Naslov filma Prije kiše (Before the Rain) Milča Mančevskog, u kojem je glavnu ulogu igrao Rade Šerbedžija, što mu je omogućilo ulazak u svjetsku glumačku elitu, poetičan je, višeslojan i lukavo kružan, kao i sam film. On ne označava samo vremenski trenutak prije meteorološkog događaja, nego simbolizira napetost prije oluje, stanje svijeta (i čovjeka) prije nego što sve pukne. Kiša dolazi kao katarza, kao krv, kao rat. Sve što je bilo "prije kiše" jest iluzija stabilnosti, privid reda, ono "mirno" razdoblje kad još možemo birati, još možemo otići, oprostiti, spriječiti... ali nećemo. Preuzmimo tu strukturu i zamijenimo naslov u Prije izbora. To bi značilo da nismo još glasali, doslovno. Ali i metaforički, da nismo još odlučili hoćemo li biti ljudi ili beštije. Prije izbora bi mogao označavati onaj trenutak kad još imamo šansu da ne ponovimo pogreške. Da stanemo. Da ne izaberemo nasilje, taštinu, osvetu, kratkoročnu korist. Ili obratno - da je izbor već zadan, da svi putevi već vode u istu kaljužu, pa je "prije izbora" zapravo zatišje prije istog starog kolopleta laži, manipulacija i razočaranja. Zvuči li to kao naša stvarnost? Naravno da zvuči.
Prije kiše je poetsko upozorenje: "Pazi, dolazi nešto strašno." Prije izbora može biti ironičan, ciničan ili tragičan podsjetnik: "Možda možeš još nešto učiniti. A možda je već prekasno." Što biramo - i koga - o tome ovisi hoće li kiša biti blaga proljetna ili blatna oluja.
Ovo je zaziv. To nije ni savjet, ni molba, ni opomena, ni vapaj - to je kao poziv svjetlu dok još traje mrak. Zaziv je ono kad ne znaš hoće li te čuti, ali vičeš jer moraš. Kad prizivaš promjenu, snagu, smisao - a ne znaš hoće li doći. To je ono što govore vračevi pred oluju. Što šapuće pjesnik kad mu je srce razbijeno, al još piše. Što izgovori narod kad više nema kome vjerovati, pa zaziva pravdu kao duh, ili kao majku.
Neodlučni su najplodnije tlo za zaziv. Oni nisu zli, ni glupi — samo sputani. Umorni. Naviknuti na prazninu. I njima ne treba još jedan letak. Treba im zaziv koji ih trgne, koji im uđe pod rebra i kaže: Budi osoba koju čekaš. Prestani birati manje zlo. Zazovi veće dobro. Samo mrtvi ne biraju. Ti si još tu. Zaziv za neodlučne ne vrijeđa — probudi. Ne prisiljava — pozove. Ne pretpostavlja da su slabiji, nego da su još neprobuđeni.
Pred njima je osam kandidata, naratora.
Sjeti se njihovih priča i procjeni uvjerljivost.
Ljudi ne glasaju za brojke. Glasaju za priče koje im se ušuljaju pod rebra. Prije izbora je trenutak kad se priče pišu — tko smo "mi", tko su "oni", što nas čeka ako ne prepoznamo "opasnost". U politici pobjeđuje onaj tko odredi što će biti pitanje, ne tko ponudi bolji odgovor. Sjeti se. Promjene ne dolaze u valovima, dolaze u kapima. Pet ljudi koje su uvjerili da izađu i ne glasaju za nužno zlo, to je utjecaj. Uoči novine, ne drži se starih uvjerenja. Izađi na izbore, jer izbori se često ne dobivaju zbog mase onih koji glasaju, nego zbog mase onih koji ostanu doma. Prikloni se onoj/onome kojem vjeruješ. Politika se ne vodi s pozornice, nego s klupe ispred dućana. Ljudi slušaju ljude koje su upoznali i kojima počinju vjerovati. Prije izbora ne biramo stranku. Biramo teren na kojem će se bitka voditi. I ne zaboravi: prava kiša dolazi iz oblaka koje su oni nacrtali.
Kandidatu za gradonačelnika daješ ključeve grada, dušu mjesta – njegove parkove, ulice, kanalizaciju, klupe, knjižnicu, muzej, ludilo i red. On mora pričati iz utrobe, s punim rizikom da će ga mrziti, ismijavati ili zaboraviti. Ne prilagođava se, nego govori ono što mora biti rečeno.
Narator koji pazi što će reći da ne uzruja sponzore, birače, taj ne mijenja ništa. Narator mora znati da će ga njegov glas možda koštati svega — i reći ga ipak.
Nije mu dosta da ima poruke. On zna kako treba zvučati. Jezik mu je oružje, ali i glazba. Narator za promjenu mora znati kad ubrzati, kad zastati, kad šapnuti da se svijet strese. To je poetska disciplina. Kandidat je pričao, jer je morao. I znao je da će publika doći. Ili neće. I opet je pričao. Pravi narator nije smio biti diletant. Morao je znati kako su narativi već bili ispleteni i s čime su završavali. Mora poznavati poraze, jer tko ne zna gdje smo padali — taj nas vodi u isti ponor.
Vizija, a ne PowerPoint prezentacija, nego živa vizija je najvažnija. To je srce. Kandidat bez vizije je kao brod bez kormila – može imati blistavu palubu, ali tone čim dođe oluja. I da, "pametni grad" bez pametne duše je oksimoron.
Neodlučni, njegova ili njezina riječ, kad sve pukne, u tebi ostaje jedina koja ima smisla. Najbolji lideri nisu oni koji sve znaju, nego koji znaju da ne znaju sve. Jalov je onaj koji se pravi pametan, zatvoren za dijalog i svaku kritiku uzima kao napad.
Izađi na izbore, ako to istinski želiš, i biraj onu ili onoga koji će izabrati tebe. I to u postojećem političkom blatu, kako bi ga se tako pokušalo isušiti.
