Vladimir Putin sigurno nije našao vremena pogledati TV prijenos „veličanstvene“ vojne parade u Hrvatskoj, kao uvod u obilježavanje 30. godišnjice vojne akcije „Oluja“, jer da jest… uf, dobro bi razmislio kako se odnositi prema toj oružanoj sili na jugu Evrope.
Drugi lunatik, šef Srbije, jest gledao, prepao se jako, s pravom, i poručio svojim građanima da ne putuju u Hrvatsku u prvoj polovici augusta, kada Hrvati slave „najveće etničko čišćenje“ ikad i bla, bla. Pucali su zato od ponosa Hrvati pred svojom „oružanom silom“, onih nekoliko tenkova, dva-tri vojna aviona, par njih koji gase požare, čak pet vojnih brodova i nešto brodica iz pomorske ophodnje što ljeti zaskaču bezobzirne jedriličare. Na tribinama podno spomenika tatici domovine Franji Tuđmanu koji je, tipično namrgođen, „promatrao“ tu oružanu sitnež i vjerojatno bi, da je živ, kao bivši general JNA, snatrio o onoj moćnoj paradi JNA iz 1985., o golemoj količini naoružanja što će se nešto kasnije upotrijebiti za krvavi rat u Jugoslaviji. Jer čemu oružje ako ga u jednom času nećeš na nekoga ispucati?
Uglavnom, u svečanoj se loži nakupilo sve što u Hrvatskoj vrijedi, jest isluženo, nešto i optuženo ili suđeno za ratne zločine, ali je naše, hrvatsko, pa još i muzikom okrunjeno, a tko da bolje povede pjesmu od M. P. Thompsona koji je – sada je to već legitimno – postao nacionalni pjevački prvak. Zaorio je Thompson, a premijer hrvatski, ionako već izvan sebe od ushita zbog oružja mu pod nogama, radosno je poskočio na stihove proustaškog pjevača, dok je kamera uhvatila jedinog partibrejkera, predsjednika Milanovića, koji je na prve taktove Thompsona napustio tribinu. Iza njega ostao je veličanstven miks mafije iz redova partije na vlasti, branitelja, generala i haških optuženika… ogrezlih u parama i kurentnom domoljublju koje za cijenu ne pita, pa je država – čije je građane inflacija, najveća u EU, pretvorila u bijednike, željne nedostižnih zdravstvenih usluga, pristojnih plaća, penzija – ogromnu količinu novca ispalila na tu nepotrebnu gvožđuriju i na obavezni vojni rok koji se izdašno plaća, stvarajući okvir tipične totalitarne države.
Militarizacija, mržnja prema ono malo srpskih građana, revizionizam potaknut od hadezeove vlasti, jest Hrvatska čiji je upravo Thompson egzemplarna ilustracija. Osiljen uspjehom nedavnog koncerta što mu je donio čak 20 milijuna eura, upravo prijeti tužbama domaćim, ali i stranim medijima koji se usude nazivati ga fašistom, a on je, eto, tek tupi ljubitelj ustaške države, njegovi stihovi, kaže, o Maksovim mesarima – sklepani u čast NDH zlotvora, Maksa Luburića, koji je u konclogoru Jasenovac ubijao maljem i noževima – ne isijavaju mržnjom, nego ljubavlju prema etnički čistoj domovini. I tako dalje, i sve gore, budući da se ustašluk ovoga ljeta nosi poput brendirane odjeće, pa je, sve u čast „Oluje“ narikao Thompson i u malom Sinju na još jednoj paradi nacionalizma, u posvemašnjem kaosu dezorganizacije, u Splitu pak pred prepunom Rivom prava je oluja, s kišom i vjetrom, omela drugog jednog ogromnog „domoljuba“, koji je rat, eto poklopilo se, proveo skriven u Americi, da uveliča „Oluju“ svojim stihovima o „čudnim ljudima čudnog imena“, znate već – o Srbima je riječ.
Uglavnom, sve je ovdje u znaku nabrušenog militarizma koji prirodno smanjuje ljudska prava i slobode, a festival uniformi u Zagrebu prvenstveno je bio grubi pokušaj maskiranja ozbiljne društvene, socijalne i svake druge stagnacije, iluzorna predstava vojne moći, ali kojom se Hrvatska itekako uklapa u trendove Evrope, njenu vojnu strategiju, a koja ne može opstati bez populizma i šovinizma.
Utoliko se može kazati da je Hrvatska doista postala čvrsti dio Evrope, u njenom najgorem smislu, Evrope koja je od Unije voljnih postala Unija vojnih, i gdje se danas upravlja strahom, a ne više blagostanjem. U ime zaštite od tobožnjih vanjskih prijetnji i uz prokušani recept injektiranja straha, narodi se rado oslanjaju na autoritarne vođe, odobravaju ogromna izdvajanja za naoružanje, obožavaju vojne parade, nesvjesni da je sustav autokracije tek izgovor za dokidanje demokratskih standarda i jačanje nacionalizma. Svi koji drukčije misle, koji se protive militarizaciji, koji bi da konačno čuju da „Oluja“ nije bila samo oslobodilačka akcija, nego i pogrom srpskog stanovništva, ubijanje skoro 1.500 srpskih civila i progon njih više od 200.000 iz matične države Hrvatske, e takvi se prokazuju kao defetisti, kao izdajnici. Zato je nekoliko mladih ljudi u majicama s bojom krvi koji su protestno izašli pred tenkove na vojnoj smotri, odstranjeno uz grubo policijsko nasilje i već sutradan izvedeno pred sud.
„Evropa danas ima priliku da izgradi pravedan i miran poredak bez nasilja i oružja… Ulazimo u eru multikulturalnosti, pojačanog značenja građanina, demokracije, ljudskih prava, miroljubive koegzistencije ljudi različitih etniciteta, pa stoga na ideju nacionalne države ne gledam kao na idealnog kumira. Posebno ne u Evropi gdje su nacije toliko izmiješane da u svakoj postoje neke manjine, a u njima opet druge manjine“, govorio mi je prije 30 godina češki predsjednik Vaclav Havel. Što bi danas, da je živ, Havel rekao za obesmišljenu, u desno nagnutu, militariziranu „Tvrđavu Evropu“?
