“Jedan od mogućih kritičkih pristupa novinarstvu mogao bi biti taj da se krišom prepravi pištolj u ruci profesionalca, tako da metak nakon ispaljivanja izleti kroz pogrešnu stranu cijevi. (…) Posegnuti, recimo, za jednim od gvozdenih pravila iz svetih spisa, za čuvenim ‘fajv dabl ju’ paketom kojim se struka oduvijek diči, i zatim ga, umjesto ka događaju, okrenuti prema prenosiocu događaja: tko piše? što piše? kada piše? gdje piše? zašto piše?…”.
Citat uvelike sažima metodu koju Viktor Ivančić dosljedno primjenjuje kroz jedanaest polemičkih eseja objedinjenih u knjigu naslovljenu “Poštena inteligencija: Novinarstvo i duh kapitalipse”. Tekstovi su napisani između 2009. i 2023., a znatan dio njih izvorno je objavljen u Novostima, na Peščaniku i drugdje.
Pet eseja već su ukoričeni u knjizi “Zašto ne pišem i drugi eseji” i čine prvi dio aktualne zbirke. Druga polovina nosi naziv “Što da se ne radi”. Recenzenti su istaknuli kako su oba naslova ironična parafraza djela Orwella i Lenjina, odnosno Černiševskog. To važi i za naslov knjige: “poštenom inteligencijom” u Jugoslaviji su se isprva nazivali pripadnici šireg obrazovanog sloja koji su sudjelovali u borbi za besklasno društvo, no pojam je poprimio pogrdnu konotaciju, koristeći se za propovjednike i poslušnike režima.
Uzimajući u obzir bahatu navadu liberala da te popove socijalizma koriste kao arhetip izdaje intelektualne misije i represivnog angažmana, kao i da se duhovne žandare nacionalizma nerijetko tumači kao derivat prethodnih, Ivančićevo izjednačavanje nekadašnjih poslušnika partijskih foruma s današnjim “psima čuvarima” liberalne demokracije i kapitalizma predstavlja dodatno potenciranu podrugljivost, ujedno i paralaksu, ljekovit pomak u perspektivi koji ruši utvare novinarstva o sebi samom.
A što se događa kada spomenuti “fajv dabl ju” metak pogodi današnju profesiju? Na primjeru opačina u Hrvatskoj, regiji i svijetu – recimo, svojevremenog ulizivanja Jutarnjeg lista Ivici Todoriću, kupovanja simpatija vlasnika medija državnim pogodovanjem ili Sanaderove namjere pacifikacije Novog lista tako što ga je kupio Robert Ježić, uključujući i plan ušutkavanja tada tamo zaposlenih Ivančića i Marinka Čulića – autor precizno izlaže sinergiju medijske, ekonomske i političke moći, a ona se “tehnički realizira prema načelima na kojima je organizirana mafija”.
Kako su mediji ovisni o oglašivačima, “‘tržište’ je ovdje tek ideološki umiven termin za prostor gdje će vladati pravila legalizirane korupcije”; a taj kompleks oligarhijske državne i ekonomske moći “može opsluživati samo novinarstvo koje je dio istog koruptivnog saveza”. Štoviše, “uopće ne postoji tržišno-poslovni model koji bi dao novinarstvo s demokratskom funkcijom”. Mediji neminovno stupaju u službu bogatih i moćnih, cenzura je “strukturalna činjenica”, a tržište je preuzelo ulogu policije.
Na primjeru opačina u Hrvatskoj, regiji i svijetu – recimo, svojevremenog ulizivanja Jutarnjeg lista Ivici Todoriću ili Sanaderove namjere pacifikacije Novog lista tako što ga je kupio Robert Ježić – Ivančić precizno izlaže sinergiju medijske, ekonomske i političke moći, a ona se “tehnički realizira prema načelima na kojima je organizirana mafija”
Slučaj sveučilišne “afere Index” ilustrira uvlačenje medijskog mainstreama u državnu represivno-propagandnu akciju, pa je moguće primijetiti kako se razlika despotske i demokratske vlasti sastoji i u tome koristi li (vlast) “medije kao zatočenike ili kao saučesnika”, pri čemu se “propisana mjera poslušnosti u oba slučaja podrazumijeva”. Ivančić britko kritizira i mitologiju ispletenu oko istraživačkog novinarstva; ta “unutaržurnalistička religija” nerijetko je u službi manipulacije i zasljepljivanja.
Zato je presudno na umu imati i šesto pitanje – kome? Kome je zaista u interesu da određeno “otkriće” ugleda svjetlo dana?, te sedmo – kada? Nasuprot samolaskanju o “sedmoj sili”, mnogo češća praksa je retroaktivno novinarstvo, fakt da se o skandalima ili ratnim zločinima piše tek kada je to postalo bezopasno, štoviše utrživo. U kapitalizmu su mediji prisiljeni da opstanak plaćaju izdajom svoje deklarirane svrhe, pa se “psi čuvari” nerijetko ispostavljaju kao “krotki kučići”.
Još jedna tlapnja koju Ivančić prokazuje je ona o “neutralnom promatraču”. On sebe nastoji uvjeriti da njegovo udobno sjedalo ispred bine – na kojoj se “za nevolju, najčešće odvija zločin – nije tek kota na poprištu bitke, rezervirana za proizvođače informativnih alibija”. A “kada čujem zaklinjanje u ‘suhe činjenice’ (…) pomislim na stroj za maglu”, ističe Ivančić, koji umjesto toga podsjeća na ozloglašeni koncept angažiranog novinarstva.
Nasuprot sve prisutnijem konceptu “novinara” kao “proizvođača sadržaja” i hiperprodukciji nebitnosti koja rezultira pasivizacijom publike, “dobro novinarstvo je ono koje stvara nelagodu, koje uznemiruje”; novinarstvo bez kritičnog impulsa “sinonim je za suvišnost”. Kako je prema vlastitim samoproklamiranim standardima novinarstvo zapravo izumiruća vrsta, a medijskoj industriji je u profitnom interesu što više srezati broj novinara, to seciranje – dodajemo – dijelom sliči na autopsiju.
Sljedeća secirana patologija je lojalnost većine novinara nacionalizmu, pri čemu je nerijetko riječ o presvučenim pouzdanicima socijalizma, što zorno ilustrira polemika “Uvod u evergreen” na primjeru nekadašnjeg urednika Slobodne Dalmacije Krunoslava Kljakovića. Nacionalizam je 1990-ih ugrađen kao obvezujuća norma zanata, pa je odiozno kada oni koji su prešućujući ratne zločine i huškanjem funkcionirali kao “logističari zla” danas istupaju kao žrtve zatiranja slobode (medija). “‘Vjernik slobode’ koji u sebi nije uništio ‘vjernika nacije’ predstavlja nepodnošljivi hodajući nesporazum”, jer “da bi se zastupalo ‘interese Hrvatske’ nemoguće je ne lagati!”.
Treća tema je sudbina otpadnika. U eseju “Širenje prostora gulaga” Ivančić povlači značajne paralele između Milana Levara – hrvatskog oficira ubijenog nakon što je progovorio o likvidacijama srpskih civila – te Juliana Assangea i Edwarda Snowdena, progonjenih zato što su objelodanili američke zločine i masovni nadzor građana. Time je ogoljena zapadna liberalna laž: “demokracija” se represijom štitila od radikalnog zahtjeva da se demokratizira, a naročito je ljigavo bilo solidariziranje novinara s vlašću.
Ivančićevi eseji pisani su poznatim stilom, otrovnim i sarkastičnim, uz obilno korištenje ironije i autoironije, poigravanje jezikom i formama, obraćanja konkretnim osobama, uz dijaloge s izmišljenim sugovornicima i uz autoreferencijalnost kao sredstvo demistifikacije. Eseji su gusti, nabijeni i razorno nemilosrdni; većina ih je pisana iz prvog lica, što je opravdano jer se konkretne epizode koriste kao povod za skiciranje dominantnih mehanizama profesionalnog polja. Za takvu je analizu autor itekako pozvan; u novinarstvu je četrdeset godina, bio je osnivač i pokretački duh Feral Tribunea, čiju je važnost, upečatljivost i borbeni inspirativni duh teško precijeniti.
Ivančićeva ideja i praksa novinarstva, možda, sadrži i neke aporije. Novinarstvo je kritika, a autor se poziva na Foucaulta, po kojem je kritika “umijeće promišljene neposlušnosti” i “voljnog neropstva”. Ne mora biti konstruktivna, “nego treba da bude instrument onih koji se bore, koji pružaju otpor i odbijaju ono što jeste. Ona se koristi u sukobima i konfrontaciji, ona je esej u odbijanju”.
Ivančić ističe da smisao kritičnog žurnalizma “leži u odlučnom podrivanju predodžbi koje neki režim (neko društvo, neko doba) ima o sebi”, što nalikuje Marxovom zahtjevu za “bezobzirnom kritikom svega postojećeg”, kao i prokazivanju vladajućih ideja svake epohe kao ideja vladajuće klase. Ipak, zadatak novinara je prvenstveno svjedočiti istinu, što nužno vodi u “unutarcehovsku makljažu”. Unatoč inzistiranju na svojevrsnoj negativnoj dijalektici, iz Ivančićevog pisanja ili uređivačke politike Ferala svejedno bi se dao ustanoviti set pozitivnih humanih vrijednosti.
Na kraju knjige Ivančić navodi neugodno pitanje Hannah Arendt: “Nije li nemoćna istina jednako vrijedna prezira kao i moć koja se ne obazire na istinu?” i zaključuje tezom po kojoj “novinarstvo ispunjava svoju svrhu tek kada istini pribavlja moć koja će je osposobiti da nanese ozljedu moći koja se na istinu ne obazire. Po mogućnosti istinu sa smrtnim ishodom”. Pomisao je snažna. No s naše strane podcrtajmo kako je istina sama za sebe prečesto odbačena i impotentna; djelatnu silu uglavnom joj pribavlja organizacija društvenih snaga.
Novinar kao kritičar, kao po vokaciji otpadnik od režima i mase (“Tko misli, mora u otpadnike”, navodi autor Sloterdijkovu tezu: da li i samu mitologizirajuću?), u tome ne može imati izravnu, a možda ni ikakvu ulogu. “Ne želim mijenjati društvo, nego mu dati priliku da samo odluči želi li se mijenjati”, navodi Snowdenove riječi Ivančić. Ako dobro tumačimo, to bi, možda, bila revolucionarna misija novinarstva – divljeg i nepokornog, razaralačkog, stvaralačkog i emancipatornog, kakvo se izlaže u “Poštenoj inteligenciji”, moćnom nacrtu borbene profesije i dragocjenom priručniku misaonog otpora.
