatrati samo kao puki glazbeni događaj.
Može li Hrvatska, koja je u svom dvorištu, bez koncentriranog otpora pokleknula pred masovnim koncertom promotora ustaške ideologije, držati lekcije recimo jednoj Srbiji u kojoj studenti mjesecima imaju svakodnevne masovne prosvjede protiv Vučićevog režima?
U Hrvatskoj imamo usamljeni otpor pojedinaca koji će se s vremenom umoriti, odustati ili prolupati ukoliko ne dođe do jedne institucionalne i organizirane reakcije društva. Ako ne otkrijemo u svom dvorištu, u svom društvu, tu osnovu unutarnje kritike, suočavanja samih sa sobom, izgubit ćemo demokraciju. Hrvatska se potpuno obesnažila da ikome šalje bilo kakve normativne poruke i lekcije. Sadašnja Hrvatska treba početi razgovarati sama sa sobom, da shvatimo tko smo i što smo. Bez razgovora sa samim sobom, nema razgovora ni s drugima.
