Autor analizira kako američka desnica, predvođena Trumpom, demonizira Antifu kroz propagandni aparat i zakonodavne mjere, pretvarajući kontrakulturno, decentralizirano antifašističko djelovanje u simbol radikalne prijetnje. Propitujući historiju antifašističkih mobiliziranja − od samoobrambenih njemačkih i talijanskih uličnih grupa, preko šezdesetosmaških i pod utjecajem autonomizma preoblikovanog antifašizma u kontrakulturu, do antifašističke supkulture u panku − autor trasira putanju otvorene i fleksibilne borbe koja se, usprkos preoblikovanjima pa i deradikalizaciji, uvijek iznova uspostavlja kao „crveno strašilo‟. Lijepljenje oznake „teroristički‟ samo je jedan od izraza ove panike, kao i ideološke borbe za značenje. Tako se borba za ulice pretvara u borbu za značenje samog antifašizma, otkrivajući da je strah od Antife zapravo strah od same ideje političkog otpora – od mogućnosti kolektivnog djelovanja izvan državnih i institucionalnih okvira.
U grotesknom prilogu na Fox Newsu, američkom desničarskom kanalu, voditelj intervjuira sredovječnog bijelog muškarca maskiranog šiltericom i maramom. U dramatičnom uvodu, sugovornika predstavlja kao hrabrog zviždača koji se usudio progovoriti protiv „Antife“. Njegova maska nužni je rekvizit da bi zaštitio vlastiti život. Unatoč tonu, opremi i scenografiji koja je sva naštimana da sugerira opasnost, razgovor je razočaravajuće antiklimaktičan. Voditelj postavlja pitanja o bombama i nasilju. „Zviždač“ priča o pank muzici i pritisku vršnjaka na sceni kako bi bio u skladu s postulatima anarhizma. U nekom trenutku spontano prasne u smijeh. Voditelj mu zahvaljuje na velikoj hrabrosti te izražava sreću što je preživio užase američke pank scene, odnosno navodno članstvo u „terorističkoj organizacija Antifa“.
Ovakvi prizori u američkim medijima dio su propagandne kampanje osmišljene kako bi opravdala nedavnu odluku američkog predsjednika Donalda Trumpa da dekretom (tzv. izvršnom naredbom) proglasi Antifu „domaćom terorističkom organizacijom‟. Oko pravnih posljedica ovog dekreta postoje nedoumice. On vjerojatno ne znači da će svaka osoba koja se deklarirala kao antifašist_kinja moći završiti u zatvoru ili u Guantanamu, ali izvjesno je da predstavlja jaku sugestiju represivnom aparatu da pojača nadzor i operacije protiv radikalne ljevice. Jedan od paradoksa Trumpove odluke (i popratne propagandne kampanje) je činjenica da se njome zahtijeva progon osoba „koje se mogu povezati s Antifa terorističkom organizacijom“, pri čemu je jasno da Antifa nije jedna organizacija, niti se njezine metode uklapaju u aktualnu zakonsku definiciju „domaćeg terorizma“ kao „ugrožavanja života s ciljem zastrašivanja civila“.
Teroristička organizacija bez terorizma i organizacije
Iako je dodjeljivanje oznake „terorističke organizacije‟ samo radi političkog obračuna i inače više pravilo nego li iznimka u zakonodavstvu većine zemalja, ipak se Antifa ističe po tome što je proglašena terorističkom organizacijom ne samo bez da je koristila terorističke metode (zastrašivanje civila) već i bez da je uspostavljena kao organizacija.
No ako Antifa nije organizacija, što je to? I kako to da je neorganizirana, a ipak vidljiva kao fenomen? Možda je Antifu najbolje opisati kao jednu kontrakulturnu tendenciju u aktivizmu protiv ekstremne desnice, koja uključuje kako suprotstavljanje nasilnim desničarskim grupama, tako i antidemokratskim tendencijama država. Pritom, kada kažem kontrakultura, ne mislim to na pežorativan način. Radi se o pojmu koji je u ovom slučaju precizniji nego „ideologija“ ili „pokret“. Većina ljudi povezana s ovim fenomenon lakše će se međusobno prepoznati po simbolima, metodama, pa čak i modi, nego li po političkoj strategiji ili programu. Dapače, Antifa je namjerno i svjesno decentralizirana i pluralna tendencija koja nema ni centralni komitet, ni internacionalu, a ni duhovnog vođu kojoj joj određuje političku liniju. Ali, prije nego što se posvetimo pitanju zašto je tomu tako, vratimo se na trenutak na američku sadašnjost.
Nema nikakve sumnje da je direktni povod za trampističku ofenzivu protiv radikalne ljevice ubojstvo desničarske medijske zvijezde Charliea Kirka. Politička zloupotreba tog ubojstva potaknula je usporedbe s načinom na koji je nacistička propaganda koristila (vjerojatno politički nemotivirano) ubojstvo pripadnika SA odreda Horsta Wessela 1930. godine, s tom značajnom razlikom da nema nikakvih dokaza da je osoba koja je ubila Kirka ikada bila politički aktivna, pogotovo ne na ljevici.
Opsesija američke desnice, odnosno trampista, Antifom traje od prvog Trampova mandata (2016.-2020.) i najkasnije od 2017. Antifa se redovito koristi kao opća i sveobuhvatna pežorativna oznaka za manje-više sve tipove prosvjeda protiv američkog predsjednika i njegova pokreta. To što su mnogi od tih protesta organizirani uz antifašističke parole i simboliku više je posljedica Trumpove političke retorike i karaktera njegove baze nego hirova ljevice. Da se ni ovoga puta Antifa − iako tobože označava „domaću terorističku organizaciju“ − ne koristi kao oznaka za konkretnu organizaciju, nego za potencijalno vrlo širok spektar opozicijskih stavova, sasvim je jasno iz dokumenata koje kao naredbu represivnom aparatu šalje američka administracija.
Novi Red Scare
Svega dva dana nakon originalnog dekreta, Trump je potpisao i memorandum u kojem se eksplicitno nabrajaju stavovi koji su „indikatori prijetnje“, odnosno koji sugeriraju represivnom aparatu da djeluje protiv grupe ili pojedinca koji ih iznose. Oni uključuju antikapitalizam, neprijateljstvo prema „tradicionalnim vrijednostima“ i kršćanstvu, napad na „tradicionalne rodne norme”, „antiamerikanizam“ (šta god to bilo) itd. Ukratko, radi se o popisu dovoljno širokom i općem da pokriva osnovni set vrijednosti ljevice posljednjih pedeset ili sto i pedeset godina.
Trumpovi posljednji potezi imaju, doduše, i konkretniji cilj. Kao što se da pročitati iz njegovih izjava, njegove odluke, poput potpuno nepotrebnog i provokativnog slanja vojske i na brzinu regrutiranih parapolicijskih grupa u gradove i kvartove koji mu se najviše protive, ima za cilj izazvati sukob u kojem će upravo Trump – uz pomoć cijele državne mašinerije – izaći kao neupitni pobjednik. S obzirom na to da, na njegovo razočaranje, službena opozicija (odnosno Demokratska stranka) ne pruža nikakav ozbiljni otpor, represija se koncentrira na one koji se doista nastoje suprotstaviti autoritarnim tendencijama.
U tom smislu, Trampov novi Red Scare1Red Scare ili Crvena panika naziv je za dvije političko-medijske kampanje protiv ljevice i migranata iz siromašnih zemalja koje su se u Sjedinjenim Državama odvile neposredno nakon Prvog i neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Prva je predstavljala reakciju na Oktobarsku revoluciju i ciljala je prije svega anarhiste, a druga je povezana s nastupom Hladnog rata i ciljala je komuniste. možda je i kompliment Antifa metodama otpora, koje bi u suprotstavljanju autoritarizmu mogle igrati važniju ulogu od one koju igra parlamentarna opozicija. Stvar nije važna samo u američkom kontekstu. Sjedinjene Države još uvijek diktiraju političku dinamiku u većini zemalja svijeta. Dapače, razvoj posljednjih godina sugerira da − kako opća globalna dominacija SAD-a opada − tako ta sila nastoji čvršće i energičnije (i svakako manje suptilno) kontrolirati svoje saveznike. Ubrzana i uvelike prisilna militarizacija Evropske unije koja nam predstoji to najbolje pokazuje. Politički procesi koji se događaju u SAD-u neminovno imaju znatno šire posljedice.
Najavljuje li to moguću zabranu Antife, odnosno pojačanu represiju protiv radikalne ljevice, i ovdje? Zahtjevi u tom smislu dakako već postoje u EU parlamentu2. Možemo pretpostaviti da nismo daleko od toga da se i realiziraju, barem za početak u pojedinim manjim i konzervativnijim zemljama Unije. Dok to čekamo, bilo bi korisno da raspravimo o tome što je to Antifa i tko je se i zašto plaši.
Borba za kontrolu ulica
Termin antifa kao kratica za antifašizam prvi se puta pojavljuje još ranih 1930-ih u Njemačkoj (dakle neposredno prije dolaska nacista na vlast). Funkcionirao je kao kratki naziv za organizaciju koja se punim imenom zvala Antifašistička akcija,3 što je ime koje mnoge grupe iz antifa spektra i danas koriste. Originalna Antifašistička akcija bila je zapravo zamišljena kao samoobrambena organizacija povezana sa Komunističkom partijom Njemačke, ali otvorena i za sudjelovanje drugih ljevičara, pogotovo socijaldemokrata. Iako nikada nije zaživio, taj formalni pluralizam simbolizirao je i logo organizacije sa dvije crvene zastave, koje se u znatno izmijenjenoj varijanti i danas koriste u antifa miljeu.4
Takve „borbene organizacije“, namijenjene osiguravanju vlastitih političkih mitinga, stranačkih novina i prostorija, te po potrebi razbijanju protivničkih, bile su uobičajna pojava za političke stranke u međuratnom periodu. Samo u 1932., godini osnivanja Antifašističke akcije, na njemačkim je ulicama ubijeno preko 80 ljudi. Veliku većinu ubili su nacisti, a većina žrtava bili su komunisti. Joseph Goebbels i sam Adolf Hitler u više su navrata eksplicitno tvrdili da je ulično nasilje bilo ključni dio njihove strategije za dolazak na vlast. Sve to je naposljetku bilo samo repriza istog scenarija kao i desetak godina ranije u Italiji. Pokušaj tamošnje ljevice da se odupre uličnom nasilju, koje je fašiste vodilo prema vlasti, kroz borbenu organizaciju pod nazivom Arditi del Popolo, bio je naposljetku jednako neuspješan kao i u njemačkom slučaju.
Iako nastali u sasvim specifičnom kontekstu i u okviru specifičnih historijskih pokreta ljevice, originalna Antifa i talijanski Arditi pokazivali su određene karakteristike koje će utjecati na kasniji razvoj antifašističkog aktivizma. Oni su za početak zamišljeni kao pluralni zajednički frontovi ljevice. Njemačka Antifašistička akcija bila je, kao što smo spomenuli, uglavnom neuspješan pokušaj suradnje komunista sa socijaldemokratima. Arditi su pak nastali kroz spontanu suradnju različitih tendencija ljevice, osobito anarhista, s komunistima i socijalistima. Osim pluralnosti, druga njihova karakteristika bila je relativna autonomija. Iako su njihovi aktivisti često bili dio čvrsto hijerarhijski organiziranih partija, same borbene organizacije funkcionirale su manje-više izvan partijskih struktura. U slučaju Ardita povremeno i protiv njih.5
Naravno, očito je da je ono što (i pobornicima i protivnicima) Antifa znači danas nešto sasvim drugačije od ovih povijesnih primjera. Osim na protestima, ova kontrakultura je danas najživlja u socijalnim centrima i oslobođenim prostorima različitog tipa, od skotova do infoshopova, knjižara i prostora za diskusije i koncerte. Iako se frekvencija od zemlje do zemlje razlikuje, u većini gradova nečeg što se naziva „Zapadom“, pa i znatno šire, ovi prostori su lako prepoznatljivi i poznati kao mjesta na kojima će se prvo roditi opozicija ekstremnoj desnici, u bilo kojem obliku.
Od ’68. do panka
Unatoč razlikama, ovakav razvoj suvremene kontrakulture nije sasvim odvojen od toga kako se razvijala i povijest ljevice posljednjih stotinjak godina. Sam termin Antifa dugo je bio vezan specifično za njemački poslijeratni kontekst, gdje je imao određenu tradiciju i povijesno sjećanje na ljevici. Njegov današnji oblik, međutim, počeo se naslućivati tek kroz šezdesetosmašku ljevicu. Pitanje nedovršenog obračuna s nasljeđem i nositeljima nacizma bila je istaknuta tema studentskog pokreta i vanparlamentarne ljevice u Njemačkoj kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih. Obnova antifa grupa započela je u okviru tzv. K-grupa, odnosno maoističkih organizacija nastalih iz studentskog pokreta, koje su bile inspirirane radikalizmom Kulturne revolucije u Kini, kritične prema tzv. staroj ljevici, osobito komunističkim partijama, i spremne istraživati nove metode rada.6
Presudni utjecaj na današnji izgled kontrakulture, međutim, izvšio je autonomistički marksizam, odnosno talijanski autonomizam. Uz rizik da ću zagnjaviti čitatelje tobože opskurnim rukavcima historije ljevice, mislim da je važno istaknuti često nepriznati, a zapravo duboki i trajni utjecaj koji je autonomizam imao na najveći dio vanparlamentarne ljevice na Zapadu posljednjih desetljeća.
Autonomističke tendencije u Italiji počele su se razvijati nešto ranije od šezdesetosmaškog studentskog pokreta, ali su bile pod sličnim utjecajima.7 Dramatični rast radikalne ljevice kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih zahvatio je i Italiju na vrlo sličan način kao i druge zemlje. No dok je u drugim zemljama post-studentska ljevica uglavnom radila na pokušaju kopiranja revolucionarnih pokreta iz pobunjenog tzv. Trećeg svijeta8 ili pak oživljavanju i osvježavanju manjinskih tendencija stare ljevice, poput anarhizma i trockizma, u Italiji je ova vanparlamentarna ljevica radila na razvoju nove i posebne teorijske i poltičke linije − autonomizma. Neki od elemenata te ideologije su inzistiranje na „oslobođenim‟ prostorima u urbanom kontekstu (skvotovi, društveni centri), antiautoritarnost i antihijerarhičnost, širenje borbe izvan ekonomske sfere na sve sfere života, autonomija od države, kapitala, političkih stranaka i sindikata.9
Možda još snažnija posljedica autonomističkog utjecaja je svakodnevni modus operandi radikalne ljevice danas, u usporedbi s onom šest i više desetljeća ranije. Umjesto partijskog mitinga, izborne kampanje ili sindikalne akcije, dominantni oblik djelovanja su protest i blokada, organiziranje života van sistema, pokretanje direktno demokratskih tijela, te kolektivna proizvodnja i konzumacija kulture. Suvremena Antifa tendencija nesumnjivo je spoj njemačke antifašističke tradicije, autonomističkih metoda borbe i − kao treći i najsporniji element − pank supkulture.
Radi se o tome da ga se primijeni
Utjecaj pank estetike na političke kampanje mnogima na radikalnoj ljevici predstavlja izvor frustracije i često je predmet kritika. Argumenti u toj raspravi sasvim su na mjestu. Pank se svjesno i namjerno nastoji odvojiti od većinskog ukusa. Antifašizam je pak nešto što bi trebalo biti podrazumijevani većinski stav. Ali muzika − bilo da se radi o panku, regeu, elektronici ili sl. − i danas je važan element okupljanja i mobilizacije antifa kontrakulture. Možda i najuspješniji projekt obnovljenog antifa „pokreta“ bila je serija koncerata i turneja pod nazivom Rock against Racism (Rock gegen Rechts u Njemačkoj), koja je započela u Britaniji kasnih 1970-ih, a nastavila se u različitim zemljama te u različitim oblicima traje do danas (npr. Love Music Hate Fascism).
Masovni antifašistički koncerti kao oblik političkog djelovanja imaju mnogo prednosti pred konkurentima: oni su atraktivniji i zabavniji od prosvjeda ili mitinga, a šalju jednaku poruku. Osim toga, oni su i prilika poznatima i slavnima, koji imaju velik utjecaj osobito na mlade, da se o ključnim pitanjima jasno izjasne, pogotovo ako je to dio poznatih i slavnih već učinio „na drugoj strani“. Pouke ovih koncerata i turneja čine se vrlo relevantnima u zemlji koju je nedavno potresao veliki državno organizirani koncert-miting, koji je snažno utjecao na rast ekstremne desnice, normalizirao njezine stavove i ohrabrio njezine aktiviste. Antifašistički odgovor koji mnogi čekaju bio je iznenađujuće mlak i nevidljiv. Kada se govori o odgovorima ekstremnoj desnici u Hrvatskoj čini se da još uvijek vrijedi fraza: „Ljevičari su antifašizam samo različito komemorirali. Radi se o tome da ga se primijeni.“
Unatoč dubokoj uronjenosti u specifičnu povijest ljevice, antifa kao metoda otpora fašizaciji dovoljno je otvorena i fleksibilna da obuhvati sve koji ne žele živjeti u svijetu s još manje slobode i još više nejednakosti nego danas. Za njezinu efikasnost nije važan habitus, porijeklo i precizna politička linija njezinih aktera, pa čak ni to postoji li jedna ili više mreža, okupljenih po teritorijalnoj, teorijskoj, (sup)kulturnoj ili drugoj osnovi. Njoj također mogu biti otvoreni putevi koji nisu dostupni političkim strankama pod pritiskom desnog medijskog i političkog establišmenta ili organizacijama civilnog društva čiji je vrat stalno pod giljotinom projektnog financiranja. Uostalom, ako sumnjate u njezine potencijale, pitajte Trumpa zašto je progoni
