FOTO: Saša Zinaja/NFOTO, Luka Stanzl/PIXSELL
Pobjednik drugog kruga ovih lokalnih izbora je sveprisutna opcija ‘nije glasao’. Tad se poraz pretvara u hinjenu pobjedu
„Here he comes, he’s all dressed in black
PR shoes and a big straw hat
He’s never early, he’s always late
First thing you learn is you always gotta wait
I’m waiting for my man“
„Evo ga, sav odjeven u crno
Portorikanske cipele i veliki slamnati šešir
Nikad ne urani, uvijek kasni
Prvo što naučiš je da uvijek moraš čekati
Čekam svog čovjeka“
Lou Reed
U Hrvatskoj, tko god izgubi izbore, tvrdi da je pobjednik. A tko pobijedi, boji se da će mu to netko zamjeriti.” Infantilni je trijumfalizam gubitnika i defenzivni kompleks pobjednika. Osobito na strani sadašnje opozicije, „centrista“, „građanskih opcija“. Nitko nikada ne gubi ili za to ima sjajno objašnjenje. Ako ćemo tako, pobjednik drugog kruga ovih lokalnih izbora je sveprisutna opcija „nije glasao“. Kad se poraz pretvara u hinjenu pobjedu, tad i pobjeda zaslužuje neurotičnu pojavnost: pobjednički govori iz izborne noći već prema kraju prelaze u kalkulacije, ispričavanja i umiljavanja, pozivanja i ostalih na suradnju. „Bit ću gradonačelnik/ca svih građana.“ Divno. Želiš se svidjeti i onima koji ti nikada ne bi dali glas? Tako kreće politika „da se nikoga ne uznemiri“. A u stvari da se ne pogriješi. Pa se ništa ni ne radi.
Ne mogu reći da sam ljubitelj izbornog spektakla. Upravo suprotno, pompa, neprirodno forsirana sučeljavanja, propagandne banalnosti i poluistine koje se izgovaraju s uvježbanim smiješkom, brzo mi dosade. „Vizije“, koje to nisu, dosadnije su mi od reprize banalne serije u kasnijem večernjem terminu. Ponekad pomislim da je to i zbog toga što već odavno moji negdašnji favoriti gotovo pa redovito gube. No nije. To da su svi „pobijedili“, odbija me. Takva pretenciozna objašnjenja zvuče mi kao opravdanje lošeg studenta da je sve naučio, ali se baš sada „blokirao“.
Moja „izborna“ mizantropija ne mijenja da, ipak, ostajem privržen izborima. Naravno, ne zato što vjerujem da će donijeti čudo. (Što ne znači da se povremeno i ne ponadam. Ali me brzo prođe kad vidim majstore „na djelu“.) Ne, jednostavno i jasno, izbori su jedini civilizacijski mehanizam smjene vlasti u demokraciji i vladavini prava. Koliko god nesavršeni bili, nesposobne i nepoštene mijenja se olovkom i papirom. Ne lustracijom, „maršem na Rim“, barikadom, šatorom, plinskim bocama, generalskim pučem, defenestracijom, revolucijom. Prijetnjom, zastrašivanjem ili silom.
Nekada mi se činilo da se politika sastoji od smjene uzbuđenja i razočaranja. Navijački, ovisno o ishodu. Možda je devedesetih i ranih dvijetisućitih i bilo tako. Postojali su ljudi u koje si se želio ugledati. Želio ih slušati. Važno je bilo da baš oni utječu na stvarnost. A onda shvatiš kako se radi o društvenom, a ne sportskom natjecanju, onom u kojem navijaš za svoje i radost mjeriš rezultatom.
Za mene su se stvari promijenile kada sam upoznao generacijski bliže opinion makere. Zapanjujuća sposobnost simuliranja uvjerenja, bez dubine ili ljudskog integriteta. Konfekcionirano odijevanje prati intelektualna konfekcija. Ništa sadržajno. Kada čovjek to shvati, povede ga putem političkog Bazarova. Izborna pobjeda? Poraz? Politička sreća? Glupost! „Sreća je imati zdrav želudac i dobar probavni trakt. I nemati hemoroide. Ni veze s politikom“, napisao bi Turgenjevljev liječnik.
Ne mislim poricati politiku kao što ne sporim ni izbore, ali to da politika sama po sebi proizvodi kvalitetu, društvenu promjenu, kreira vrijednost – tu iluziju svesrdno poričem. Zašto? Zato što sve rade ljudi. A u nas se politikom bave „vođe koji ne vode“, „uzori kojih se sramiš“, slabići koji ne „sjaje“. Rijetko me tko tu može fascinirati. Kako se i ugledati u sive političke birokrate. Sve iste. Skenirane kopije već izblijedjelih političkih uzora. Slabog znanja i krivog iskustva. Ambiciozne samo u penjanju ljestvama vlastitih interesa. Gdje su velike ideje, zavodljivi planovi? Nema velikih riječi. Samo opstajanje uz oligarhiziranu hijerarhiju. Nedostaje važnih poteza. Kako bi ih i bilo kad ih unaprijed razvodni izbor u anketama i testiranje na fokus grupama. A potom ih uprosječe anonimni komunikacijski stručnjaci. Kada je politika ostala bez snažnih ljudi, znalaca, svela se na sretne okolnosti? A one se poslože rijetko, dogode tek pokatkad. Današnja stvarnost teško može biti izvor optimizma.
I, kako gledam na protekle izbore?
Dok opozicija priča bajke sanjareći o, valjda, Skandinaviji i kulama bjelokosnim, HDZ pobjeđuje u provinciji. Zbraja mandate, načelnike, župane, proračune, a onda dijeli pozicije i poslove. Korporacija s nacionalnim pokrićem zna kada je važno imati privlačan „politički izlog“ i dobru „prodaju“.
SDP je uvjerljivo izbore – izgubio. Postao regionalni podsjetnik da nostalgija nije politika. Gubitak Rijeke bio je kao da ti usred svečane večere uklone i hranu i pribor, odnesu i stolicu i stol. Odvedu goste i ugase svjetlo. A ti i dalje u mraku nazdravljaš i pričaš samome sebi o budućim pobjedama. A onda još samostalnost organizacije, koje nema, pretvoriš u izliku. Kao da je izlika ikome potrebna. Ili nosi vrijednost.
Potom još „šamponiraš“ stvarnost u wellnessu socijaldemokracije hvaljenjem kako si osvojio Pulu i Koprivničko-križevačku županiju. Ne sporim da je to dobar rezultat. No ne za stranku koja pretendira preuzeti vlast. Zvuči kao da dobiješ plišanu igračku u lunaparku nakon što si potrošio par stotina eura na žetone. Ili, još bolje, pozivaš se na Orahovicu. Čast zelenom silvancu, ali treba li to i komentirati?
U Balatonőszödu je Ferenc Gyurcsány rekao rečenicu koja ga je označila. „Lagali smo ujutro, lagali smo navečer. Lagali smo tijekom cijele dvije godine.“ To je bio trenutak moralnog sloma koji je otvorio prostor povratku Orbána. Ne samo kao političara već modela vlasti. I da do danas vlada četiri mandata. Kao polubožanstvo. Mađarski socijalisti lagali su narodu koji ih do danas kažnjava. SDP čini još gore. Laže sebi. Ne suočava se s problemom. Kako bi ga onda uopće riješio? Bolje se praviti da problem ne postoji. Pa zbrajaju izborne babe i žabe. A u biti ignoriraju širu sliku pada postsocijalističkih partija: svuda su stranke sljednice komunističkih partija nestale. Ili su se utopile u stranački amalgam nalijevo od centra. Zašto? Jer su ih „zatekle“ promijenjene okolnosti pa se ni oni nisu mijenjali. Čak ni preispitivali. Mišina „Ostala si uvijek ista“ kao stranačka himna. Zašto bi Hrvatska bila iznimka?
A problemi? Ništa dramatično. Tek trajni pad ostarjelog članstva, nepostojeći ideološki koncept, kadrovski bazen negativne selekcije, oligarhizacija, percepcija društvene važnosti poput značaja lokalne ispostave Zavoda za statistiku usred nuklearnog rata. Profesionalizacija shvaćena kao stalni radni odnos, ne i stručnost. Sve to vodi tome da se u važnim središtima organizacija dokazuje stvarnost života nakon smrti: ni Split ni Rijeka nisu crveni. Osijek već dugo. A u Zagrebu je crven samo ruž na liku i djelu zagrebačkih pobjednika – Možemo!
Potonji su, pak, odlučili živjeti u enklavi. Što je Diogenu bila bačva, to je za Možemo! Zagreb. Tu imaju svoje glasače i svoj svijet. Jedan poznanik kaže da se vole igrati samo u svom vrtu s djecom svog uzrasta. A izvan Zagreba više ih se boje nego razumiju. Ili se oni sami boje istupiti. I oni su, približavajući se SDP-u, „zaspali“. Sa 70.000 glasača manje 2025. no 2021. u svaki sljedeći ciklus Možemo! će sve manje ulaziti kao opcija „novih i mladih“ lica. U Španjolskoj se krenulo sa sličnim entuzijazmom – kao autentična alternativa odozdo. Danas? Pablo Iglesias snima podcast, a stranka je razvodnjena u Sumar, politički smoothie za neodlučne.
Centar se pokazao kao politička IKEA: svi su dijelovi tu, ali kad ih pokušaš sastaviti, nedostaje ključ. Pristojna građanska opcija posvadila se s jedinim logičnim partnerom – ljevicom. Rezultat je drastično manji broj glasova no 2021. A nakon prve loše vijesti, odlazak s terena. Nažalost, bojim se da će biti tužno gledati kako će brzo otići u potpun zaborav. Ne samo oni nego brojne „treće opcije“ i neovisni kandidati.
Most ostaje samo kostur ideje iz 2015. Sveukupno je desnica pokazala da više voli rasprave nego izbore. Zapravo, svađe. Bez figure poput Orbána ili Meloni, desnica će ostati koncert bez dirigenta ili flauta bez flautista. No zbog toga neću plakati. Demokraciju smo pretvorili u izbor onog koji će te razočarati. A potom još nadogradili monotonijom. Da uvijek biraš. Na izbore ću izlaziti i dalje, ali tek kad na politički teren zakorače ti drugačiji i bolji, bit ću spreman dati im više od glasa — povjerenje.
