Gledajući što se zbiva u hrvatskom društvu, a ono, naravno, nije iznimka, jer to što se kod nas događa boljka je naše civilizacije koja samodopadno umišlja kako je izrasla na racionalnosti grčke filozofije, zakonitosti rimskog prava i moralu kršćanstva, uvjeren sam kako je Platon bio u pravu – neobrazovana svjetina ne zaslužuje državu. Države nema bez jakog obrazovanja. Filozof John Dewey rado se pozivao na Platona tvrdeći kako je temeljna oznaka roba da ostvaruje tuđe ciljeve. Pripadnici političkih stranaka su robovi, oni ostvaruju ciljeve političke stranke odnosno oni su robovi onih koji vode te stranke; pripadnici religija su robovi onih koji okupljaju zajednice kako bi im odredili ciljeve koje su dužni ostvariti ukoliko žele biti prihvaćeni od te zajednice, a ljudi, nažalost, žude da budu prihvaćeni; nacionalisti su robovi mrtve nacije; hedonisti su robovi užitka… Robovi su svi oni koji nisu u stanju vlastitim racionalnim snagama definirati ciljeve i potom te ciljeve ostvarivati.
Čovjek rob
Čovjek je, ako ovu tezu dosljedno primijenimo, uglavnom rob jer se neprestano nalazi u okolnostima u kojima treba ostvarivati ciljeve drugih. S jednim robom sam komunicirao kada me je, nakon prošlotjednog gostovanja na N1 televiziji, nazvao sa skrivenog broja kako bi me obavijestio da je on ustaša, a ustaše su po definiciji robovi. Kada mi se već tako predstavio, pitao sam ga je li ustaša i kod vulkanizera, što je na njega djelovalo zbunjujuće. Naime, ako nešto je, to je svugdje. Uputio sam ga da me nazove za mjesec dana, a da do tada sebe misli kao ustašu u svakoj mogućoj situaciju i na svakom mjestu, pa i kod vulkanizera, a ako to nije u stanju, onda ima rupičasti identitet i nije ustaša jer njegovo ustaštvo staje pred vulkanizerom. Takve ne podnosim i na njih ne gubim vrijeme. Razgovor je brzo završio, a hoće li se nastaviti, ovisi o tome je li ovaj rob u stanju svoj rupičasti, robovski identitet prezentirati i, eto, vulkanizeru.
Ako me opet nazove, dobit će sljedeću lekciju. Zanimljivi su mi ti koji sebe identificiraju s državom, narodom i istinom, pa imaju potrebu u moj život ući u formi epifanije drugih, a ja ih dočekam kao humanoidne ljubimce. Budući da se, između ostalog, bavim nihilizmom i pesimizmom, siguran sam da bi se takvi raspali od PTSP-a kada bi samo 15 sekundi mislili ono što ja mislim glavninu života.
U pozadini svih naših aktivnosti, želja, namjera, planova i djela leži neuspjeh. Čovjek i smrt su jedno te isto, a smrt je konačni neuspjeh. Sve što stvaramo i sve što jesmo više pripada ništavilu nego nama. Sve to je privremeno naše, a ništa istinski naše ne može biti jer mi nezaustavljivo idemo ususret smrti – ona će nas poništiti i izvlastiti iz prostora koji smo smatrali da je naš. Nestat ćemo iz kuća, institucija, gradova, države i svijeta. Zasigurno ćemo nestati iz života. Čovjek je zbog toga biće radikalnog neuspjeha i ovu istinu mogu podnijeti samo najsnažniji.
Slabići se zanose nacijama, povijesnim veličinama, revizijama ratova, herojstvima drugih, vojnim trupama, fantomkama na licima i provokacijama. Najslabiji među nama brane mrtve nasiljem i zabranama, ne shvaćajući da time šire smrt. Smrt se ne obilježava u usmrćivanju, nego sposobnošću življenja u blizini smrti, a da to življenje ne bude smrt. Smrt kao neuspjeh života temeljno je pitanje na koje moramo dati odgovor. Ako na to pitanje odgovorimo, živimo autentično, bez straha od drugih, a ako to pitanje ne postavimo, nego pobjegnemo u tor zgotovljene istine, živimo načinom roba, neovisno o tome nalazi li se na našem licu fantomka ili cinični osmijeh prevaranta. Ovaj svijet je prepun robova, svi mjeseci u svim godina, mjeseci su posvećeni robovima i njihovom glavnom zadatku koji se sastoji u tome da ispune ciljeve drugih i da drugima u njihovim lažima služe.
Povijesne romantizirane laži
Jean Améry ispravno je zaključio da stari ljudi imaju samo vrijeme, tom vremenu je oduzeta veza s prostorom. Njihovo vrijeme se nalazi u nemoćnom tijelu, njima nedostaje prostor koji će se vezati uz buduće vrijeme, zbog toga posežu za sjećanjem, i to selektivnim – sjećaju se samo onoga što mogu podnijeti. Starost je arhitektura života koji sjećanjem otklanja pogled na konačni neuspjeh. Sjećanje takvih je romantizirana laž zato što im je budućnost nedostižna. Kada se jedan narod okrene povijesti, okrenuo se romantiziranoj laži, a sebe je pretvorio u roba koji čak ne ostvaruje ciljeve drugih, nego brani ciljeve koji su drugi ostvarili ili su, naprotiv, u neostvarivanju tih ciljeva potpuno nestali. Sve što je prošlo, prošlo je, smrću je ušlo u konačni neuspjeh i više se ne može oživjeti. Mi o tome možemo izreći sud, ali to ne možemo oživjeti. Oko prošlosti se svađaju samo najjadniji i umom najoskudniji gubitnici. Povijest koja ne stane u jednu rečenicu ničim me ne obvezuje. Povijest koja mi otima bilo koji mjesec, nebitno je li to studeni ili ožujak, nije povijest nego manipulacija za uzaludne robove.
Kada sam već spomenuo Jeana Améryja, on je pisao o tome kako su ljudi nesposobni živjeti sa mrtvima. Ta nesposobnost se vidi i u hrvatskom narodu. Hrvatski narod je nesposoban živjeti s mrtvima. Mjesec studeni najbolji je svjedok te nesposobnosti: ako je nešto neprimjereno mrtvima u studenom, a primjereno je, makar tako kažu Andrej Plenković, Davor Božinović i Nina Obuljen Koržinek, u ostalim mjesecima, onda je jasno da navedeni nisu u stanju živjeti s mrtvima, nego te mrtve zlokobno iskorištavaju. Ako građani Hrvatske imaju jedne vrijednosti u studenom, a druge u svim ostalim mjesecima, onda su im vrijednosti studenog lažne u svim ostalim mjesecima, baš kao što su im vrijednosti svih ostalih mjeseci lažne u studenom.
Obrazovanje može spasiti svijet, ali je pravo pitanje, mogu li robovi tuđih ciljeva preuzeti vlastitu sudbinu u vlastite ruke i izgrađivati život svjesni toga da će sve što rade, sve što jesu i sve što žele biti jednom skončati u neupitnom neuspjehu? Ja mislim da ne mogu jer bi tada bili prisiljeni živjeti s mrtvima i bili bi prisiljeni odnositi se prema vlastitoj smrti. To mogu samo najjači, a najjači obrazovanjem shvaćaju što je čovjek, koje su njegove mogućnosti, ali i zašto je naš temeljni zadatak da se očovječujemo iako smo svjesni toga da nam neminovno slijedi konačni neuspjeh.
