Da joj smrtna ura nje bila odzvonila na pragu dobi za umirovljenje, prije punih pet godina, Mira Furlan bi 7. rujna 2025. proslavila svoj platinasti, 70. rođendan. Ovako, ostaju bar uspomene na velebno i glumačko i spisateljsko djelo njezino. Zimus, u povodu obljetnice preminuća podali smo joj na ovom istom mjestu zaslužni obol; ljetos, evo, za rođendan, šaljemo duhu njezinom potvrdu kako Miru nismo zaboravili.
Ponajprije, u žarište pažnje valja staviti njezinu izvedbu naslovne role u Euripidovoj “Heleni” na punti Marjana, 27. srpnja 1990. u okviru Splitskog ljeta i u režiji Paola Magellija, što joj je bila, zacijelo, i jedna od uloga života. U toj produkciji, uz domaći ansambl, bila je okupljena doista glumačka krema na čelu baš s Furlanovom, te uz dva giganta poziva i zanata: Božidara Alića i Mustafu Nadarevića. Kao i u svakoj režiji omiljenoga Talijana u ovdašnjem glumištu, i ova je imala nekakav “magellijanski obrat”, pomaknutost od klišeja i odustajanje od standardnih očekivanosti. To je Magelli demonstrirao rasponima od izbora lokacije, preko Josipa Gende koji gotovo cijelo vrijeme provodi odjeven u moru, do glisera koji u finalnoj sekvenci isplovljavajući u mrak noći supstituira spuštanje kazališnog zastora na otvorenom…
Zavirivši u hemeroteku novinskog zapamćenja naći nam je kritiku Anatolija Kudrjavceva i naići u njoj na ove retke: “Teško je glumcima kad toliko ovise o slici i o rasporedu fizičkih pojedinosti. Tada i oni sami postaju izrazite fizičke činjenice i gube šansu za psihološke spiritualnosti. Mira Furlan (Helena) ima, doduše, u svojem glasu i u svojemu izgledu značajnu dozu fascinantnosti od koje kreće razlog, ali ju je redateljski hiroviti obrat, u odnosu naspram muškarcima njezina afektivnog dijagrama, umjetno prisilio na nijanse s inače slabim pokrićem u zadanom tekstu. Finoća njezine glume i suptilnost njezinih modulacija našle su se u procijepu između nastupa epske vike i lirskih zatomljenosti“ (Slobodna Dalmacija, 29. srpnja 1990.).
Posebno je emotivno Mira prikazala svoj zadnji izlazak na pozornicu JDP-a: “Želim reći svoju prvu rečenicu, ali zaustavlja me gromoglasan aplauz. Ljudi stoje i aplaudiraju. Zapanjena sam. Zašto plješću? Nisam imala prilike reći ni riječ, a kamoli pokazati svoje glumačke sposobnosti. Iznenada osjećam kako mi kičmom prolaze srsi: plješću mi samo zato što sam ovdje
Tijekom parcelizacije svojega života u svojoj autoreferencijalnoj prozi, knjizi “Voli me više od svega na svijetu”, Mira navodi, naravno i ovu splitsku dionicu. Mirnom i pažljivom rečenicom ona ponire u introspekciju analizirajući lik, te se vještim manevrom pera vraća u stvarnost i prostor: “Euripidova ‘Helena’ rijetko je izvođen komad. Ona je dubokoumna i intelektualna. Fali joj strasti ‘Medeje’, koju ću igrati više od deset godina poslije. Ipak, riječ je o djelu apsolutnog genija. Euripidova je teza da je grčko-trojanski rat trajao deset dugih i razornih godina ne zbog Helene, žene od krvi i mesa, nego zbog Helenine slike, holograma koji su bogovi smislili kako bi se zabavili. U predstavi su bogovi bili ti koji su Helenu izmjestili iz Grčke i smjestili je na egipatski dvor, gdje je provodila svoj život u dosadi i bez veze s ikakvom konkretnom stvarnošću, u neznanju čak i da se vodi rat, a kamoli da je bila svjesna da se taj rat vodi zbog nje. Ljudi u Grčkoj nastavili su se međusobno ubijati deset godina zbog slike koju su stvorili cinični bogovi. Osoba okrivljena za rat, prekrasna Helena, nije stvarna; ona je tek projekcija u umovima ljudi.
Euripidova briljantna ideja o ratu kao šali bogova na račun ljudi činila se savršenom za to vrijeme i to mjesto. Nisam mogla čak ni zamisliti da će ova predstava biti gotovo sablasna najava događaja koji me čekaju u našoj bliskoj budućnosti.”
Njezin evidentni pacifizam i humanizam nije ju obranio od gnjusnih napada kojim je “Globusov investigativni tim” zabio svoje prljave šape u njezinu utrobu, ostavivši za sobom oderanu joj kožu na kojoj su štampali nekoliko sramotnih pamfleta. U času kad je velika glumica izgubila životnu borbu (točno tri desetljeća nakon te sramotne i ogavne potjernice), po Mirinom friškom preminuću uslijedilo je naknadno pokorničko ispiranje savjesti, iskanje spasiteljske indulgencije i licemjerno mešetarenje simonijom za otkupljenje. Fabriciranja kontekstima i ine duhovne plastične kirurgije rezultirale su stihijom želje za posvemašnjom ekskulpacijom od učinjenoga, da su se pojavile iznenadne isprike i s mjesta koja nisu bila na nišanu očekivanja. Takva su mjesta, na primjer, stol glavnog urednika Globusa, kao i kancelarija direktora Drame HNK-a Zagreb. Zdravko Milinović i Ivica Buljan u nesumnjivo iskreno kondoliranim pokajanjima uputili su skrušene riječi isprike Miri Furlan, ni krivi ni dužni okajavajući “istočni grijeh” svojih besramnih prethodnika.
Što god da je za Mirino perfidno izgnanstvo bilo povod, postalo je makar jednim čavlom u kapsil za njezin budući sprovod. A stavljalo joj se u optužnicu svašta. Najviše boravak u Beogradu za trajanja rata u Hrvatskoj. Napadači su, međutim, propustili primijetiti kako ona nije “napustila” Zagreb i Hrvatsku pa se “preselila” u Beograd i Srbiju, nego je još od 1986. godine, kad se udala, živjela na dvije adrese paralelno nastupajući i u HNK-u Zagreb i u Jugoslavenskom dramskom pozorištu u Beogradu. I o tome je Mira divnom iskrenošću i lijepim pripovjednim stilom (u finom prijevodu na prekrasni hrvatski standard u izdanju zagrebačke Frakture) pisala u svojoj autobiografiji.
Evo, na primjer: “Dva tjedna su prošla između mog dolaska u Beograd i nastupa na BITEF-u. Skrivam se u našem stančiću. Vježbam jogu. Gledam kako sunce zalazi za Botanički vrt preko puta našeg stana. Stvarnost blijedi u Goranovu zagrljaju i jednostavno sam sretna što smo konačno zajedno. No otprilike dan uoči nastupa na BITEF-u uključujemo Srpsku televiziju, koja nas plaši, i ondje vidimo groznu sliku: konvoji tenkova JNA napuštaju Beograd i idu prema Hrvatskoj. Moj je otac bio u pravu: to je rat, pravi rat. Ono što izaziva najveću jezu nisu samo tenkovi, nego mase ljudi oko njih, koje stoje po pločnicima, ispraćaju ih i pozdravljaju, mašu im bacajući cvijeće na njih. Ti tenkovi idu u Vukovar, grad u Hrvatskoj blizu srpske granice, grad koji će postati jedan od simbola destruktivnog ludila ovoga rata, grad koji će završiti posve uništen, grad u kojem će biti počinjeni užasni zločini. Sjećam ga se kao slikovitog austrougarskog grada s divnim baroknim kazalištem u kojem sam jednom nastupala sa svojim kolegama iz HNK-a.”
Posebno je emotivno Mira prikazala svoj zadnji izlazak na pozornicu JDP-a: “Želim reći svoju prvu rečenicu, ali zaustavlja me gromoglasan aplauz. Ljudi stoje i aplaudiraju. Netko u publici dovikuje: ‘Hvala!’ Netko uzvikuje: ‘Bravo!’ Zapanjena sam. Zašto plješću? Nisam imala prilike reći ni riječ, a kamoli pokazati svoje glumačke sposobnosti. Iznenada osjećam kako mi kičmom prolaze srsi: plješću mi samo zato što sam ovdje. Moja fizička prisutnost dovoljna je da zaslužim njihov aplauz. Osjećam mučninu. To je pogrešno. To je posve pogrešno. Želim biti nevidljiva. Tko aplaudira i kome? Da li beogradska teatarska publika aplaudira svojoj omiljenoj glumici M. F.? Ili ‘Srbi’ aplaudiraju ‘Hrvatici’ koja podržava njihovu stvar jer je fizički prisutna među njima? Ili je to publika ljudi koji misle slično, koji dijele moje antiratne osjećaje? Ili mi aplaudiraju jer se trudim nastaviti putem mira i suradnje, čak i ovaj posljednji put, u času kad se oko nas sve ostalo raspada? Osjećam da su stvari postale prekomplicirane, previše maglovite i prekonfliktne. Da li moje suptilno antinacionalističko rezoniranje može biti shvaćeno? Vremena nisu suptilna. Ili ste za ili protiv.”
Divna je bila Mira Furlan!
Njezina putenost, prispodobiva antičkim skulpturama, s jedne će je strane preobraziti u gracioznu femme fatale za gledatelje, dok će s druge stvoriti nepromočivi ošit nenavidnosti i himbe, ljubomore i zlobe među dijelom kolega.
I, završit ću ovaj eulogijski buletin dvjema replikama Rade Šerbedžije i Mire Furlan koje su izmijenili u seriji “Putovanje u Vučjak” Miroslava Krleže i Eduarda Galića, a koje su replike tako proročki nagovijestile progonstvo njih oboje što će uslijediti raspadom bivše države:
Rade: “S kakvom je on samo mržnjom rekao da nas je trebao strijeljati.”
Mira: “To je sve sad prošlost.”
