Ono što koža ne zaboravlja

Na Kauflandovom parkiralištu ugledam Vodku,
najvećeg kovača pamćenja, čuvara pepela i priča,
lovca na tragove vremena, pisca prošlosti ovog
neupadljivog grada kojeg je sastavio u kronike.

U bijeloj vrećici nosi provijant u svoj auto.
Smanjio se, hrama na desnu nogu, klonulo mu tijelo
progovara svakim korakom, tvrdoglavo i postojano.

On još uvijek vjeruje da stoji izvan priče, kao zapisivač,
svjedok, netko tko samo promatra, ali vrijeme ga je
povuklo unutra. Postao je fusnota vlastitog rada,
predmet onoga što je proučavao - prošlost Broda.

Dok on u sebi nosi čitave epohe, prolaznici vide
starog čovjeka. Vrijeme potkrada vlastite svjedoke.

Ostat će njegove knjige sjediti na polici, poput fenjera
koji još čuva malo svjetla i topline nekadašnje vatre.

staro ugaslo ognjište koje još grije, ili
sumrak, jesen, knjiga s istrošenim koricama...
nose značenja nadolazeće tišine i mraka.

nisi više mačka koju je ubila znatiželja,
i dalje imaš oko, vidiš boje istine,
i u rukama nosiš ključ.

neprekidno hoćeš otvoriti vrata ispred sebe,
ustati sa stolice, proći u nepoznato,
otkriti nove svjetove, spreman za susrete.

ipak ključ samo grčevito držiš,
smišljaš strategiju odustajanja,
razloge ravnodušnosti.

osjećaš tjeskobu, raspadaš se,
zaključavaš sebe.

hodam bez velike žurbe po brodskim pločnicima,
ispod lipa koje šute zeleno; spremaju se skoro
progovoriti opojnim mirisom dok prolaznici čekaju lipanj.

obnovljene biciklističke staze paradajzcrvenom bojom,
podsjećaju me na maminu juhu sa širokim rezancima.

prepustim se blagoj sjeti, vedrini nadolazećeg, umilnosti trena,
osjećam umorni mir sjećanja, tihu radost, beskraj.

po povratku u svoj prostor, na drugoj podlozi stvarnosti,
vratila mi se misao uzora, učitelja:                                                                                                         najgore nas savijaju i muče nevidljive ruke.

kao da počinjem bolovati od snolike prisutnosti,
od predugog zadržavanja daha postojanja.

i nađem se u maglovitom stanju između zanosa i predaje;
sjene izgubljenog klize s mene, ostaje svjetlo iščekivanja koje tješi. 

Teško je obraniti se od plamena koji liže život
sačuvati kožu od žarećih opeklina
tjelesnu i duhovnu netaknutost skladnost.

Neke zadobivene rane nikad ne zarastu:
iskustvo nevidljivosti za druge
unutarnja glad za potvrđivanjem
stalna bol kao podsjetnik na krhkost tijela
smeteno suočavanje s prolaznošću
ogoljujuća čežnja za nepovratnim

otuđenost od drugih kao da su iza stakla
osjetljivost na nesuglasje s bliskima
ljutnja što si hrana za obroke povijesti
otpor prema službenoj moći i kontroli

korijenske traume od pjesama krvi i zemlje
nesigurnost i samosumnja… djevojke djevojke
poniženja i isključivanja zbog bullyja
iskustvo odbacivanja od lažnih učitelja
osjećaj ugroženosti od prijetnji ugrizima pasa.

Plamen neće prestati, koža pamti ono 
što ne odlazi i ne prestaje postojati.

________________________