Hrvatska politika, prožeta populizmom, nacionalizmom, revizionizmom, korupcijom, svoje najgore lice sve više pokazuje na polju kulture. O tome smo razgovarali sa sveučilišnom profesoricom i kazališnom redateljicom Snježanom Banović.
Kako biste opisali hrvatsku društvenu scenu, kakva bi to bila predstava kad biste je smjestili na kazališne daske?
Još od devedesetih godina hrvatsko društvo je opereta s elementima historijske drame. Franjo Tuđman je volio sjediti u srednjoj loži i uživati u takvim glazbeno-scenskim spektaklima. Ali u opereti je sve samo naizgled podatno i lako. Predložak jest jednostavan: bila jednom jedna država, osamostalila se od stare suhonjave matrone Jugoslavije, iz nje se izdvojilo šest državica, lijepih, punih vrlina, ali bez pameti. Prvi operetni zaplet: osnivanje HDZ-a koji se kao i svaki tenor odmah zaljubi u najljepšeg soprana – Kulturu, od koje probire mitološke priče s bombonijera, recimo onu o Hrvatima od stoljeća sedmog i njihovog dolaska na more ili o krunidbi kralja Tomislava i oproštaju Zrinskog s uplakanom Katarinom.
Naravno, Kultura mora biti zlaćana, kao te slike Otona Ivekovića i anđeli u HNK-u i nikako raznolika i suvremena. Nažalost, sve otad ustrašena, ona, Kultura, voli biti poslušna jer što je lijepi sopran poslušniji, svi na sceni i oko nje više ga vole. Ne zaboravimo ni baritone i basove koje dirigent Tuđman uskoro dovodi sa strane, a koji svojim dubokim hercegovačkim tonom vole rat koji će uslijediti i daju dodatnu notu teškog nasilja koje svoj epilog dobiva u Hagu. Njima je zapravo rat bio prilika, ponajviše za obračun sa Srbima jer ne trpe zborski angažman te vrste u svojoj opereti. I tako bude izveden prvi čin, gdje su uz glavnog dirigenta s vizijom na sceni i režiseri, ne naročito pametni.
Impresario Plenković
Ali opereta ima sretan završetak, za razliku od ove naše s elementima historijske drame. Što čini drugi čin u tom režiranom “spektaklu”?
Sa završetkom rata i razvojem nove države, pri čemu se segmentira i društvena i kulturna i ekonomska svijest, opereta postaje teška drama koja u epilogu, koji se upravo odvija, postaje tako crna da čak uspijeva “dokazati” da ustaški pozdrav ima dvije, možda i više zakonski opravdanih konotacija. I eto, trideset godina poslije uvertire naša opereta se perpetuira uvijek ista: svaki dan se budimo u istom prizoru. A to je najteže izdržati nama u publici, nema kraja! Tako na sceni nastaje kaos u kojem se ne zna koja lica na koja vrata ulaze, a na koja izlaze, svi su se prodali, svi trguju, preprodaju i kupuju jedini put, put do vlasti. To što pritom uništavaju sve humane principe i civilizacijske vrijednosti nema veze, to se više ne nosi.
S protokom vremena i s odlaskom sve više publike iz gledališta što dalje, u druge zemlje, postavljena scenografija postaje otrcana, a jezik izvođača polako pada u dramu apsurda s maksimalno ograničenim vokabularom, do vrlo primitivnog, prijetećeg i nasilnog. I kao u zadnjoj sceni Don Juana, koji se za razliku od naših junaka suočava sa svojom prošlošću, slijedi potpuno potonuće sistema, raspad scene i pad u ferzenk, svi bježe sa scene pjevajući krive arije, a impresario viče: “Spuštaj zastor, predstava se skida!”
Profesionalno, kako biste ocijenili glumce i pjevače u toj opereti?
Ima nekoliko vještih izvođača koji poznaju zakone struke, ali je ipak najviše onih koji su uspješni u svladavanju zakulisnih igara. A svi su neuvjerljivi jer dugo ponavljaju isti tekst, aranžiran od iskusnog impresarija trupe Andreja Plenkovića. Skakuću oko njega, a iako mu stalno laskaju, šef ih često mijenja pa jedan po jedan odlaze u garderobu, netko i u zatvor, svi osim jedne – Nine Obuljen Koržinek. Njezin, po svemu operetni lik jedan je od generatora krize kulture, oko kojeg je cijela nevidljiva vojska vjernih poslušnika raspoređenih po nebrojenim kulturnim vijećima, žirijima i komisijama, a na čelu im je najvjerniji kadar – Miran Hajoš, tip iz virovitičkog countrysidea bez ijedne jedine stečene diplome, čak ni travničke!
Kulturna politika Nine Obuljen Koržinek umotana je u sto celofana straha i posluha diplomacije koja je bila moćna i važna kad je njezin Dubrovnik bio na vrhuncu moći svoga zlatnoga doba, ali danas je smiješna. Ministrica kulture mora u prvom redu pokazati odgovornost prema umjetnicima, što prevedeno na naše ljetne (ne)prilike znači da je morala fizički biti tamo gdje je bilo kritično za umjetnike, gdje je izvršen teški pritisak na kulturu – u Benkovcu, ali i u Šibeniku u kojem isti scenarij nije uspio zahvaljujući dubokoj antifašističkoj tradiciji toga grada. Lako joj je u Dubrovniku, tamo je i zrak odavno poslušan, a ne samo Ljetne igre, staromodna i preskupa manifestacija kiča i samohvale.
Ministrica kulture mora u prvom redu pokazati odgovornost prema umjetnicima, što znači da je morala fizički biti tamo gdje je bilo kritično za umjetnike, gdje je izvršen teški pritisak na kulturu – u Benkovcu. Lako joj je u Dubrovniku, tamo je i zrak odavno poslušan
Koju ulogu u toj opereti ima ovogodišnje hrvatsko kulturno ljeto?
Peti srpanj, hipodromski koncert kao jako dobro pripremljen i izveden projekt, bio je vrhunac ljubavnog zapleta. Pjevač loših glasovnih mogućnosti koji vlada scenom mašući dječjim rekvizitima, bez ijednog stiha prave poezije, bez ijednog originalnog tona, prvenstveno je rezultat sprege i pomno razrađene koordinacije Crkve i HDZ-a. Nastao u skutima najcrnje desnice, privilegiranog društvenog sloja u svijetu novog jednoumlja u kojem se ne smije čuti nikakav ton, glas, riječ protiv, a one koji tako nešto i pomisle odmah se proglašava neprijateljima naroda. Tu je naša opereta dobila i elemente znanstvene fantastike.
Na primjer, širom mreža i portala plasirana je izmišljotina da su ponajveći od naših pisaca u stvari strani plaćenici, prodane duše i izdajice jer im se kod svjetskih izdavača tiskaju prijevodi knjiga za naše pare. Naime, još je Božo Biškupić, vjerojatno najuspješniji naš resorni ministar u povijesti, izmislio te poticaje kojima se financiraju prevoditelji. S tim novcem naši, a u stvari svjetski autori i autorice nemaju ništa.
U čemu se u ovom mraku, u ovoj crnoj opereti, ogleda današnja kulturna politika?
Država je odavno, kako to zgodno opisuje Vjeran Zuppa, izgubila povjerenje u kulturu, a sad je mrzi, ne zna što bi s njom. Kultura je najjasniji odraz društvenih odnosa: tiha, sramežljiva, poslušna, neodlučna, neosviještena, ponižena, bez otpora, zatečena u čudu jer joj slobodu od koje je izgrađena zabranjuje netko mnogo glasniji i nedostojniji, netko tko ne može i ne želi razumjeti njezinu svrhu. Sartreova znana rečenica “Pakao, to su drugi” iz drame “Iza zatvorenih vrata” upravo precizno govori o nakani zabranitelja kulturnih programa.
Zaboravljamo da onaj tko vodi računa o kulturi, taj je osigurao svoje mjesto u povijesti, ali takvih više nema. Dugo je već, ne samo u nas, otvorena duboka kutija zla u kojoj obitavaju nacionalizam i neznanje hordi polupismenih i drskih. Boriti se protiv takvih erinija mora se upravo ukazivanjem na ono što je preostalo, a što još uvijek pronosi upravo jezik kulture, iako je u njoj od centra do krajnje margine sve zatrovano i diše se na škrge.
Nekad davno relevantna lijeva stranka sad izmišlja novi idiotski slogan. Da, domoljublje.hr!? Što je to ako nije nizvodno isplovljen strah i posluh? Koga uopće zanima to bezlično lice SDP-a koje se ne želi više ništa usuditi, doista ne znam
Ima li na vidiku katarze u društvu?
Nema, jer nismo ništa naučili od onih koji su znali i htjeli. Maksimu “učiti od jučer, živjeti za danas, nadati se za sutra” skrojio je Einsteinov genij i njezinoj se mudrosti moramo diviti. A mi? Uspostavili smo nekulturu zaborava. Recimo i to da je Hrvatska svjedočila katarzi usred ratnih užasa 1942. i to baš na polju kulture, kada su umjetnici predvođeni glumcem Vjekoslavom Afrićem prvi put u povijesti odlučili napustiti udobnu zgradu HNK-a i otići u partizane. O tome sve piše u do danas u tom kazalištu neigranoj drami Slobodana Šnajdera “Hrvatski Faust”. E, s njim bismo, s tim Faustom iz naše ulice mogli doći do neke katarze, napokon. Umjetničku katarzu doživjeli smo i pedesetih godina, kad smo se u kulturi izjednačili sa svijetom, kad se izrodila školovana generacija umjetnika s osjećajem beskrajne slobode, ali i s motom preuzetim od revolucionarca Viktora Hugoa: “Usuditi se – to je cijena napretka.”
E, od toga nam danas nije preostalo gotovo ništa. Naime, hoće se reći time da najvažnije vrijednosti može izraziti samo kultura udružena s otporom. Većina od tih vrijednosti iz prošlosti posljednjih je decenija, na moj užas, postala neprihvaćena, pa postupno i gašena do nevidljivosti. U vremenima zlim naprosto se mora na njih podsjećati. A sad imamo to da nekad davno relevantna lijeva stranka u nas izmišlja novi idiotski slogan. Da, domoljublje.hr!? Što je to ako nije nizvodno isplovljen strah i posluh? Koga uopće zanima to bezlično lice SDP-a koje se ne želi više ništa usuditi, doista ne znam.
Strah od kulture i izgovorene riječi sveo je kulturu na puku zabavu, bez kritike, bez doze provokacije, bez preispitivanja. Je li društvo svjesno posljedica takve kulturne politike?
Strah je toliki da se zabranjuje jedna razigrana, duhovita i pametna studentska predstava kojom je festival “Nosi se” u Benkovcu trebao biti otvoren. Strah utemeljen na osjećaju mržnje prema svakoj različitosti. Baš sve mora biti uniformirano, dopušteno od strane kolektivnog identiteta jer onaj individualni predstavlja opasnost. No, zaboravlja se da je čak i u diktaturama nemoguće podvesti kulturu pod zapovijed i totalnu kontrolu. Kao što kaže Stanko Lasić, ako se zastava rasteže na jednu ideološku stranu, ona puca, a kroz njezine rupe propada i sama diktatura. Političari dolaze i prolaze, a kultura ostaje. Naravno, uvijek će postojati umjetnici koji se vole prodati, čak i oni koji vjeruju u zastave i pokliče fašizma, eto nas opet kod Fausta i Mefista kao paradigme.
Kao da su učili od Žanka
Viki Glovacki, glumac koji je zabavljao publiku u NDH, deset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata normalno je nastupao u Zagrebu. Od posljednjih ratnih zbivanja prošlo je 30 godina, a izvođačima iz Beograda se spočitava gdje su, kome i što pjevali 1993.
Nakon Drugog svjetskog rata kazna Časnog suda izvođačima koji su nastupali u NDH iznosila je tri do šest mjeseci, nakon čega su gotovo svi mogli redovno raditi svoj posao, rijetki su dobivali zatvorske kazne, poput Matačića i, neusporedivo lakše, Gotovca koji je robijao mjesec i pol dana dok se nije ustanovilo da nije, kako je glasila optužnica, “skladao ustašku himnu”.
Pred očima mi je često i otužna scena skupine zagrebačkih umjetnika koji 1942. poduzimaju turneju po Reichu i mjesec dana putuju od mjesta do mjesta, pa ih na kraju put odvede i do grada Auschwitza. Zamislite to, nastup s pogledom na dim iz obližnjeg logora masovnih smrti! Taj film bi valjalo snimiti, ne samo zbog suočavanja s prošlošću, disciplinom u kojoj smo za razliku od Nijemaca i dalje stabilno na začelju. No, pobjedničke političke elite su već ujesen 1945. shvatile da čak ni bez tih umjetnika koji su se klanjali Paveliću i dimu Auschwitza nema nove kulture.
Bez Vikija Glovackog nije bilo zabave za široke slojeve, a kako je rekao Joža Gostić, po svemu sudeći najveći tenor u našoj kazališnoj povijesti koji je nastupao cijelo vrijeme rata i zbog toga bio kažnjen sa šest mjeseci izbivanja sa scene: “Zašto pekari i dalje rade? Trebate kruh? Pa ja sam isto neki kruh.” Čak su i rigidni komesari razumjeli tu prispodobu. Rezultat toga i još nekih bitnih kulturnopolitičkih strategija: deset godina poslije Drugog svjetskog rata Jugoslavija je svjetska sila na kulturnom polju, a trideset godina poslije ista ta zemlja, iako i dalje nedemokratska, baš ne propituje manifestno tko je i gdje bio za vrijeme rata.
Ne kažem da nije bilo cenzure, političkih zabrana u kulturi, sjetimo se predstave “Kako su cvetale tikve” koju je s repertoara beogradskog JDP-a skinuo glavom Tito označivši je u vatrenom govoru kao klip u točkovima revolucije, da ne spominjem druge slučajeve, na primjer Brešanovu “Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja”, skinutu nakon što je odigrana 499 puta. Ali je i dalje, unatoč kratkovidnosti SUBNOR-a, Partije i nekih odavno zaboravljenih sistemu odanih pojedinaca, bilo otpora, inata i prkosa, a s tim i progresa. Kulturno-politička formula je krajnje jednostavna.
Slijedi i drugo izdanje vaše knjige “Država i njezino kazalište”, prvo je objavljeno 2013. Kako će se to novo izdanje uklopiti u današnje vrijeme?
Knjiga je posvećena četvorici mladih studenata skojevaca: dvojici Srba, jednom Židovu i jednom Hrvatu, koji su kao volonteri igrali u HNK-u male kazališne uloge i svi su stradali u prvim mjesecima terora NDH. U knjizi se između ostaloga govori da su ustaše bili jednako nemilosrdni prema neposlušnim umjetnicima kao i prema svojim drugim žrtvama. Te 2013. godine, kad je izašlo prvo izdanje, knjigu je čini mi se kupovala uglavnom ljevica, a preko ramena čitala desnica.
Sad mi izgleda da smo prebačeni u vrijeme kad će je više kupovati desnica izvlačeći na svoj način iz nje argumente o NDH kao kulturnoj velesili. Prije deset godina je, naime, bilo velike razlike između dva vremena: prošlosti iz doba NDH i tadašnjeg vremena ulaska u EU. Razlike između prošlosti iz knjige i današnjice su neznatne. Svi naši državni i drugi zvaničnici, uključivo (za)branitelje, zvuče kao da su govore učili od ustaškog intendanta HNK-a Dušana Žanka i njegovog patrona Mile Budaka iz 1941. godine. Samo je “sitnica” drugačija: danas nitko nije “educiran” u kulturi kao što su bili oni, usto nitko neće otvoreno reći da je ustaša, a to nije lijepo od njih.
Što je u današnjem društvu to “kazalište” iz NDH kao sredstvo propagande?
Visoka kultura i kazalište bili su prioritet u politikama NDH, prvenstveno kao idealni orkestar za promoviranje ustaškog duha, ustaške propagande, ali i režimu izuzetno važne uspostave nove prosvjete. Pa što je njima bio HNK, to je Tuđmanu bila Hrvatska televizija koja je zadržala svoj status najvećeg propagandnog stroja svake vlasti do danas.
Bitka za javnu televiziju je odavno izgubljena, jer između ostaloga količine vjerskog sadržaja u prime-timeu dalekovidnice kojima se utvrđuje desničarski moral i kojima se svakodnevno promovira konzervativna katolička revolucija je toliko dominantan da preko njega uživo promatramo ubrzano nazadovanje cjelokupnog hrvatskog društva. Jurimo unazad, padamo daleko, dolje. Dalje i dolje, kao u nekom Bordinom animiranom filmu.
Rekli smo da je današnja društvena scena crna opereta, s tragičnim krajem. Jesu li njeni idejni tvorci zadovoljni ishodom?
Sigurna sam da je njihovo zadovoljstvo veliko, uspjeli su iznad vlastitih očekivanja, što se vidi iz gromoglasnog aplauza koji ne prestaje.
