Suvremeni pojedinci se sve više fokusiraju na “sebe” (osobne težnje) i na “globalno” (apstraktna, udaljena pitanja), zanemarujući “blisko” – neposredne društvene prostore susjedstava, zajednica i svakodnevnih interakcija. Ova erozija “blizine” dovodi do društvene fragmentacije, atomiziranih pojedinaca i oslabljene kolektivne moći
U kaotičnom metežu posljednjih dana, skoro pa nitko nije primijetio da je 16. lipnja 2025. godine Europa kao emancipacijska ideja umrla u Kanadi. Zemlje Skupine G7, okupljene na 51. samitu, u zajedničkoj izjavi pozvale su na „deeskalaciju“ oko Irana, dok su tenzije na Bliskom istoku nastavljale rasti. Zemlje, u svojoj zajedničkoj izjavi, rekle su da Izrael ima „pravo da se brani“, dodajući da „Iran nikada ne može imati nuklearno oružje“ [1]. Dakle, deeskalacija znači „bezuslovnu predaju“ jedne strane (Irana). Čak i ako je točno da je Iran podsticao napade Hamasa, Hezbollaha i Huta na Izrael, šta je otvorilo prostor Iranu da se ovako ponaša? Nije li to bio izraelski teror nad Palestincima? Nema riječi u izjavi Skupine G7 o onome čemu smo se mi, naivni promatrači, nadali: kolektivnom priznavanju Palestine, osudi trenutnog genocida u Gazi, kao i trenutnog etničkog čišćenja na Zapadnoj obali. Vrhunac opscenosti je dosegao njemački kancelar Friedrich Merz koji je izjavio za njemačku televiziju: „Ovo je prljav posao koji Izrael radi za sve nas. I mi smo žrtve ovog iranskog režima“ [2]. U Gazi i na Zapadnoj obali, Izrael, vjerojatno, čini isto – pa onda, kakva smo mi civilizacija ako je potrebno da toliko prljavog posla, uključujući genocid, bude učinjeno za nas? Merz ovdje samo prati liniju zapadnjačkih Hitlerovih simpatizera koji su također tvrdili da je on, uništavanjem Židova i napadom na Sovjetski Savez, radio prljavi posao za nas, pa bismo trebali javno da ga osudimo, ali i da tiho računamo na njega da će obaviti svoj posao.
Europu nije ubio neki orijentalni despotizam, nego novi desničarski populizam čija je personifikacija Donald Trump. Jedan slovenski slikar rekao je u nedavnom intervjuu: „Moć umjetnika počiva u njegovoj pomalo ludoj opsesiji da čini ono u što vjeruje“. Da, zato je Goebbels rekao da je Hitler umjetnik čije je umjetničko djelo Njemačka – a ne karakterizira li ista opsesija i Trumpa? Međutim, Trump nailazi na sve više i više prepreka u svom umjetničkom pothvatu.
U međunarodnim konfliktima koji su u tijeku, Trump počinje izgledati kao UN mirotvorac, propovijedajući pregovore i suzdržanost, i time je sveden na ulogu impotentnog promatrača kojeg ignoriraju agresivni učesnici u konfliktima (Rusija i Izrael). Njegova uloga neutralnog pregovarača je, dakako, lažna, pošto je uvijek jasno koje je njegovo stvarno stajalište (dok savjetuje Izrael da pokaže suzdržanost prema Iranu, istovremeno daje signale da bi Sjedinjene Američke Države mogle direktno podržati Izrael i pretvoriti Teheran u pepeo). Tenzija između republikanskih jastrebova (ratnih huškača) i MAGA izolacionista možda nije samo „unutarnji rad koji bi mogao odrediti Trumpov odgovor Iranu“ [3], nego je to tenzija koja definira Trumpovu globalnu politiku – Amerika kao lokalna supersila koja ignorira veliki svijet (MAGA izolacionizam), Amerika kao globalna supersila koja intervenira svugdje, s Trumpom koji organizira predstave u Bijeloj kući kako bi javno ponizio druge lidere (Zelenskog, Ramaphosu…).
Vrhunska ironija ovdje jeste ta da je Trumpov imidž mirovnjaka na čudan način dopunjen njegovim ratobornim viđenjem situacije unutar samih Sjedinjenih Američkih Država. Sada kada je konflikt između Trumpa i Elon Muska, lica tehno-trampizma, eksplodirao i završio Muskovim (najvjerojatnije privremenim) povlačenjem, vrijeme je da se usredotočimo na drugi pol suprotnosti koje strukturiraju Trumpov svemir – Steve Bannonov „lijevi“ populizam. U vezi s angažiranjem Nacionalne garde i američkih marinaca za suzbijanje nereda, Bannon je predložio jednostavan, ali šokantan odgovor na očigledno pitanje: kako Trump može koristiti marince na tlu SAD-a kada se oružane snage mogu koristiti samo u slučaju rata protiv vanjskog neprijatelja? Njegov odgovor je da Sjedinjene Države jesu u ratu, a da je Treći svjetski rat upravo počeo u Kaliforniji s masovnim proimigrantskim prosvjedima:
„Trumpova administracija će iskoristiti svoje zakonske ovlasti kako bi razbila monopolsku moć velikih tehnoloških kompanija. Razbit ćemo Facebook. Razbit ćemo Google. Razbit ćemo Amazon. Razbit ćemo… Mislim i nadam se da ćemo, na kraju, uspjeti razbiti i Walmart. Previše je koncentracije privatne moći. Jasno da je to protiv populizma. Protiv je ekonomske nacionalističke politike.“
Zatim Bannon odlazi korak dalje, pa na prilično ispravan „marksistički“ način ističe poveznicu između ove koncentrirane privatne moći i državne moći koja služi prvoj:
„Prosvjednici pozivaju na nemire širom zemlje. Već su se proširili na San Francisco. Pitanje je: tko je rekao policiji da se povuče? Mislim da je bilo samo deset hapšenja. Policija iz Los Angelesa je dozvolila da ta stvar metastazira. Tko je izdao naredbu? Tko god. Tko god da je bio zvaničnik koji je izdao tu naredbu bi trebao biti uhapšen ovog jutra. Moramo početi hapsiti vladine zvaničnike, uključujući gradonačelnicu Los Angelesa, Karen Bass, koja pogoršava situaciju. Ako to znači ukidanje habeas corpusa, neka bude tako“. [4]
Lista onih koji bi trebali biti uhapšeni uključuje i Gavina Newsona, kalifornijskog guvernera. I Trump je rekao da razmatra ovu mogućnost. Trenutni prosvjedi nisu pokazatelj Trumpove slabosti – on ih traži da bi mogao pretvoriti SAD u de facto diktaturu. Na kojoj je libidinalnoj logici utemeljen ovaj borbeni stav? Alenka Zupančič [5] je ukazala na to kako trampovska populistička desnica sustavno pribjegava retoričkoj figuri kastracije, ne u rafiniranom lakanovskom smislu simboličke kastracije kao odricanja ili uskraćivanja, koje je suprotno osnaživanju, tj. koje omogućuje subjektu da djeluje s autoritetom, nego u mnogo primitivnijem, imaginacijskom smislu „emaskulacije“ (gubitak ili oslabljivanje muškosti, op. prev.), „feminizacije“ itd.
Ono što prožima populistički diskurs jeste prijetnja neposrednog, empirijskog gubitka moći, naše muške vitalnosti i uživanja. Međutim, ova prijetnja dolazi od Ostalih (migranata, seksualnih manjina, itd.) koji su i sami percipirani kao slabi i nemoćni. Paradoks je taj što ih populisti ne napadaju zbog vlastite snage, nego zbog vlastite slabosti i bespomoćnosti – ova slabost je zarazna, a prijeti da zarazi i nas. Ovaj paradoks objašnjava „čudan način na koji ekstremna desnica prisvaja termin sloboda govora – ne kao pravo građana da javno govore istinu i kritiziraju one koji su na vlasti, ili kao zaštitu kritičkih glasova, nego, primarno, kao pravo na uživanje: u populističkom diskursu, gubitak slobode govora jednako je nemogućnosti da slobodno uvrijedimo druge, da javno izgovorimo ono što nam padne na pamet. 16. lipnja 2025. godine, Trump je izjavio, nakon potpisivanja trgovinskog sporazuma, da je Ujedinjeno Kraljevstvo zaštićeno od tarifa zato što mu se oni „sviđaju“ [6]. Čak i velike ekonomske odluke se opravdavaju pukom, slučajnom sklonošću prema nekome... [7] I ubijanje stranih lidera slijedu istu logiku hira: „Znamo točno gdje se skriva takozvani „vrhovni vođa“. On je laka meta, ali je tamo siguran – nećemo ga ukloniti, barem ne za sada“. [8]
Kultura otkazivanja, koju populistička desnica kritizira, percipirana je kao oružje slabih kojim „kastriraju“ vitalnost snažnih (nas), pa ovdje stupa na scenu populistička, perverzna verzija klasne borbe: prava klasna borba jeste ona između običnih, maskulinih američkih radnika i slabih uljeza (migranata, itd.) koji su mobilizirani od velikih korporacija i „duboke države“ da bi emaskulirali radničku klasu. U ovom smislu, Trumpov simpatizer može reći da „poreski obveznici subvencioniraju nerede u Los Angelesu kroz kalifornijski prosvjedno-industrijski kompleks“ [9]. U ovoj tvrdnji je lako prepoznati staro fašističko jedinstvo klasnih suprotnosti, kao što je „boljševističko-plutokratska zavjera“ (za naciste, njihov rat je bio rat protiv „saveza boljševizma i plutokracije“ [10]).
Trump i njegovi suradnici su istinski „kulturni marksisti“, direktno prisvajajući (svoju verziju) borbe za ideološku hegemoniju kakvu je konceptualizirao Antonio Gramsci – borba za hegemoniju znači da stvarna konstelacija društvenih snaga nije izravno reflektirana u ideološkom prostoru. Suprotstavljene društvene snage se bore da prisvoje u svoj ideološki projekat elemente zajedničke popularne tradicije (nacionalna historija, religija i moral, itd.), a pobjednik je onaj koji uspije predstaviti svoj ideološki projekat kao „univerzalan“, koji obuhvaća većinu elemenata koji čine društveni identitet jednog naroda. Trampistički populizam sjedinjuje u svom projektu elemente otpora radničke klase prema velikom korporativnom kapitalu s afirmacijom „kreativnog“ duha kapitalizma i mržnje prema strancima, kao potresan element društvenog bića. (Ne zaboravimo da je Gramsci razvio svoju ideju hegemonije kao reakciju na pobjedu fašizma u Italiji). Ovdje su još dva primjera borbe za hegemoniju nove desnice. Gideon Levy napisao je nedavno za Haaretz:
„Prema anketama javnog mnijenja, većina Izraelaca podržava ove masakre, a čak i očekuje provedbu plana preseljenja stanovništva koji će ih pratiti. Dakle, međunarodni pritisak i sankcije moraju ciljati cijeli Izrael, bez izuzetka. Problem ne leži samo u dva ekstremistička ministra, nego u izraelskom društvu kao cjelini, uključujući i one koji sebe smatraju umjerenima. Razumijete li sada, diplomati i donositelji odluka? U Izraelu, svi smo Ben-Gvir i Smotrich.“ [11]
Ovdje je važna pozicija iznošenja: samo izraelski Židov može i treba reći ovo – ako to kaže netko izvana, bilo bi to skoro pa antisemitizam. Nije li uspjeh radikalnog, agresivnog cionizma vrhunski slučaj borbe za hegemoniju – poseban stav koji je dugo bio marginaliziran, a koji je na kraju uspio izdominirati cijelim poljem („svi smo Ben-Gvir i Smotrich“)? Drugi primjer dolazi od Bannona koji je nedavno rekao:
„Ljudi u Izraelu moraju razumjeti nešto: Neprijatelj broj 1 ljudima u Izraelu su američki Židovi koji ne podržavaju Izrael ni MAGA-u. Evanđeoski kršćani i tradicionalni katolici u ovoj zemlji čuvaju leđa Izraelu. Oni čuvaju leđa Židovima. Najveći neprijatelj Židovima nisu islamski supremacisti. Najveći neprijatelj kojeg imate je unutar baze, a to su progresivni židovski milijarderi koji financiraju sve ovo“. [12]
Kako je Emily Tamkin istakla: „Ovo je novi zaokret starog antisemitskog klasika – insistiranje da su Židovi neprijatelji iznutra, vječni stranci, autsajderi, čak i kada smo insajderi, nesposobni za pripadnost i odanost jednom društvu“. [13] Ovo je praksa ideološke hegemonije u svom najčistijem obliku: okupljanje cionističkih Židova i antisemitskih kršćana. Da bi postigli svoj ideološki cilj, populistički gramšijanci suptilno mobiliziraju ideju susjeda u kršćanskoj tradiciji. Susjed nije samo bližnji – bližnji su oni koji su kao mi, odmah prepoznamo u njima zajedničku osnovu koju dijelimo. Bližnji su prijatelji, članovi porodice, kolege, oni koje mislim da intimno poznajem. Bližnji se transformira u susjeda kad u njemu otkrijem odliku ili gestu koja ga učini potpunim strancem: „Kako je mogao uraditi to? To nikada nisam očekivao/la od njega. Je li on uopće jedan od nas ili je vanzemaljsko čudovište?“
Zbog ove monstruoznosti susjeda, Lacan primjenjuje na susjeda pojam Stvar (njem. das Ding), koji je koristio Freud za označavanje krajnjeg objekta naših želja u njegovom nepodnošljivom intenzitetu i neprobojnosti. U tom pojmu treba čuti sve konotacije horor fikcije: susjed je (Zla) Stvar koja potencijalno vreba ispod svakog običnog ljudskog lica. Samo se sjetite Stephena Kinga i njegovog Isijavanja, u kojem se otac, skromni neuspjeli pisac, postepeno pretvara u ubilačku zvijer koja, sa zlim smiješkom, kreće u pokolj cijele svoje obitelji. Ali susjed može značiti i neočekivano pozitivno iznenađenje – bližnji čovjek kojeg smo smatrali običnom osobom sa svim njenim slabostima postane susjed kad pokaže neočekivanu hrabrost ili poštenje.
Zašto u Hamburgu, velikom gradu na sjeveru Njemačke, postoje tri glavne željezničke stanice za dugolinijske vlakove prilično blizu jedna drugoj: glavna stanica – Hamburg Hauptbahnhof, Hamburg Dammtor i Hamburg-Altona, posljednja stanica sjeverno od centra, sve tri na istoj liniji? Razliku između prve dvije, odnosno naizgled iracionalnu činjenicu da samo nekoliko minuta hoda od glavne stanice postoji još jedna, stanica Dammtor, lako je objasniti. Vladajuća klasa je željela stanicu na kojoj njeni pripadnici mogu neometano ući u vlak, bez gužve koju pravi niža klasa. Treća stanica, Altona, ipak predstavlja veću zagonetku. Činjenica je da se, od ranog 16. stoljeća, građani Hamburga stalno žale na ovo malo, izvorno dansko naselje, sjeverozapadno od centra grada. Nejasno je odakle ovo ime dolazi – dok je to ime, prema nekim izvorima, označavalo činjenicu da je percipirano kao preblizu gradu Hamburgu (eng. “all to near”), vjerojatnije objašnjenje je da ime dolazi od “all ten au”, što znači “pokraj potoka”. Ipak, s obzirom na teoriju “preblizu”, treba ponoviti staru talijansku izreku: se non e vero, e ben' trovato – čak i ako nije istina (na razini činjenica), dobro je smišljeno. Tako Freud tumači simptom – kao histeričnu optužbu koja, na razini činjenica, očito nije istinita, ali je ipak “dobro osmišljena” jer u njoj odjekuje nesvjesna želja.
Duboko je ironično što upravo Hamburg – vjerojatno najotvoreniji i najtolerantniji grad u Njemačkoj – postaje primjer ove strukture: simbolička funkcija treće stanice, Altona, jeste da drži uljeze koji su uvijek “preblizu” na prikladnoj udaljenosti, a istovremeno služi i za pomicanje/mistifikaciju osnovnog društvenog antagonizma (klasne borbe) u lažni antagonizam između “nas” (naše nacije, u kojoj su sve klase ujedinjene u istom društvenom tijelu) i “njih” (stranih uljeza). Susjed je po definiciji uvijek “preblizu”, a trampistički populizam nastoji silom učvrstiti prostor bližnjega tako što jezovitu dimenziju susjeda projicira na strane uljeze. “Blizina” tako dobiva rasistički obrat – ona se treba ponovno uspostaviti kroz isključenje (seksualnih, etničkih, vjerskih) drugih. Za Izrael, Arapi su po definiciji “preblizu”, ne samo u Gazi ili na Zapadnoj obali, nego čak i u dalekom Iranu, pa ih treba nemilosrdno progoniti i uništiti. To, naravno, ne podrazumijeva nikakvu proiransku pristranost – iranski teokratski režim također mobilizira svoje snage protiv Izraela koji je “preblizu” kako bi zamaglio vlastitu klasnu borbu, odnosno velike prosvjede izazvane ubojstvom Mahse Amini – prosvjede koji su gotovo srušili režim.
Možda bismo mogli dalje rasvijetliti pozadinu Bannonovih uvrnutih fantazija ako bismo uveli ideju “blizine” kao kritički okvir za analizu toga kako globalizacija i digitalne tehnologije preoblikuju društvene odnose. Ovu je ideju artikulirao Xiang Biao, istaknuti kineski antropolog i javni intelektualac. Suvremeni pojedinci se sve više fokusiraju na “sebe” (osobne težnje) i na “globalno” (apstraktna, udaljena pitanja), zanemarujući “blisko” – neposredne društvene prostore susjedstava, zajednica i svakodnevnih interakcija. Ova erozija “blizine” dovodi do društvene fragmentacije, atomiziranih pojedinaca i oslabljene kolektivne moći djelovanja. Pojam “blizine“ tako dovodi u pitanje binarne okvire poput “lokalnog nasuprot globalnom” – Xiang ga koristi kao nijansirani analitički alat u proučavanju ubrzane urbanizacije Kine, u kojoj se tradicionalne veze u zajednici raspadaju uslijed hipermobilnosti i virtualne povezanosti.
„Blizina“ (fùjìn na kineskom; the nearby na engleskom) „označava prostor življenog iskustva u kojem se redovito susreću ljudi različitih pozadina. Ono okuplja različite društvene pozicije u jedan pogled, stvarajući tako “vidno polje” koje omogućuje nijansirano razumijevanje stvarnosti i olakšava stvaranje novih društvenih odnosa i djelovanja. „Blizina“ može formirati liniju otpora državnoj moći, kapitalu i tehnologiji, koji pretvaraju lokalne zajednice u jedinice administrativne kontrole i izvlačenja vrijednosti“ [14].
Xiang je itekako svjestan da ovaj pojam danas ima univerzalni domet – pod uvjetom da ga tretiramo kao konkretnu univerzalnost, odnosno da precizno odredimo njegovo značenje u svakom specifičnom društvenom kontekstu. U našim zapadnim društvima već desetljećima svjedočimo postupnom raspadanju „blizine“. U malim gradovima otvoreni gradski trg i središte društvenih interakcija zamjenjuje kontrolirani prostor trgovačkih centara (kad sam prije nekoliko godina posjetio Irvine južno od Los Angelesa, grad se čak hvalio time da više nema javnih ulica sa trgovinama i kafićima – prava noćna mora). Seksualnost i ljubavni odnosi također su duboko pogođeni ovim procesom – budući da je sve manje lokalnih zajednica u kojima se može odvijati sporo flertovanje, izlasci se sele na platforme poput Bumblea i Tindera, gdje se pojedinac izravno predstavlja kao netko tko traži partnera – bez posredničkog prostora zajedničkog života u kojem bi slučajni susreti mogli postupno prerasti u seksualnu privlačnost ili ljubav.
Ova napetost između pojmova „blizina“ (eng. near-by) i „susjed“ (eng. neighbor), koji zvuče slično, ali nose različite konotacije, otkriva ključnu logiku rasizma u trampističkom populizmu. Bannon pokušava inscenirati povratak prostora bliskosti – ali riječ je o lažnom povratku, jer su njegova stvarna slika mjesta poput Starbasea Elona Muska u Teksasu, neo-feudalnog naselja pod kontrolom digitalnog gospodara. Umjesto autentične lokalne zajednice, dobivamo najgori tehnokratski san – istina Bannonove borbe protiv korporacija jest čista vladavina korporacija.
Autor: Slavoj Žižek
Autor nam je ustupio tekst za prevesti s engleskog. Za Prometej.ba prevela: Dženana Kabulović
[1] Israel-Iran conflict: G7 leaders including Trump urge 'de-escalation' on Iran - The Economic Times.
[2] Germany's Merz says Israel is doing the 'dirty work for all of us' by countering Iran | The Times of Israel.
[3] Republican hawks vs Maga isolationists: the internal war that could decide Trump’s Iran response | Donald Trump | The Guardian.
[4] Bannon on LA riots: ‘We’re in World War Three’ - The Spectator World.
[5] In her »Paranoinac Power« (manuscript).
[6] Trump says UK is protected from tariffs ‘because I like them’ as trade deal is signed off | International trade | The Guardian.
[7] Evo smiješnog slučaja takve slobode govora, nedavnog odgovora na moj tekst na Substacku o zlu koje se smatra zlom: „Što su Slaveni ikada zapravo učinili osim što su spavali s Melanijom Trump na fakultetu?“
[8] Trump says the US knows where Iran’s Khamenei is hiding and urges Iran’s unconditional surrender - OPB.
[9] Taxpayers subsidize LA riots through California's 'protest-industrial complex' - The Spectator World.
[10] At War against the Alliance of Bolshevism and Plutocracy.
[11] Sanctioning Ben-Gvir and Smotrich Is but a Tiny, Sad Step in Ending the Gaza Massacre - Opinion - Haaretz.com.
[12] Quoted from Steve Bannon gives an old antisemitic trope a fresh 'pro-Israel' spin – The Forward.
[13] Steve Bannon gives an old antisemitic trope a fresh 'pro-Israel' spin – The Forward.
[14] The nearby: A scope of seeing | Intellect.
