Mirko Duspara je maratonac. Podsjećam da je sam izazvao/nametnuo tu prispodobu kada je 1. lipnja proslavio pobjedu na izborima za gradonačelnika Slavonskog Broda, obukavši majicu s printom čiji je motiv on sam na atletskoj stazi s preponama. U tom smislu usljedio je od strane ovog nezavisnog, slobodnog i suverenog portala (jebote, mi kao država Hrvatska) tekst Mirko Duspara: Maratonac trči sedmi krug, na kraju kojeg sam dao obećanje: O prijedlozima što bi maratonac trebao (u)činiti, kako ne bi završio kao oni kultni filmski maratonci, sljedećeg ću puta. No, prije nego li pristupim ispunjenju obećanja odnosno nabrajanju savjeta, htio bih istaknuti da je gradonačelnik u noći trjumfa nosio klasični T-Shirt, standardne gramature 150–160 g/m², XXL veličine. Odakle mi drskost da se razbacujem podacima kao nekakv znalac tekstila, pitate se? Za one koji ne znaju, ja sam kao osujećeni diplomirani politolog, proveo skoro jedno desetljeće (dva mandata/kruga) na asfaltu Gradske tržnice prodajući na štandu tekstil, kako bih uzdržavao obitelj.
Dakle, stari/novi gradonačelnik je trkač maratonac, a sbperiskop je okrepna stanica. Za maratonca, okrepna stanica nije samo logistička točka, to je oaza na putu kroz pustinju bola. To je mjesto gdje se tijelo podsjeća da je živo, a um da nije sam. U praktičnom smislu, to je postaja uz borilište za trčanje, gdje trkači dobivaju: vodu, izotonične napitke, spužve namočene vodom za rashlađivanje, i, ono najvažnije, osmijehe i dobronamjerno ohrabrenje volontera. Koju to okrepu odnosno osvježenje sbperiskop nudi gradonačelniku? Pritom, ne treba zaboraviti da smo mi volonteri, a ne osposobljeni medicinski tim.
Prvo, obilno osvježenje je poziv Duspari da prizna stvarnost. Prvi korak je ne glumiti da je sve u redu. Brod ima sve manje ljudi, a to nije demografska apstrakcija, to je prazna škola, gužve u ambulantama, ugašeni stan... Neka prizna tu istinu javno, ljudski, bez PR-a. To nije slabost, nego snaga lidera. Tek tada može početi graditi nešto stvarno.
Gradonačelnik mora stvoriti šanse za mlade - i to odmah. Ne preko pamfleta, radijske ispovijedi i intervjua za odabrane medije, već kroz konkretne programe: subvencionirane stanove za povratnike, prvu nekretninu, start-up podršku, kreativne inkubatore. Ako ništa drugo, neka otvori prostor, doslovan i metaforički. Napuštenih zgrada ima. Daj ih mladima, umjetnicima, poduzetnicima, uz minimalne uvjete!! Vrati vitalnost izbjegloj generaciji!!
Neka gradonačelnik zamoli tišinu i posluša ljude. Ne one oko sebe, nego one koji su daleko, i duhom i geografijom. Neka sredi javne tribine u svakom kvartu, bez kamera, bez mikrofona. Samo ljudi i razgovor. To je starinski, ali moćno. Iz tih razgovora mogla bi poteći nova politika, ne kao ideologija, već kao usluga.
Neka gradi više ono što ne koristi nikome. Neka popravi što već postoji, na primjer, uvede autobusne linije koje su funkcionalne. Grad ne raste monumentalno, nego funkcionalno. Sve drugo je iluzija. Ako već imamo gradonačelnika s maratonskim političkim i organizacijskim stažom, onda je red da njegova sedma etapa ne bude repriza istih kadrova i scena, nego, napokon, obrat u scenariju.
Centar Broda je prostran, ali često djeluje kao da čeka da se nešto dogodi. Kulturni sadržaji su rijetki i nedovoljno podržani. Potrebna je kulturna strategija s dušom: revitalizirati Korzo, dati prostor alternativnoj sceni, potaknuti mlade autore, ulične umjetnike, jazz večeri, razgovore o knjigama - i maknuti s reklama plastične političke face.
Brod je uklet prometno - i cestovno i željeznički. Treba se boriti s državom za bržu željeznicu, obilaznicu koja zaobilazi, ne prolazi kroz pluća grada, i za bolju povezanost s ostatkom Hrvatske – jer ovo nije Sibir, već središte Slavonije.
Kultura u Slavonskom Brodu prečesto visi između nostalgije i improvizacije. Da, imamo štošta, od institucija i izložbi, ali to nije kulturna strategija. To je kulturni pogon na rezervi. Gradonačelniče, kad ste zadnji put sjeli s mladim umjetnicima, piscima, glazbenicima? Dajte im prostor, ne "projektni" prostor, nego trajni. Neka Brod postane kulturno utočište, ne samo sjećanje na Ivanu i Tadijanovića. Osnujte fond za suvremenu kulturu, ali bez rođaka, prijatelja i lakeja. Kultura ne smije biti milostinja ni PR, ona je kisik grada. Kultura Broda je povučena. Ima duha, ali nema prostora. Ima pameti, ali nema govornice. Ima glas, ali nitko ne pojačava mikrofon. Grad ne smije biti grad u kojem knjižare nestaju, a prostori za umjetnost skupljaju paučinu. Sedmi mandat mora biti renesansa duha, otvaranje, ne zatvaranje. Ulaganje u scenu koja ne donosi glasove, ali liječi zajednicu. Jer što vrijedi novi kružni tok ako ljudi nemaju gdje kružiti mislima?
Brod ima problem s informacijama. One ne kolaju, one kaplju. Medijska scena je ili prebliska vlasti ili preumorna da bi bila glas javnosti. Gradonačelniče, usudite se financirati stvarno neovisno lokalno novinarstvo. Objavite troškove, ugovore, planove – sve na jednom mjestu, jasno, jednostavno, bez muljanja. Ne zbog EU-a, nego zbog ljudi. Transparentnost je danas politička elegancija. Potičite kritiku. Ako vam svi plješću, ili vam se boje reći istinu – znajte da niste na vlasti, nego u balonu. Osigurajte prostor za neovisne medije, studentske novine, kvartovske biltene. Komunikacija ne smije biti monolog, nego polifonija. Trebali bi raspisati potpuno novi javni poziv za sufinanciranje medija s jasnim pravilima. Nema više "mi znamo tko je dobar". Uvest se mora bodovanje: broj objava javnog interesa, pokrivenost lokalnih tema, istraživački rad, autorski sadržaj, pluralizam mišljenja.
Industrijski duh Broda još šeta kao duh prošlih dana. A vi, gradonačelniče, dosad ste više spašavali nekakve projekte, nego što ste stvarali klimu za posao. Promijenite to. Dovedite male i srednje investitore. Oslobodite zemljište za proizvodne zone, ali ne lopovima i kartelima. Dajte prednost onima koji zapošljavaju stvarne ljude, ne Excel brojeve. Spojite se sa Slavonskim sveučilištima, neka mladi ne studiraju da bi pobjegli, nego da bi stvarali.
Rad Gradskog vijeća često je birokratska liturgija. Čita se, klima se, uz poneko pitanje na koje rijetko odgovorite, izglasa se. To je pasivna demokracija. Nema stvarne rasprave, jer većina ruka zna kad se diže. Gradonačelniče, potaknite javne sjednice, uključite građane, organizirajte tematske rasprave koje ne traju do ponoći da bi se izbjegla publika. Gradsko vijeće treba biti jeka grada – a ne eho vašeg kabineta.
Vi ste, mi to htjeli-ne htjeli, politička konstanta ovog grada. Ali to ne mora biti loše. Konstante mogu biti temelj, ako ne cementiraju prošlost nego otvaraju budućnost. Učinite ono što se od veterana očekuje: neka vam ovaj mandat bude onaj u kojem se najviše dogodilo, ne za vas, nego za grad. Ako ništa drugo, bar zbog onih koji još nisu otišli. Jer ako je Brod ikad imao šansu za novi početak, to bi mogla biti - paradoksalno - sedmi runda iste igre. Ali samo ako se napokon igra za publiku, a ne za sliku na majici.
To što Slavonski Brod godinama udiše zrak težak kao sram i gust kao tišina s gradskog vijeća - nije vijest. To je sramota s rokom trajanja koji je odavno istekao. Brod ima najzagađeniji zrak u EU, a vlast se ponaša kao da je riječ o lošoj vremenskoj prognozi, ne o javnozdravstvenom hororu. Kad zrak postane tema, svi iz vlasti naprasno dobiju alergiju na mikrofone - a kad eko aktivisti dignu glas, vlast oblači čepiće za uši. Zašto izbjegava dijalog s ekološkim aktivistima? Jer, eko aktivisti postavljaju prava pitanja. I ne traže fontane ni rotore, nego odgovornost. A to je nezgodno, jer ne stane na majicu s preponom. Aktivisti ne mašu zastavicama, nego podacima, analizama, i podsjećanjima da netko nije radio svoj posao. A nitko ne voli kad mu netko kopa po ormarima punim starih, neprozračenih propusta. Ali bez njih - bez ljudi koji prozivaju, prate satelitske snimke, mjere PM čestice i šalju dopise Zagrebu - Brod bi bio potpuno sam. Jer državni vrh već desetljećima Brod vidi kao zaboravljeni stup na cesti prema Bosanskom Brodu. I tako imamo grad u kojem djeca idu u školu kao u plinsku komoru, a gradonačelnik u odgovoru govori o "kompleksnim geopolitičkim okolnostima".
Stoga je nužan otvoreni, strukturirani dijalog s ekološkim udrugama. Ne press konferencija. Ne iznuđeni sastanci pred kamerama. Nego kontinuirano vijeće za čisti zrak. S transparentnim rokovima, izvještajima, i uključivanjem građana. Bez toga, sve je šuplja retorika. Prije svega potrebno je neovisno, međunarodno praćenje kvalitete zraka. Ne ono "naše" mjerenje koje čudesno nestaje kad brojke podivljaju. Nego partnerstva s neovisnim europskim institucijama, javno objavljeni podaci u realnom vremenu, aplikacije koje svaki Brođanin može skinuti i pratiti. Ako već udišemo pakao, dajmo bar da znamo kad, kako i zašto. Zrak ne glasa na izborima, ali glasa sve više Brođana nogama. Odlaskom.
Ako se i dalje bude ignoriralo ono što se ne može sakriti, a to je smrad, peckanje u očima i oblak koji nikad ne ode, ostat će Brod bez putnika. Samo most, magla i uspomene. Vrijeme je da se prestane trčati s preponama i napokon prodiše. Ali stvarno. Jer, ako gradonačelnik već ima majicu s trčanjem, onda bi mogao znati da nema sprinta bez zraka.
Dublje gledano, okrepna stanica je trenutak predaha gdje maratonac osjeti da zapravo netko brine o trci u cjelini. Taj kontakt - ruka koja pruža čašu s vodom, pogled koji kaže da o trci ovisi cijeli grad - to nije pomoć, to je solidarnost. I zato su te stanice nužne i važne.
Možeš imati najbolji trening, najbolju opremu, ali bez okrepe, postaješ kostur s brojem.
________________________
