Svečano otkriveni veličanstveni mural, stani pa gledaj, ispunio je nekidan cijelu golemu betonsku plohu parkirališta na splitskom Mertojaku: zelenim kadrom dominira kolosalni lik markantnog brkatog muškarca u plavim hlačicama i bijeloj majici, nehajno spuštenih čarapa i hajno podignuta pogleda.
- Tko je mladi gospodin? - pitat će slučajni prolaznik.
- Po opremi i broju osam na hlačicama, rekao bih da je sportaš - odgovorit će drugi slučajni prolaznik - a po zelenoj pozadini najvjerojatnije hokejaš na travi. Možda čak i nogometaš.
- Vrlo dobro. Ali koji?
- Hm, da vidimo. Plave hlačice, bijeli dres - zamislit će se drugi prolaznik, pa se iznenada sjetiti. - Možda Clint Dempsey, čuvena "osmica" reprezentacije Sjedinjenih Američkih Država iz ranih dvijetisućitih?
- Osim što nije - dometnut će prvi. - Na muralu je iza figure igrača vidljiva reklama za Marlboro cigarete, što je na nogometnim stadionima dvijetisućitih već bilo zabranjeno.
- Da, Marlboro! - lupit će se drugi po čelu. - Sad se sve slaže: plave hlačice, bijeli dres, Marlboro cigarete, alkohol, nogometni boem u spuštenim štucnama, plavim hlačicama i bijelom dresu s brojem osam? To može biti samo Gazza.
- Gazza?
- Da. Paul Gascoigne, mitski Gazza, legendarna "osmica" Tottenham Hotspura i najveći nogometni boem osamdesetih.
- Moguće. Oprostite - u tom će trenutku prvi uočiti trećeg prolaznika. - Jeste li vi odavde?
- Jesam, kako vam mogu pomoći? - odgovorit će mertojački domorodac.
- Recite, tko je ovaj gospodin prikazan na muralu? Je li to Gazza?
- Ne, zaboga, to je Blaž Baka Slišković.
- Blaž Slišković?! Tko je on?
- Nemam pojma.
- Ne razumijem, kako onda znate da je on?
- Pa piše - pokazat će neznanac crna slova na zelenoj pozadini. - "Blaž Slišković Baka".
Tako će, eto - zahvaljujući fantastičnoj dovitljivosti umjetnika, koji se uz lik junaka murala dosjetio napisati i njegovo ime, prezime i nadimak - slučajni prolaznici na koncu ipak doznati da je markantni brkati muškarac u plavim hlačicama i bijeloj majici, što opušteno hoda travnjakom nehajno spuštenih čarapa i hajno podignuta pogleda, zapravo Blaž Slišković Baka, legendarna "osmica" Tottenham Hotspura. Ili nogometne reprezentacije SAD-a. Ili Engleske. Ili beogradske Bežanije. Ili kojeg li već nogometnog tima plavih hlačica i bijelih dresova.
Mogao bi biti čak - zašto ne? - i "osmica" Hajduka iz Splita, nogometnog kluba iz Dalmacije koji navodno također igra u toj kombinaciji. Samo kad na muralu ne bi bilo te uočljive reklame, jer na Hajdukovu se stadionu, kao uostalom ni na ijednom stadionu komunističke Jugoslavije, reklama za Marlboro nikad vidjela nije.
U obranu autora murala, markantni muškarac zaista sliči na Baku. Svakako, više nego na Gazzu. Slučajne prolaznike, međutim, može zbuniti nedostatak ikakve oznake na Sliškovićevom dresu, odnosno upadljiv izostanak klupskog grba. Ovako, u plavim hlačicama i bijeloj majici, Baka je mogao igrati i za "bijele" iz Tottenhama, i za "bijele" iz SAD-a ili Engleske, i za "bele" iz beogradske Bežanije. Da junak murala nije "osmica" Hotspura, Gordog Albiona ili Bežanije znamo na koncu samo po tome što ga njihovi navijači nikad i ni po kojim okolnostima ne bi ovjekovječili bez grba na grudima. Što je prilično razumljivo, jer grb na dresu fokalna je ikonografska točka svakog navijačkog murala: zašto bi inače golemi Bakin lik bio na zidu parkirališta u Splitu, a ne, štajaznam, negdje u sjevernom Londonu, ili na beogradskoj Bežaniji? I zašto bi na zidu parkirališta u Splitu bio Baka Slišković, a ne, recimo, Paul Gascoigne? Ili, nemam pojma, Snješko Cerin?
Ovako pak bezgrbo ovjekovječen na splitskom muralu, muškarac iz osamdesetih u anonimnoj konfekcijskoj bijeloj majici može biti samo mrvu prerasli dječak sa sata tjelesnog odgoja u socijalističkoj Jugoslaviji, u kojoj su plave hlačice i bijela majica bile obavezni školski fiskulturni dress code - na primjer čuveni neki Mate Mišo, legenda osnovne škole Mertojak i peterostruki ponavljač kojemu su do osmog razreda već izrasli raskošni, gusti crni brkovi.
Za nekoga tko je svoj rad komponirao tako pažljivo da je iza Bakinih leđa kao duhoviti ikonografski znak i asocijaciju na njegov boemski život i poznati porok umjetničkom slobodom dodao čak i reklamu za Marlboro, koje nikad na Poljudu nije bilo, i koje, najzad, nema ni na originalnoj fotografiji po kojoj je mural oslikan, a nije s te fotografije prenio najvažniji detalj, sam grb svetog nogometnog kluba - zbog kojega, uostalom & uopće, i Baka i cijela operacija - autor je, priznat ćete, ispao prilično glup.
Ali dobro, dosta smo se pravili glupi i mi i neznani umjetnik. Naravno da znamo - i mi i on - zašto na Bakinom muralu na Mertojaku nema Hajdukova grba, kao što smo znali zašto ga onomad nije bilo ni na Hajdukovu spomenaru izdanom povodom stogodišnjice kluba, zanimljivo dizajniranom kalendaru s dvanaest nekih muškaraca u bijelim majicama, onako odoka zgodnoj reklami Galebove muške trikotaže za sezonu ljeto-jesen 2011.: ne samo gotovo cijelih pola stoljeća, već upravo najslavnijih Hajdukovih pola stoljeća, od 1945. do 1990., u klupskom se grbu kočila crvena petokraka zvijezda, s kojom su dvije najveće generacije u povijesti Hajduka uzele devet titula prvaka i uvele mali splitski klub u europsku elitu. Ista ona petokraka s kojom su - kako onda objašnjavaju autori kalendara i mertojačkog murala - 1991. godine ubijani Hrvati, granatirani Osijek i Dubrovnik, pregaženi Škabrnja i Vukovar.
Ni Dinamov navijač ne bi bolje posložio. Od pizdunskog brisanja Hajdukova povijesnog grba, naime, gora je uvreda još samo naknadno upisivanje slavnog kluba i njegovih legendi, od Vukasa do Jerkovića, u zločinačke jedinice Kadijevićeve i Adžićeve vojske, a to mu, kako vidimo, nisu napravili ni omraženi rivali iz Zagreba ili Rijeke, već rođeni njegovi takozvani "navijači". Među svim lekcijama o povijesnoj i ikonografskoj slojevitosti petokrake zvijezde, jednostavnija za učenje i lakša od pobjede u Drugom svjetskom ratu samo je još ona o pobjedama Hajduka, ali ponavljačima nema lakih lekcija. Zato do osmog razreda i imaju brkove kao Mate Mišo Slišković.
I kad takvi Hajdukovi navijači od drugih traže poštovanje za svoj klub, dobar bi prvi korak bio da ga najprije pokažu sami.
Ni sam se Baka, uostalom, nije zapitao gdje mu je s one stare bijele majice nestao Hajdukov grb, kao što se to na svečanom otkrivanju murala nije zapitao ni legendarni Ivica Šurjak. Kao što se to, primjerice, vidjevši 2011. godine onaj šupački kalendar za mušku trikotažu, ogorčen i bijesan javno upitao veliki Hajdukov kapetan Jurica Jerković, posljednji čuvar slavnog grba.
I Slišković je, ne kažem, bio ogorčen i bijesan, ali na - Hajduk. "Posebno mi je drago što nije bio nitko ispred kluba, jer takvi likovi samo kvare veselje", rezignirano se tako legendarni Baka osvrnuo na činjenicu da na svečanom otkrivanju murala nije bilo nikoga iz Hajduka, ali - stanemo li malo na balun - zašto bi uopće itko iz kluba bio? Što točno Hajduk ima s muralom brkatog tipa u bijeloj majici? Nikoga iz Hajduka, recimo, nisam nekidan vidio ni u Omišu, na otkrivanju impresivnog billboarda s reklamom za mušku trikotažu, pa se nitko iz tvrtke Galeb dalmatinska trikotaža d. d. nije pobunio.
Ako ćemo se nastaviti praviti glupi poput umjetnika ili legende, jednako su se tako mogli ljutiti što na fešti nije bilo nikoga ispred londonskog Tottenham Hotspura. Ili ispred nogometnog saveza Sjedinjenih Država. Ili, još bolje, uprave koncerna Philip Morris International Inc. iz Stamforda, Connecticut.
Koja je potpuno ignorirala svečano otkrivanje veličanstvene reklame za Marlboro na parkiralištu na splitskom Mertojaku.
