Onaj čije je ime poslužilo za zabranu, a ne otkazivanje jednoga festivala kulture i umjetnosti, a zatim i za cijelu kampanju zabrana, prijetnji i nasilja, koja se organizira i provodi širom Republike Hrvatske, pod visokim pokroviteljstvom Vlade Republike Hrvatske, te ministarstava unutarnjih poslova i branitelja, ustvari pripada svijetu fiktivnih i fikcionalnih likova. Oliver Frljić, naime, oko čije se simboličke likvidacije Nediljko Genda angažirao, ne postoji ništa više od Regoča, ribara Palunka i Neve Nevičice. Vjerojatnost da će on doći u Benkovac bila je mnogo manja nego da se u tom lijepom i milom ravnokotarskom gradiću, šetajući pod ruku, pojave John Malkovich i papa Lav XIV. Frljić, naime, ne postoji, još otkako je organiziranom akcijom ratnih veterana i Ministarstva unutarnjih poslova protjeran iz Hrvatske. Njegovo protjerivanje započeto je, da podsjetimo, provalama u stanove, njegov i njegove partnerice, koje policija, kao, nije razriješila, te kampanjom na HRT-u i inim režimskim medijima. Prijetnje smrću su se, naravno, podrazumijevale. Nakon što je tada otišao, Oliver Frljić (Travnik 1976.), prestao je iz hrvatske perspektive, tojest iz perspektive dominantne kulture Nediljka Gende i drugova, u stvarnosti postojati. Istina, jedan čovjek takvoga imena i prezimena, tog identiteta i istih podataka u osobnim dokumentima, nastavio je da postoji u Berlinu, u Njemačkoj i širom Europe, gdje umjetnički i aktivistički djeluje, režira, uznemirava duhove, stvara skandale i proizvodi sve ono što živo kazalište i živa umjetnost na Zapadu, u zemljama još uvijek slobodnoga svijeta, moraju proizvesti. Taj čovjek, Bosanac i bosanski Hrvat, koji se kao klinac s obitelji našao u svome prvom progonstvu, studirao je na Fakultetu družbe Isusove i na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, gdje je i prepoznata njegova silna darovitost. Prije nego što je 2016. ili 2017. iz Hrvatske protjeran, otprilike na onaj i onakav način na koji su intelektualci i pisci protjerivani iz SSSR-a i iz inih zemalja istočne Europe, kada bi režim zbog međunarodne konstelacije bio u nezgodi da umjetnika osudi na dugogodišnji zatvor ili da ga naprosto ubije, Frljić je po različitim hrvatskim kazalištima i u raznim aranžmanima režirao na dva usporedna stilsko-estetska i emocionalna toka, na dva načina i na dvije deredže. U jednom je toku radio društveno-osvješćujuće, provokativne i šokantne radove, s kojima je uspijevao izlaziti izvan kazališta i stvarati utjecaje i reakcije među svijetom koji u teatru nikada nije bio, niti je svoju svijest ikada podvrgnuo utjecajima one druge stvarnosti, koja dopire sa scene. U Frljićevoj je provokaciji vazda postojalo nešto terapeutsko, suočavajuće. Građane je suočavao s Jugoslavijom, domoljubljem, fašizmom, komunizmom, poviješću, njihovim vlastitim licemjerjem… Premda je nastupao kao ateist – što je u Hrvatskoj, zemlji u kojoj je ateizam ako ne već zabranjen, onda barem ozloglašen, neželjen, poput zoofilije ili koprofagije – Oliver Frljić je u koncipiranju svojih pripovijesti i u formama kazališnog i pripovjedačkog mišljenja bio radikalni moralist, augustinovski bogotražitelj (riječ hodočasnik je u hrvatskome jeziku trenutačno zamazana, pa zato rabim taj lijepi sinonim bogotražitelj), bio je, na neki neobičan način, teološki inspirirani scenski propovjednik. U tome je povremeno, premda ne i uvijek, bio genijalan.
Svijet gendi i girlandi, onaj svijet koji je oduvijek o Frljiću imao najjasnije stavove, premda je mnogo češće zagazio u govno, nego u kazalište, i premda se oduvijek, iznoseći stavove o Frljiću, hvalio da nije gledao njegove predstave, bio je, međutim, na neki posredan način, zahvaćen onim što se zbivalo na sceni. Iako nisu vidjeli njegove predstave, nego su razgovarali o nečemu za što su samo čuli, o čemu su slušali na HRT-u, ili čak i čitali u nekom od fašističkih domaćih glasila, ti ljudi su neobično često znali imati autentičan uvid u ono što nisu ni vidjeli. Naravno, nisu oni na taj svoj uvid reagirali ni pametno, ni s razvijenom sviješću o kontekstu događaja, jer im to nije dopuštala njihova skučena i nenačitana imaginacija. Ili su, može se čak i tako reći i misliti, bili tako daleko od Boga i od Isusa Krista, da bi mogli pravilno reagirati. Mnoge od Frljićevih provokacija od prije petnaestak godina, recimo genijalni riječki “Turbofolk” iz 2008, kao da su govorile o hrvatskoj budućnosti. “Turbofolk” jedna je od onih predstava (ali ne i jedina), koja bi danas funkcionirala kao živi komentar na događaje oko zabrane festivala u Benkovcu. No, kazalište je umjetnost sadašnjeg trenutka, i ne može se interpretirati u budućnosti, niti o sebi u budućnosti ostavlja vjerodostojan fizički trag. Nakon što se reflektori ugase, predstava je mrtva. Mrtva predstava isto je što i mrtav čovjek. Postoje sjećanja na nju. A osim toga, u Hrvatskoj više nema ni živog redatelja. Nakon što su ga država i njezini branitelji protjerali iz Hrvatske – onako kako su iz SSSR-a protjerani Brodski ili Solženjicin, ili kako je iz Čehoslovačke protjeran Milan Kundera – ono što je od Olivera Frljića u ovoj zemlji ostalo ribar je Palunko i Neva Nevičica. Ili bolje, strašni istarski div Veli Jože. Fikcionalni lik iz glava Nediljka Gende i drugova. U hrvatskoj stvarnosti živ, taman koliko i Aleksandra Zec.
Drugom, na žalost nešto oskudnijom stvaralačkom maticom nestaloga hrvatskog redatelja Olivera Frljića, čiji opus nasljeđuje veliki njemački i europski redatelj Oliver Frljić, teku sentimentalno-evokativne i intimno-povijesne predstave. Ovaj Frljićev gledatelj i poklonik njegove umjetnosti odmah će se sjetiti dvije: “Mrzim istinu!”, kazališta &TD, iz 2011, predstava koja još uvijek igra i posljednji je trag činjenice da je u Hrvatskoj nekad živio hrvatski kazališni redatelj Oliver Frljić, a jedna je od najnagrađivanijih predstava u novijoj povijesti hrvatskog teatra (dakle u posljednjih pola stoljeća; te “Otac na službenom putu”, beogradskog Ateljea 212, također iz godine 2011. Obje predstave su među nekoliko najupečatljivijih mojih teatarskih doživljaja u posljednjih trideset i pet godina. Često mi se pred oči vraćaju, u istom emocionalnom izdanju s predratnim sarajevskim predstavama Mladena Materića. Frljić je majstor živih emocija, oživljavanja obiteljskih svjetova na kazališnoj sceni, stilizacije privatnog jada i očaja, kakvoj se kazalište inače opire. Naročito slavno Kazalište u Hrvata. A “Mrzim istinu!” je nesumnjivo jedan od nekoliko općenito najmoćnijih umjetničkih artefakata na temu ratova iz devedesetih, ili, ako i tako želite, na temu Domovinskog rata. Festival Nosi se, koji je, uz uzvikivanje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, zabranjen koordiniranim djelovanjem Vlade Andreja Plenkovića, te gendi i girlandi, kanio je u Benkovac dovesti predstavu “Mrzim istinu!”, a ne Olivera Frljića. Hrvatski Oliver Frljić, rekli smo, više ne postoji, jer je zauvijek protjeran. A europskom Oliveru Frljiću ne pada na pamet dolaziti u Benkovac, i prije bi, da ponovimo, Andrej i Genda u Benkovac mogli dovesti Johna Malkovicha i papu Lava XIV, da prošetaju gradom držeći se pod ruku, nego što bi im Frljić pristao doći. Za predstavu “Mrzim istinu!” je, međutim, šteta. Onim stvarnim benkovačkim ratnim veteranima, njihovim živim obiteljima, djeci i unucima, ta bi predstava bila i razumljiva, i ljekovita. I izrazito bi ljubila njihove unesrećene domove. Izrazito bi im bila domoljubna. Ali su pobijedili ljubitelji Cece Arkanove, definitivno su u Benkovcu pobijedili.
Predstave Olivera Frljića nisu kontroverzne, kao što bi pristojniji komentatori htjeli reći. Ili nisu ništa kontroverznije od teatra kao takvog. Europski redatelj Oliver Frljić nije po Europi, u Poljskoj ili Njemačkoj doživljavao ono što je hrvatski redatelj Frljić doživljavao u Hrvatskoj. Ne, upravo suprotno: u tim razvijenim i pametnim kulturama, čak i u Poljskoj kojom su u to vrijeme vladali opasni katolički fundamentalisti, on je uznemiravao i uzbuđivao duhove, pa bi ga neki i sudu tužili, ali svijet njegove pozornice nikad nije bio narušen… No, pomalo je već teško to objašnjavati u zemlji i kulturi u kojoj više ne postoje ni kazališni kritičari, nego ljubitelji Marka Perkovića Thompsona i Cece Arkanove sude o predstavama koje su vidjeli, ili ih nisu vidjeli, što je ovdje sasvim svejedno.
U nestanku Frljićevom postoji, međutim, jedna stvarna kontroverza. Ona se tiče u Rijeci nikad postavljenog “Hrvatskog Fausta”. Umjesto da po dramskom tekstu režira predstavu, Frljić je htio nabrzinu načiniti predstavu o tome zašto u Hrvatskoj ne može biti predstave po tom europski najrelevantnijem hrvatskom dramskom tekstu uopće. Što je piscu Šnajderu, naravno, bilo neprihvatljivo, i došlo je do mrtve svađe. Istina je, međutim, da je već sama ideja o Frljićevom “Hrvatskom Faustu” loša. Iz razloga generacijskih i doživljajnih, a ne estetičkih i političkih. Pisac i redatelj nisu se u životu stvarno sreli. Sudbine su im se mimoišle.
