Hrvatski su žitelji za tzv. socijalističkog mraka jeli stoput zdraviju i jeftiniju hranu s domaće zelene i plave njive, meso iz domaćeg uzgoja, kupovali domaće industrijske proizvode svake vrste, trošili energiju iz svojih izvora, izvozili u svijet hranu, brodove, lokomotive, transformatore, generatore, dizelske motore, alatne strojeve, odjeću, obuću, lijekove, naftne derivate, petrokemijske i trajne prehrambene proizvode… Sjećajući se kako im je bilo u socijalističkomu mraku, mnogi ne bi imali ništa protiv da netko ugasi kapitalističko betlehemsko svjetlo i vrati ih u onaj isti „mrak“.
Jamačno je najveću glupost u „kritici“ političke oporbe ovih dana izvalio svojom ruralnom dikcijom ministar gospodarstva Ante Šušnjar iz Domovinskog pokreta (DP), ustvrdivši kako ona „pokušava vratiti zemlju u prošlost – u socijalizam“. Naime, predstavnici SDP-a i parlamentarne platforme Možemo! upravo su u Zagrebu okončali svoju kampanju „Stopama Plenkovićeve inflacije“ po svim većim gradovima Hrvatske. Puna su dva mjeseca, bez imalo milosti, „cipelarili“ politički i uvozno ovisnički HDZ, odnosno Plenkovićev gospodarski model i vladinu krivnju za više no dvostruku inflaciju od prosjeka EU-a i eurozone, što sustavno ubija životni standard većine građana.
Četrdesettrogodišnji Mostarac s diplomom splitskoga Pravnog fakulteta i izvjesnim iskustvom na području trgovačkoga i radnog prava, odnosno stečajnog upravitelja, otac četvero djece, očito je deficitarnog znanja o tomu kakva je Hrvatska bila u tzv. socijalističkomu mraku. Socijalistička Republika Hrvatska (SRH) bila je gospodarski izvozna zemlja, treća u Europi među industrijski srednje razvijenim državama.
Kada svega ponestane, možete staviti kvadratiće na sebe i kopati po kontejnerima.
Danas je ova zemlja životno i politički ovisna o uvozu temeljnih prehrambenih i industrijskih proizvoda, energenata, radne snage, stručnjaka i opreme u ključnim djelatnostima poput zdravstva i školstva. Štoviše, jedino osobna potrošnja i turizam drže tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj, „napokon svojoj na svomu nakon tisuću godina“ – proračunsku glavu iznad vode. Prepotentan bez pokrića, Šušnjar bi cvjetao kao rijetka orhideja u stakleniku kada bi se mogao – a ne može niti će se u doglednoj budućnosti moći – pohvaliti socijalističkim kapacitetom, ne samo gospodarske samodostatnosti, nego i izvoza.
Hrvatski su žitelji za tzv. socijalističkog mraka jeli stoput zdraviju i jeftiniju hranu s domaće zelene i plave njive, meso iz domaćeg uzgoja, kupovali domaće industrijske proizvode svake vrste, trošili energiju iz svojih izvora, izvozili u svijet hranu, brodove, lokomotive, transformatore, generatore, dizelske motore, alatne strojeve, odjeću, obuću, lijekove, naftne derivate, petrokemijske i trajne prehrambene proizvode… Brodogradnja je držala svjetski vrh. S hrvatskih su navoza porinuti megatankeri za najprestižnije svjetske naručitelje „Berge Istra“, „Berge Adria“, „Kanchenjunga“ i „Jahre Transporter“, veliki luksuzni feriboti „Amorella“ i „Isabella“…
Što je u hrvatskom, tj. jugoslavenskom socijalizmu bilo loše kada su žitelji primali plaću ili mirovinu od koje se moglo pristojno živjeti i staviti koji dinar na štednju, imali plaćeni godišnji odmor 18 do 30 radnih dana s dodatkom na djecu, novčani dodatak za taj odmor (K-15), jeftina odmarališta na moru, većinom i trinaestu plaću za Novu godinu, dobivali na trajnu uporabu stan sobne površine dvadeset kvadratnih metara po članu obitelji, besplatno se liječili bez listi čekanja i školovali od pučke škole do fakulteta, a velike tvornice su imale svoje jaslice i vrtiće!?
Građani su s crvenim pasošem mogli bez vize putovati u čak 168 zemalja, jer su živjeli u zemlji predvodnici Trećeg svijeta koju su rado posjećivale okrunjene glave, te gladili paunovim perom i Washington, i Moskva, i Peking… Čelna osobnost socijalizma s humanim licem, Josip Broz Tito, „kumrovečki Joža“, pobjednik u Drugomu svjetskom ratu nad ustaškim genocidom, nacizmom i fašizmom, globalno je uvažavan kao jedan od najvećih i najutjecajnijih državnika 20. stoljeća.
Naraštaj rođen ’50-ih i ’60-ih godina je žrtvovan u ime napretka ostatka populacije. To nije samo HDZ-ova, nego i oporbena krivnja, jer ne otvara tu temu.
Jest da je u socijalističkom sustavu državom vladala jedna politička opcija – Komunistička partija SFRJ/SRH – ali se običnima i malim ljudima u principu fućkalo za nju baš kao što im se danas fućka za HDZ-ovu jednopartijsku dominaciju, koja u tzv. demokratskom višestranačju, ne šljivi političku oporbu ni koliko je crnoga pod noktom. Stoga i jest moguće da doseljeni arogant iz BiH, oslonjen o štaku polit-ideološkog radikalizma tipa povijesne revizije, valja nebuloze o „socijalističkoj prošlosti“.
Šušnjar nema pojma ni o socijalizmu niti o gospodarskim postignućima tog doba kakva „domoljubna“ hrvatska zbilja, ustavno proklamirana kao socijalna, nije u više od tri desetljeća ostvarila ni pet posto.
„Postojeća struktura hrvatskoga gospodarstva je formirana odmah poslije rata na način da je sve što je bilo hrvatsko izvozno gospodarstvo, a Hrvatska je bila izvozna država, većinom nestalo“, kazao je neki dan bivši HSLS-ov ministar gospodarstva Goranko Fižulić u „Novom danu“ televizije N1 Hrvatska. Zaključio je da Hrvatska nije izgubila samo”industriju, nego i radnu snagu.”
Ništa se ne može ponuditi za reindustrijalizaciju jer nemamo radnu snagu ni atraktivnu poreznu politiku koja bi mogla privući strani kapital. A danas je prekasno jer svjedočimo umjetnoj inteligenciji i automatizaciji. Postali smo zemlja iz koje se iseljava, a useljava se niskokvalificirana radna snaga. U Hrvatskoj imamo 39 posto žitelja starijih od 65 godina koji su u riziku od siromaštva ili već siromašni. Godine 2014. bilo ih je 23 posto. Znači, u jedanaest godina smo imali skok s 26 na 39 posto građana starijih od 65 na rubu ili ispod granice siromaštva. To nije imala ni jedna zemlja u Europi.
Naraštaj rođen ’50-ih i ’60-ih godina je žrtvovan u ime napretka ostatka populacije. Svjesno su oštećeni jer nisu dobili mirovine koje su zaradili, nego su tretirani kao proračunska stavka koja je trošak. To nije samo HDZ-ova, nego i oporbena krivnja, jer ne otvara tu temu. Nažalost, taj naraštaj nema nekoga tko ih politički predstavlja. Dvije trećine samaca starijih od 65 godina žive u siromaštvu. Siromašni ljudi mogu spašavati svoj životni standard ili rentijerstvom ili iz pomoći potomaka.
I sve ovo nije tema, a trebalo bi biti temom svih tema. Hrvatska je definirana kao socijalna država, a žrtvovala je oko 800.000 građana. To je isključivo posljedica rastrošne države i zanemarivanja ozbiljnog problema – čekanja da stariji od 65 godina umru i prestanu biti trošak. Jer postoji ono što se dobro prodaje – nacionalizam. Kada svega ponestane, možete staviti kvadratiće na sebe i kopati po kontejnerima. Politika ne osjeća pritisak, pa ignorira to stanje.
Kada već Šušnjar spominje oporbeni „pokušaj vraćanja u prošlost – socijalizam“, valja ga podsjetiti kako je prije desetak godina anketa među 2200 žitelja Hrvatske, te Bosne i Hercegovine starijih od 45 godina i s iskustvom života u bivšoj zajedničkoj državi, u socijalističkomu mraku, pokazala da 82 posto anketiranih smatra kako se „bolje, zadovoljnije i sigurnije živjelo u bivšoj državi no danas“. Ljudi su iz dana u dan osjećali boljitak, imali su osjećaj pouzdane budućnosti; danas to nemaju. Žive u siromaštvu, u strahu od dnevnih poskupljenja svih proizvoda i usluga, gubitka posla, prezaduženi, blokiranih računa u dužničkom ropstvu, neizvjesne budućnosti svoje djece… A to nisu zaslužili.
To nije život dostojan čovjeka ni devetnaestog, kamoli početka druge polovice 21. stoljeća. Ministar Šušnjar ne daje odgovore na ključna pitanja o tomu zašto je život pod koalicijskom HDZ-DP-ovom vlašću sve teži i sve opterećeniji sukobima koji otežavaju unutarnje stanje i sramote zemlju u svijetu. Za gospodarske nedaće – osobito inflaciju i pohlepno bildanje cijena – ne može se krivnja svaljivati na ratove u Ukrajini i na Bliskom istoku, jer iste energetske i sigurnosne krize (barem) jednako udaraju i ostala gospodarstva u Uniji i eurozoni, a najmanje dvostruko bolje stoje i lakše se s njima nose no Hrvatska. Ako laže koza, ne laže rog.
Ako Šušnjar ne zna što je bilo i nešto mu nije jasno o socijalizmu i kako su narodne mase tada živjele – za razliku od danas u Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj – neka pita svoga gazdu u vladi. Bude li jednom iskren, ne želeći ogriješiti dušu, Andrej Plenković će mu reći iz iskustva vlastite obitelji, iako je bila stepenicu-dvije iznad prosjeka. Oporba, je li, u tom slučaju ne očekuje ministrovu ispriku, nije on toga moralna kova.
Uostalom, glasajući prije tri desetljeća za hrvatski izlazak iz zajedničke države bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti, te osamostaljenje „svojih na svomu s hrvatskom lisnicom u hrvatskom džepu i hrvatskom puškom na hrvatskom ramenu“ – ne opet u jaram stoljetnih europskih gospodara što su pljačkali hrvatske prirodne resurse i koristili Hrvate kao topovsko meso u tuđim ratovima! – jamačno ni danas nije mali broj tih koji bi, razočarani šušnjarovštinom nakon 1990-ih, rado povukli svoj glas.
Sjećajući se kako im je bilo u socijalističkomu mraku, ne bi imali ništa protiv da netko ugasi kapitalističko betlehemsko svjetlo i vrati ih u onaj isti „mrak“. Komunistička partija u kompi sa Socijalističkim savezom na vlasti ili HDZ sa žetončićima, DP-om ili kojom redikuloznom opcijom, većinski apolitičnom običnom Hrvatu dođe na isto. Onima gore je uvijek bilo dobro, ali propuštaju li dobro i među nas dolje, puna šaka brade. Dobro je uvijek dobro. I Domovina je tamo gdje ti je – dobro.
Prepotentan bez pokrića, Šušnjar bi cvjetao kao rijetka orhideja u stakleniku kada bi se mogao pohvaliti socijalističkim kapacitetom, ne samo gospodarske samodostatnosti, nego i izvoza.
Bi li kapitalističkoj Hrvatskoj pala lažna kruna s glave – osim što za Šušnjara, njegovog gazdu u vladi i DP-u, te buljuk istorodnih Šušnjara, Plenkovića i Penava više ne bi bilo mjesta ni u podrumu vlasti – kada bi svojima još neiseljenih nešto manje od 3,9 milijun žitelja, podebljim copy and paste načinom, vratila socijalistički sigurna radna mjesta s plaćama od kojih se pristojno živi, penzićima isto takve mirovine, stanove mladim obiteljima, godišnje odmore s K-15, pa trinaestu plaću na Silvestrovo, besplatno liječenje i školovanje do kraja studija, podnošljive režije i cijene proizvoda i usluga, budućnost djeci…
Ako Plenkovići i Šušnjari imaju proračunskog novca za dvanaesto second hand Rafalea, čak 44 tenka Leopard 2A8, dronove Bayraktare, helikoptere, oklopne transportere, protuzračne sustave i ino preskupo oružje, a nitko nas neće napasti za operativnog vijeka tog oružja – osobito ne Srbija ili Rusija na koje medijski nabrijavaju osiromašujuće općinstvo – zašto nemaju za pristojan život svojih građana!? Za što socijalizam jest imao. Kruh i zdrava obiteljska budućnost su preči od oružja i ideologije smrti.
Svaka pametna vlast će uzeti sve dobro od svojih prethodnika i graditi na postignutom još bolje i naprednije radi općeg dobra, a slučajna i nezrela će najprije bučno razoriti sve do temelja i, nemajući svijest ili karakter vrsna graditelja, bauljati između pokušaja i pogrešaka. Što se, bjelodano, zbiva u Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj, eto, već tri desetljeća i kusur.
