Film je mnogo toga o Josipu Reihl-Kiru rekao, ali nije mogao odgovoriti na ključno pitanje: kako je moguće da država već 34 godine štiti nalogodavca/e njegove likvidacije?
Velika Zlatna Arena Pulskog filmskog festivala za najbolji hrvatski film „Mirotvorcu“ pobjeda je samo za ekipu koja je godinama stvarala taj dokumentarac, a poraz je svih nas ostalih. Zašto samo redatelj i koscenarist Ivan Ramljak, producent Nenad Puhovski i autori priče, kolege novinari i prijatelji Drago Hedl i Hrvoje Zovko imaju pravo nazdraviti ovom neočekivanom uspjehu?
Zato što su tragičnu sudbinu šefa osječke policije Josipa Reihl–Kira, kojoj je bio namijenjen javni zaborav, izvukli iz filmskih i televizijskih arhiva i dokumentirali da njegova pogibija 1. srpnja 1991. nije bila slučajna. Štoviše, nalogodavci tog ubojstva i danas ne samo slobodno šeću Hrvatskom već uživaju i ugledne državne počasti i funkcije.
Blago iz bunkera
Josip Reihl–Kir ubijen je zato što je želio spriječiti oružane sukobe u Slavoniji, sam je javno obznanio kako rata između Hrvata i Srba na tom području neće biti dok god je on načelnik Osječko-baranjske policijske uprave. Dakle, nije teško zaključiti da su politički atentat na njega osmislili i organizirali oni kojima je cilj bio da do rata dođe, a tko su oni nije teško pogoditi, jer su u konačnici od svega najviše i profitirali. Uostalom, svjedočanstva aktera tih zbivanja, kao i dokumentarni filmski materijal zakopan u bunkerima državne televizije na Prisavlju, koje „Mirotvorac“ ponovno vraća u fokus javnosti, nedvosmisleno, imenom i prezimenom, o njima govore.
U tome se i sastoji poraz svih nas, cijelog društva i države kao takve, u toj kolektivnoj šutnji koja, unatoč stotinama objavljenih tekstova, već pune 34 godine prati likvidaciju čovjeka koji je svoj život žrtvovao za ideal mira. U tom pogledu ništa se neće promijeniti niti nakon Velike Zlatne Arene iako bi, po službenoj dužnosti, nakon odgledanog „Mirotvorca“, svaki državni odvjetnik, a pogotovo onaj glavni, Ivan Turudić, trebao pokrenuti barem izvidne radnje i saslušati one koji se u filmu višekratno navode kao glavni krivci ne samo za Reihl–Kirovo ubojstvo već i za razbuktavanje krvavog rata u Slavoniji.
Fratri i partizani
To je već trebao i učiniti, baš kao što je bio brz kada je naredio ispitivanje 101–godišnje najstarije partizanke Vjere Andrijić koja je, kako je rekao, „sama dala izjavu koja upućuje na to da bi imala saznanja o zločinu koji je počinjen nad velikim brojem fratara u Širokom Brijegu 1945.“ Ako njezina dob nije bila prepreka za saslušanje, a Turudić nije isključio niti mogućnost da joj se sudi, jer „treba znati da ratni zločin ne zastarijeva“, onda nema sumnje da bi nakon „Mirotvorca“ glavni državni odvjetnik trebao postupiti dosljedno tom svom stavu.
Naravno, ako prepreka u ovom slučaju nije mogućnost da bi o likvidaciji Josipa Reihl–Kira vjerojatno trebao ispitati i neke koji su ga lansirali u hrvatsko pravosuđe i, na koncu konca, ustoličili kao glavnog državnog odvjetnika.
Prijetnje smrću
U prilog hitnosti pokretanja postupka govore barem još dvije činjenice. Neposredni izvršitelj Antun Gudelj uz Reihl-Kira tog 1. srpnja 1991. godine ubio je još dvojicu ljudi, Gorana Zobundžiju i Milana Kneževića te teško ranio Mirka Tubića što dodatno težim čini zločin nalogodav(a)ca likvidacije. Također, u svakoj pristojnijoj državi ubojstvo šefa policije u ovakvim okolnostima predstavljalo bi udar na samu državu i njezin ustavnopravni poredak, što bi bilo usporedivo samo s terorističkim napadom ili organiziranim kriminalom, poput likvidacije suca Giovannija Falconea, nakon kojega je cijela Italija ustala protiv mafije.
Unatoč svemu tome svi znamo da se ništa od toga u Hrvatskoj neće dogoditi! Ivan Turudić neće ni prstom mrdnuti, baš kao ni premijer Andrej Plenković, baš kao ni predsjednik Zoran Milanović, baš kao što ni mediji cijelom slučaju neće posvetiti ni približno istu pažnju koju je pridobio ratoborni Thompson isukanog mača. Možda će tek autori filma zaraditi još poneku prijetnju smrću jer su se drznuli oskvrnuti lažnu svetost Domovinskog rata ili poneku tužbu za duševne boli kojima su već prijetili glavni junaci „Mirotvorca“ ne bi li zaustavili njegovu distribuciju.
Jataci i kukavice
Omerta svih vlasti i institucija u ovoj zemlji, kako desnih, tako i lijevih, kada su zločini počinjeni u navodnom domoljubnom interesu po srijedi, jedini je nepisani zakon koje eto, od Tenje do Pule, prati svesrdna klimoglavost Hrvata. Vrhunac farse i domoljubne kulture laži svakako je bilo isticanje imena Josipa Reihl–Kira, baš kao i Gorana Zobundžije, na spomen obilježju koje je Grad Osijek za Dan branitelja 28. lipnja 2012. godine podigao i posvetio žrtvama velikosrpske agresije iako je obojicu likvidirao pripadnik pričuvnog sastava hrvatskog MUP–a!
Ako zaista ne znate što je bilo… Zapjevajte i za pojas zadjenite!
Jataci i kukavice
„Mirotvorac“ je mnogo toga o Josipu Reihl–Kiru rekao, valja ga nekoliko puta pogledati, ali nije mogao odgovoriti na pitanje svih pitanja: kako je moguće da država već 34 godine štiti nalogodavca/e zločina nad tadašnjim visokopozicioniranim predstavnikom države? Kako to da je ta ista država svo vrijeme više računa vodila o ubojici pomažući mu u bijegu i na suđenjima nego li o žrtvi? I kakva je to država koja počiva na nekažnjenim zločinima? Na koncu, kakvi smo to mi ljudi kada šutke prihvaćamo živjeti u takvoj državi? Tko smo mi u sveukupnoj povijesti tog zločina: suučesnici, jataci ili/i kukavice?
„Mirotvorca“, baš kao ni istine o Josipu Reihl–Kiru, ne bi bilo bez nadljudskih napora njegove supruge Jadranke Reihl–Kir koja je cijeli svoj život posvetila da bi se saznala istina o njezinom Tvrtku. Tako su ga naime svi iz njegove blizine zvali, baš kao što piše i na njegovom posljednjem počivalištu u Đakovu koje je sam odabrao. Upravo zahvaljujući njezinom angažmanu, osobnom, političkom, pravnom, slučaj šefa osječke policije još nije pospremljena u bespuća zaborava hrvatske državotvornosti.
Ratotvorci
Zato je Velika Zlatna Arena filmu o njezinom suprugu još jedan plamičak nade da će svi oni dokazi, sva ona svjedočanstva i dokumenti koja je ona svih ovih godina prikupila, a koji su polako pa sve brže nestajali zahvaljujući vladajućem Ministarstvu istine, jednog dana ipak ugledati svjetlo dana. Naravno, ako hipodromski Ratotvorci u potpunosti ne iskorijene endemske Mirotvorce.
Mirotvorci, za razliku od ratnih zločinaca, nisu na ovim prostorima na cijeni. Njima biskupi ne ljube ruke koje nisu htjele ubijati, njima se ne podižu spomenici, po njima se ne imenuju trgovi i ulice, za njih se masovno ne derneči, njima se ne kliče, njihove grobove ne posjećuju ni lokalne, a kamo li državne delegacije, o njihovim obljetnicama ne spore se javno Predsjednik i Premijer, niti im šalju vijence i odličja na vječna počivališta.
Sljedećeg 1. srpnja 2026. navršit će se 35 godina od ubojstva Josipa Reihl–Kira, pa ćete se u navedeno moći uvjeriti i sami. Do tada pogledajte „Mirotvorca“, nikoga nije, pa ni vas neće ostaviti ravnodušnima. Odlazak u kino imat će smisla samo ako se nakon projekcije smognemo pogledati u ogledalo i zapitati: tko je nama Josip Reihl–Kir?
Za mene osobno: heroj među zločincima.
