zatrpavaju ga pijeskom vlastitih uspomena
profesor ne ide na put često,
od vremena do vremena.
nekada je putovao gonjen čežnjom,
a od nekog doba napušta svoje utočište
na poziv, jer sve je vidio u filmovima,
o svemu je pročitao u knjigama
i zašto provjeravati je li na arktiku vječni led.
kada se vrati sa sobom uvijek ima
nepisani dnevnik putovanja, nadahnute
pikselizirane zapise s obilazaka putničkih meka,
i u srcu uspomene koje se ne gase, na susrete,
hranu, svjetlost i mirise drugih krajolika.
nakon što se vrati doma ima potrebu
sjetiti se proživljenog, biti dijaprojektor,
projicirati slike prošlosti na zid sadašnjosti.
umjesto da s pažnjom pogleda njegov film,
publika od koje to najviše očekuje,
vadi prašnjavi album crno bijelih
fotografija, i zatrpava ga pijeskom
svojih još odavno ispričanih uspomena.
njegova priča za njih bude samo ovir u kojem
je slika o njihovim putovanjima uramljena,
podsjetnik za samoisticanje, potvrđivanje
vlastite važnosti u svijetu uspoređivanja.
on priča, a oni ga ne slušaju, prekidaju.
ne znaju, ne žele ili ne mogu dopustiti
riječima da ih dotaknu, niti ga pitati kako se
osjećao među skulpturama spomenika gladi
koji se nalazi na obali customs house quay.
Ne sjećam se
U pjesmi Same Old Walk Paul Kelly je
napisao
kako mu je kuća izgorjela prije
godinu dana i s njom da su
nestala
sva njena pisma i fotografije.
Moja kuća nije izgorjela,
ali tvojih pisama i knjiga više
nema.
Ne sjećam se jesi li ih ti na odlasku
odnijela,
ili sam ih ja, ne znam kada,
bacio
u deponij za otpad iz prošlosti.
hodočasnici
hodočasnici se odvajaju od svojih glava
i ostavljaju ih u tijesnim skloništima
kao pse. bezglave ih vodi slijepo srce
i pouzdanje kako će se dogoditi čudo.
idu putevima obilježenim opomenama,
prema hramovima kojima upravljaju trgovci.
svijet nadziru vlasnici azila za napuštene
glave. svijet oblikuju vrtlari ljudskih biljki.
o suhom svijetu brinu vojnici bacači plamena.
što traže hodočasnici bez vode, bez glave,
bez zamisli o oslobađanju iz omeđenih gredica?
treba im nemanje jasnoće, godi im bunovnost
što bi napisao charles bukowski o smrti i životu gene hackmana
pitam se što bi napisao charles bukowski
o snebivanju malograđana i čistunaca
kako je umro i živio gene hackman.
s prezirom bi ismijao, gorljivu, uskogrudnu,
samodopadnu služinčad dvolične kreposti,
i njihove osude neurednosti i zapuštenosti.
uzvratio bi medijskim strvinarima da je gene
bio rijetki preostali primjerak slobodnog čovjeka,
koji nije mario za čistoću podova i polaganje
računa nadzornicima poslušnosti i sputanosti.
zapanjenim šminkerskim adorantima glumca,
koji je bio danima mrtav, okružen glodavcima,
hank chinaski, i sam korov, rugao bi se što
ne pojme ne uzimanje medijske milostinje.
za bukowskog gene bi bio jimmy "popeye" doyle,
besmrtni lik koji je slobodu shvaćao kao nered,
a nered kao slobodu, bez utjecaja uglednika.
______________________
