Smrt fašizmu, knjige narodu!

Ivan Goran Kovačić: Jama

Dovršena nedugo prije nego je i sam pjesnik, u srpnju 1943., kao partizan likvidiran kvislinškim revolverom i bačen u neoznačen grob, prvi put javno pročitana na frontu, ranjenicima Prve proleterske divizije od strane prvaka drame HNK Vjekoslava Afrića i naknadno štampana u bezbroj izdanja, od kojih je vjerojatno najpoznatije ono iz 1944., otisnuto na ručnoj presi, uvezano u padobransku svilu i opremljeno grafikama Ede Murtića i Čede Price, objavljeno na oslobođenoj teritoriji, Goranova Jama jedno je od najpotresnijih i umjetnički najupečatljivijih ostvarenja Narodnooslobodilačke borbe. Posvećena stradanju naroda i ideji izborene slobode, ona i danas govori jednako jasno, rezonira jednakim intenzitetom. Partizane, koji u tekst ulaze tek u posljednjem pjevanju – povijesnom mraku unatoč – i danas, na dan oslobođenja Zagreba, slavi plamen Trnjanskih krjesova.

(Marko Pogačar)

Vicko Krstulović: Memoari jugoslavenskog revolucionera

Jedan je od tih partizana bio i Vicko Krstulović, Splićanin, skojevac od svoje petnaeste godine, dakle otprije Obznane, a član KPJ-a od 1922. Bio je škverski i kamenolomski radnik, partijski ilegalac, prvoborac i jedan od organizatora ustanka u Dalmaciji, član AVNOJ-a i poslijeratni političar. Njegovi opsežni memoari svjedočanstvo su jednog dinamičnog, intenzivnog, teškog, krvavog i blistavog vremena i života ljudi koji su se u njemu zatekli, istovremeno prisiljeni i odlučni da ga sami svojim rukama oblikuju: sebe u svijetu i svijet oko sebe. Knjiga o pobjedama i porazima, ličnim i društvenim, ali najviše o zdravom, jednako promišljenom i instinktivnome prkosu, o nepristajanju. Dobro se čita usporedo s ratnim dnevnicima i bilješkama te poratnim promišljanima španca i komandira Prve proleterske, Konstantina Koče Popovića.

(Marko Pogačar)

Ilija Jakovljević: Konclogor na Savi

Svjedočanstvo o ustaškom logoru Stara Gradiška iz pera književnika, novinara i odvjetnika Jakovljevića koji je u logor odveden s grupom profesora, znanstvenika i intelektualaca 1941. godine. Preživio je i dovršio rukopis prije odlaska u partizane u rujnu 1944. Zaboravljen pola stoljeća, ovaj fragmentarni roman, dokumentaristički autentičan zapis o fenomenu zla i užasu ustaškog logora, psihologiji zločinaca i žrtava, objavljen je 1999. godine. Trebao bi to biti datum suvremene književnosti, pronalazak našeg Prima Levija ili Borisa Pahora, a danas lektirni naslov, no nekako ne čudi što se ništa od toga nije dogodilo. Na marginama je ostala i Jakovljevićeva zbirka poezije Lirike nevremena, također nastala u logoru.

(Jagna Pogačnik)

Anđelka Martić: Pirgo

Kao dijete plakala sam zbog sudbine dječaka i laneta i njihovog nježnog prijateljstva, danas bih mogla zbog sudbine knjige koja je devedesetih izbačena iz lektire i knjižara, no srećom svoj primjerak čuvam. Jer, lane se zove Pirgo, autorica je sudjelovala u Partizanskom pokretu, očito je tu nekima previše P-ova. Roman je danas (uvijek) više nego aktualan; rat prikazuje kao univerzalni užas koji ugrožava sva živa bića, ona najranjivija posebno. Roman o ratnoj siročadi, dječaku Željku i lanetu Pirgu koji se susreću na Papuku u vihoru 2. svjetskog rata, univerzalna je i topla priča o potrebi za prijateljstvom, strahu i strepnji, odnosu djeteta i životinje i jedna od ljepših priča o djeci u ratnim okolnostima. Pirgo je naš Bambi i ne čudi što je u svoje vrijeme doživio čak 54 izdanja.

(Jagna Pogačnik)

Šimun Cimerman: Bitka na Sutjesci – pakao u raju

Nakon previše godina dobili smo svježu i neobičnu, odličnu knjigu o najtežoj bitci partizana. Šimun Cimerman je čovjek neobične biografije, vrhunski vaterpolist Mladosti, diplomirao je i politologiju u Kaliforniji, od 1998. godine ekstremni sportaš, prešao je i 1000 km vijetnamske džungle za deset dana. Od 2000. godine organizira treking i trail utrke u Hrvatskoj, jedna od njih je Sutjeska: staza narodnih heroja koja zahtjeva da se za 90 sati prijeđe 200 km s 14 km uspona i silazaka.

Ništa manje nije dovoljno da bi se dobio orden.

Iza te staze stoji autorovo mapiranje svih staza kojima su se kretale partizanske jedinice tijekom bitke na Sutjesci. A napori Sutjeske su nezamislivi, ipak je to najdivljiji kutak Europe u čiji kotao obrubljen prašumom Peručicom i s tri klanca (Tara, Sutjeska, Piva) su stiješnjeni bolesni, ranjeni, iscrpljeni, gladni, pothlađeni, skromno odjeveni i obuveni – a 1942. je baš bila neviđeno hladna i kišna godina tijekom tog svibnja i lipnja – brojčano neprijatelju inferiorni, slabo naoružani partizani.

Centralna bolnica, zamislite koji joj je sastav bio, za tih je mjesec dana prešla 127 km, uključujući 5,8 km uspona i 6,2 km silaska.

Da bi ispričao priču o Sutjesci Cimerman je morao napraviti i uvod koji se protegao od 1939. godine. Ostale dvije trećine teksta od 387 stranica (+ 25 stranica kritičkog aparata) dobila je Sutjeska, nevjerojatno kaotična bitka u kojoj su odlučivali i slučajevi i samovolje i, iznad svega, nevjerojatna motivacija partizana. Pisana prohodno i precizno, velter-publicistički, iz avanturističkih poriva koji su završili u humanizmu, knjiga je ekstremno dobro opremljena i odličnim fotografijama koje je AI doradio. Poseban je dodatak velika dvostrana terenska karta koja se zapravo sastoji od pet karata. Na linku možete skinuti GPS oznake terena i dobiti još gomilu materijala o Bitci.

Knjiga dostojna bitke koju su partizani zapravo izgubili, da bi dobili rat.

Za one koji žele još: Zavidavanje sa Šimunom Cimermanom

(Kruno Lokotar)

Ivan Šibl: Sjećanja (knj. 1 Iz prijeratnog i ilegalnog Zagreba; knj. 2 Ratni dnevnik; knj. 3 Poslijeratni dnevnik)

Po Šiblovim sjećanjima nisu slučajno snimljeni najbolji partizanski filmovi, oni Vrdoljakovi, Kad čuješ zvona (1969) i U gori raste zelen bor (1971). Tri toma Sjećanja su zapravo Šiblova biografija koja se kondenzira na predratne i ratne godine, i ipak ne doseže do kraja njegova života (1971. je izbačen iz Partije, preminuo 1989., postumno 2006. nagrađen redom Stjepana Radića od predsjednika Mesića).

Ivan Šibl je naprosto darovit pisac i osjetljiv čovjek, fino obrazovan kao predratni komunist i mladi partizan, pa uskoro komesar i od svega poratnog možda najvažnije, generalni direktor RTV Zagreb 1953-1964.

Naravno, nije mu nedostajalo materijala tijekom tih „šumskih“ godina marševa i ratovanja, mnogi dijalozi koje je zapisao su izravno ušli u final cut filmova, ali njegove antropološke vinjete o tome što znači svjetlo ili kupka za partizana, kada se domognu grada, otkrivaju čovjeka nadmoćnog vremenu i literaturu za sva vremena.

(Kruno Lokotar)

Đorđe Jovanović: Plati pa nosi

Distopijska satira na račun kapitalizma u Sjedinjenim Američkim Državama, pisana u Jugoslaviji uoči i za vrijeme Drugog svjetskog rata? Roman koji nije posve „ispoliran“ i dovršen jer je autor, beogradski nadrealistički pisac i oficir Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, poginuo u sukobu s nedićevcima 1943.? Tekst koji je ipak sačuvan pa onda objavljen postumno, 1948., nakon pobjede nad fašistima? Plati pa nosi nije među vrhuncima naše ondašnje književnosti, ali to ne znači da je loš – naprotiv – a priča o njegovom nastanku, kao što vidite, sama po sebi je zanimljivija od brojnih romana. Glavni lik Jovanovićeve satire američki je multimilijunaš koji se teško razbolijeva, ali zahvaljujući razvoju medicine podređene mogućnostima bogataša može sebi priuštiti da se „preseli“ u tijelo nekog siromašnog čovjeka… Roman nije lako nabaviti, pogotovo ovdje u Hrvatskoj – imate, recimo, dva primjerka u zagrebačkim gradskim knjižnicama – međutim beogradska nakladnička kuća Konstrast izdavaštvo najavljuje reizdanje pa predlažem da pratite njihove stranice.

(Boris Postnikov)

Davor Konjikušić: Crveno svjetlo. Jugoslavenska partizanska fotografija i društveni pokret 1941.-1945.

U nekim sretnijim okolnostima ovaj bi posao obavili timovi stručnjaka, naučni instituti i fakulteti. U našim okolnostima bilo je potrebno da Davor Konjikušić – fotograf i bivši novinar, danas predavač na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti – sam zasuče rukave pa tri godine pretresa arhive, deponije, obiteljske albume… Zahvaljujući njegovom radu, dobili smo monografiju koja predstavlja 500-ak partizanskih fotografija što ih je u Narodnooslobodilačkoj borbi snimilo oko 200 fotografkinja i fotografa, partizanki i partizana. Trenuci predaha između bitaka, maršal Tito i anonimni borci, oslobođenje grada Zagreba, partizanka koja pozira na dalmatinskoj obali, u ljetnoj haljini, s puškom preko ramena: fascinantna zbirka fotografskih dokumenata nastalih u teško zamislivim uvjetima gerilske borbe za našu današnju slobodu.

Otpor sjećanja, velika istraživačka pobjeda nad revizionističkim šljamom.

(Boris Postnikov)

Lisa Fittko: Moj put preko Pireneja: Uspomene 1940-1941. (prev. Nadežda Čačinovič)

Jedna od fraza koje me redovno izbaci iz ravnoteže pa i razbjesni glasi: „Svi smo mi isti“. Njome se najčešće sugerira da smo „svi mi“ po prirodi sebični, neosjetljivi na patnje drugih i predodređeni da se u specifičnim okolnostima preobrazimo u monstrume. Frazu sam više puta čula i u razgovorima o Drugom svjetskom ratu i fašizmu u kojima je ona služila kao objašnjenje za svakodnevni, tihi kolaboracionizam brojnih ljudi koji su samo gledali i šutjeli, šutjeli i gledali, dok su njihove susjede – komuniste, Židove, Srbe, Cigane, mentalno oboljele – ubijali i odvodili u logore. Ne, nismo svi isti. Nisu bili isti ni svi naši preci. Nisu svi jednako tupo, narkotizirano gledali i šutjeli. Povijest je puna dokaza o tome, a naša današnja sloboda posljedica je mnoštva odluka naših pretkinja i predaka da ne budu isti, da se bore i ne odustanu. Jedna od njih bila je i Lisa Fittko koja je zajedno s mužem pomogla stotinama ljudi, mahom Nijemcima, Židovima i antifašistima, da prijeđu Pireneje i spase se od internacije u Njemačku i sigurne smrti. Fittko je iskusila progone, logore, skrivanja i razne opasnosti ilegalnog antifašističkog rada, ali unatoč svemu nije odustala. Na prvoj stranici njezine iznimne memoarske knjige Moj put preko Pireneja, ona navodi riječi koje joj je kao desetogodišnjakinji uputio otac: „Mora se znati kad je vrijeme za odvažnost.“ Doista, njezin život, onako kako je ovdje ispripovijedan, svjedoči o tome da je ona jasno prepoznala kada je nastupilo takvo vrijeme i da nije propustila hrabro na njega odgovoriti.

(Katarina Luketić)

Viktor Frankl: Čovjekovo traganje za smislom (prev. Suzana Keleković)

Kako su preživjeli koncentracijske logore? Kako su uspjeli u uvjetima neizreciva užasa zadržati ravnotežu? O čemu su razmišljali i razgovarali u barakama Auschwitza, Treblinke, Stare Gradiške, Jasenovca? Kako su sačuvali sebe, ljudskost, etiku prema drugome, nadu? Kako su se borili iznutra da ne postanu ono što su nacisti htjeli: ljudi-brojevi, anonimno kažnjeničko meso kojim se hrani gigantski stroj smrti? Knjiga Čovjekovo traganje za smislom bečkog neurologa i psihijatra Viktora Frankla govori upravo o tome kako se preživljava koncentracijski logor, uspijeva sačuvati unutarnja sloboda i vlastiti entitet te kako se s tim iskustvom može kasnije živjeti. Frankl je preživio tri godine u logorima dobrim dijelom zahvaljujući svom sjećanju (trenucima sreće koje je imaginirao i koje mu nijedan čuvar nije mogao izbiti iz glave) i brojnim gestama brižnosti koje je viđao oko sebe. On piše: „Mi koji smo živjeli u koncentracijskim logorima sjećamo se ljudi koji su hodali barakama tješeći ostale, dijeleći im svoj posljednji komad kruha. Možda ih je bilo malo, no dovoljan su dokaz da se čovjeku može oduzeti sve, ali jedno ne: krajnja sloboda – izbor vlastitog stajališta neovisno o okolnostima, izbor vlastitog puta.“ Njegovo logoraško iskustvo utjecalo je na stvaranje jedinstvenog koncepta logoterapije, egzistencijalističke psihoterapije s elementima transcendencije i vjerništva (ali onoga koje nije zarobljeno institucijom Crkve) s kojom je kasnije, radeći desetljećima na neurološkoj klinici u Beču, pomagao ljudima da se nose s traumama i osjećajima besmislenosti.

(Katarina Luketić)

kritika-hdp