Stjepan Radić (1871.–1928.) bio je političar, mislioc i lider koji je svojim djelovanjem promijenio tijek hrvatske povijesti. Rođen u malom selu Desnom Trebarjevu pokraj Siska, odrastao je u skromnoj seljačkoj obitelji, a iz te svakodnevice crpio je snagu i inspiraciju koja ga je pratila kroz čitav život.
Radić je svoju političku karijeru započeo rano, studirajući pravo u Zagrebu te politologiju u Pragu i Parizu. Već tada istaknuo se kritikom centralističkih tendencija u Austro‑Ugarskoj, a kasnije i u Kraljevini SHS. Osnovao je Hrvatsku pučku seljačku stranku (HPSS), koja je prerasla u snažan politički pokret, dajući glas seljacima – tada najbrojnijem, a često i najpotlačenijem sloju društva.
Kao strastveni govornik, Radić je ujedinio ruralno stanovništvo, povezao politiku i svakodnevni život te snažno istaknuo važnost prava i autonomije Hrvatske u sklopu šire državne zajednice. Njegov je ideal bila federativna Jugoslavija koja poštuje identitet i posebnost svih naroda.
Politički progon, uhićenja i batine nisu ga slomili. Njegov put obilježila je borba bez kompromisa, koja je kulminirala atentatom u beogradskoj Skupštini 20. lipnja 1928. Podlegao je ranama nekoliko tjedana kasnije u Zagrebu. Njegova smrt izazvala je snažnu reakciju i utrla put uspostavi diktature 1929.
Stjepan Radić ostavio je neizbrisiv pečat u hrvatskoj i europskoj povijesti. Njegova poruka? Nema promjene bez naroda, nema budućnosti bez korijena. Iz njegove priče i danas možemo izvući lekciju: „Ako želiš promijeniti svijet, kreni od svog sela, svoje ulice, svog naroda. Ne budi guska u magli, jer i najtamniji oblaci nestaju pred upornim i odlučnim čovjekom.“
Radićeva ostavština živi u svakome tko se ne boji preuzeti odgovornost i boriti se za pravednije i bolje sutra. To je put koji vodi iz magle u svjetlo – a na nama je hoćemo li njime kročiti.
Kritika Crkve koja manipulira i miješa se u politiku
Stjepan Radić imao je kompleksan i, u određenim razdobljima, ambivalentan odnos prema Katoličkoj crkvi. Njegova razmišljanja o Crkvi odražavala su humanističku, demokratsku i narodnjačku orijentaciju, ali i pragmatičnu političku strategiju.
Radić nije bio protiv religije — naprotiv, često je isticao važnost duhovnosti i morala u društvenom razvoju — no kritizirao je djelovanje Crkve kada bi ono, po njegovu mišljenju, bilo u suprotnosti s interesima naroda, osobito seljaštva.
Nije bio bezbožnik niti protivnik vjere; smatrao je religiju važnom za moralnost naroda, ali se zalagao za Crkvu koja će služiti narodu, a ne političkim ili stranim interesima. Tražio je od Crkve da bude „vjernica, ali slobodna“ – da ostane u službi duhovnog života i izmakne se iz svjetovne dominacije te savezništva s političkim silama koje tlače narod.
Jedna od njegovih glavnih kritika bila je upućena svećenicima koji su se previše uplitali u politiku na strani režima, a zanemarivali svoj duhovni poziv. Radić je bio osobito dirnut položajem slabije obrazovanih i siromašnih svećenika na selu, koje je Monarhija često iskorištavala kao političke agente umjesto da ih podupire u pastoralnoj i prosvjetnoj ulozi.
Radić se zalagao za sekularno i narodno školstvo. Smatrao je da je prevelik utjecaj Crkve u obrazovanju jedan od razloga zaostajanja širokih slojeva stanovništva. Bio je uvjeren da školstvo treba biti u službi naroda, a ne političkih ili vjerskih institucija, pa se zalagao za reformu obrazovnog sustava koji bi više odražavao potrebe društva i seljaštva.
Nije bio protiv Crkve kao institucije vjere, već kao političkog tijela koje, kako je tvrdio, često djeluje protiv interesa naroda. Vjerovao je da Crkva treba biti snaga duhovne obnove, moralnog i kulturnog napretka. Pozivao ju je da bude uz narod, a ne uz političku elitu koja tlači siromašne.
Unatoč kritikama, Radić nije zagovarao borbu protiv Crkve kao institucije. U pojedinim fazama svoje političke karijere surađivao je i s katoličkim institucijama i svećenstvom koji su podržavali narodni preporod, osobito ako su njihovi ciljevi uključivali obrazovanje i gospodarsko osnaživanje seljaštva.
U svojim govorima često se služio biblijskim citatima i simbolikom, pokazujući da mu je vjera bliska, no protivio se njezinoj instrumentalizaciji. Govorio je: „Mi Hrvati jesmo i ostat ćemo sinovi katoličke Crkve, ali Crkva mora biti uz svoj narod.“
Zaključno – Radić nije bio antiklerikalac u klasičnom smislu, ali jest bio snažan kritičar svećenstva koje je, po njegovu mišljenju, iznevjerilo svoju duhovnu misiju zarad političkih interesa. Zalagao se za Crkvu koja će biti uz narod, brinuti za njegove potrebe i djelovati kao moralna snaga, a ne kao dio represivnog poretka. U tome je pokazao rijetko spojenu hrabrost i duboko razumijevanje odnosa vjere, politike i društva.
Lažni suverenisti i Radićevci u Hrvatskoj
Danas mnogi političari i pokreti u Hrvatskoj često manipuliraju Radićevim imenom i idealima, premda svojim djelovanjem iznevjeravaju njegove vrijednosti. Radić se cijeli život borio protiv servilnosti stranim interesima i ukazivao na njihovu pogubnost.
Zato je važno prepoznati istinske sljedbenike njegove misli i ne nasjedati na manipulacije koje guše duh i slobodu naroda.
Njegove vrijednosti nisu vezane uz granice Hrvatske – one nadilaze regiju i vrijede i danas, jer štite „malog čovjeka“ i razotkrivaju manipulacije i interese koji tlače narode čitavog Balkana. Takva poruka ostaje putokaz i opomena: biti uz svoj narod, ne uz one koji ga žele pokoriti.
