I danas je u širokoj uporabi u televizorima, radiju i ostalim električnim uređajima, a vjerovao je da je Zemlja jedna golema utičnica, izvor električne energije koja se može i prenositi.
Živjeli smo u Detroitu, a ljeta provodili na obali New Jerseya. Izravne veze između tih gradova nije bilo pa smo putovali naizmjenično, jedne godine preko Washingtona, a druge preko New Yorka, pa bi u tim gradovima proveli nekoliko dana. Bilo je to 1939. ili 1940. – ne sjećam se više točno jer ipak imam na leđima 87 godina. Putovali smo kući preko New Yorka, mama mi je obećala da će me odvesti u Radio City Theater i bio sam iznimno uzbuđen. A onda me je, na prevaru, odvukla u hotel New Yorker kako bi posjetila Nikolu Teslu. Ne mogu opisati koliko mi se nije dalo ići nekom starcu. Bio sam ljutit i neraspoložen – ispričao je svojedobno William Terbo, Teslin rođak koji je i sam umro 2018. u 88. godini života.
Terbino sjećanje je dragocjeno jer je do prije sedam godina bio posljednji živući čovjek koji je svjetskog izumitelja sreo uživo. Tesla je tada bio u posljednjoj fazi života i dane je, osiromašen i pomalo ozlojeđen, provodio u samoći u njujorškom hotelu. Teslu je pratio glas da je u starijoj dobi znao biti neugodan, pa ni on sam tada nije bio ništa bolje volje. Pogotovo zato što mu je Terbina majka ponudila novac, što je Tesla doživio kao tešku uvredu. Jer, „gospoda nikada ne razgovaraju o novcu“, uzvratio je.
– Tesla me je ipak zagrlio i razbarušio mi kosu. Kad se sada toga sjetim, ta mi se epizoda nikako ne uklapa u njegov imidž o kojem sam puno čitao kasnije, prije svega o njegovim fobijama od zaraze – prisjetio se još Terbo.
Teslu je nešto ranije, u jesen 1937. godine, pregazio taksi. Bilo je to istoga dana kad je razgovarao s izaslanicima ministarstava rata Jugoslavije, Čehoslovačke, Engleske, Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država. Nakon nesreće nije želio ići liječniku već se nekako dovukao do hotela i sam pokušao zaliječiti tri slomljena rebra. Sljedećih šest mjeseci proveo je vrijeme uglavnom u krevetu u teškim bolovima.
– Kad smo ga mi tada posjetili, teško se kretao jer je još osjećao posljedice te nesreće. Bio je jako visok i jako star – prisjećao se Terbo.
Hotel New Yorker u kojem će Tesla ostati do smrti otvoren je 1930., a izumitelj se preselio u njega tri godine kasnije. Iznajmio je sobu broj 3327, ali pored nje se služio i susjednom sobom 3328, tako da je na 33. katu stvorio mali apartman. Glavna soba u kojoj je Tesla spavao skučeni je sobičak u kojem su danas dva kreveta, pokraj kojih se jedva može proći do prozora odakle puca pogled na Manhattan. Tesla je želio živjeti u hotelima i tvrdoglavo inzistirao da to bude besplatno, smatrajući kako mu “svijet to duguje”. Zbog takvog je stava nastradala njegova reputacija, ali i poslovni planovi. U tim posljednjim mjesecima života zaljubio se u golubove. Hranio ih je uglavnom u Bryant Parku, a postavio im je i kućice, posebno se vezavši za jednu bijelu golubicu
“Dok sam ležao u krevetu, u mraku, kao i obično rješavajući probleme, moja ljubljena golubica uletjela je kroz otvoren prozor i stala na moj stol. Kad sam je pogledao, znao sam da mi želi reći da umire. Tada, kad sam primio njezinu poruku, iz očiju joj je zasjala svjetlost. Moćne zrake svjetlosti. Kad je taj golub umro, nešto je nestalo iz mog života. Znao sam da je moje životno djelo završeno”, pisao je Tesla pred kraj života otkrivši tako kako mu je smrt bila naviještena.
Nakon Tesline smrti 1943., u vrtlogu rata, jedan njegov drugi rođak, nećak Sava Kosanović, dobio je pravo nadziranja i skrbi nad Teslinom ostavštinom koja je prenesena u Jugoslaviju tek osam godina kasnije. Sava je sin Tesline mlađe sestre Marice koja je bila iznimno privržena starijem bratu, pa je s njime održavala i stalnu prepisku. Sava je bio ministar snabdijevanja u vladi generala Dušana Simovića od 27. ožujka 1941. godine, ali nakon početka Drugog svjetskog rata, 6. travnja 1941., s kraljevskom se vladom našao u emigraciji. Od jeseni te godine, kada je stigao u SAD, bio je u čestim kontaktima s Teslom. Veliku pomoć u obavljanju svih aktivnosti oko Tesline ostavštine Kosanoviću je pružala Charlotte Muzar, koja je u razdoblju od 1942. do 1943., u zadnjim mjesecima Teslina života, radila kao Kosanovićeva tajnica.
Prema njezinu svjedočenju Kosanović je 1950. godine angažirao odvjetnika da završi sve poslove oko Tesline ostavštine, dok je pravni aspekt prijenosa ostavštine iz Sjedinjenih Američkih Država u Jugoslaviju (odnosno u Beograd gdje su stvari uskoro završile u novootvorenom Muzeju) dogovoren ugovorom između dviju zemalja. Muzej Nikole Tesle osnovan je 5. prosinca 1952. godine Odlukom Vlade FNRJ, a Sava Kosanović preminuo je četiri godine kasnije, 14. studenoga 1956. u Beogradu. Nasljednica Save Kosanovića bila je Milica Trbojević, kći Tesline sestre Angeline Trbojević. Prema Miličinoj želji, i u dogovoru s prof. Veljkom Koraćem, direktorom Muzeja, Charlotte Muzar predala je Muzeju i urnu s posmrtnim ostacima Nikole Tesle na trajno čuvanje. Tako je okončan put jednog od najznačajnijih svjetskih izumitelja, čovjeka koji je izmislio 20. stoljeće, čovječanstvu upalio svjetlo i utjecao na to da svijet bude ovako tehnološki napredan. No zamišljao i da će čovječanstvo nakon njega biti humanije i pravednije nego što je danas.
“Radim za budućnost”, govorio je Tesla, “i suvremenici me neće razumjeti, ali jednoga će dana prevladati znanstveni zakoni prirode čije sam tajne otkrio i sve će se izmijeniti kao dlanom o dlan, sve će se promijeniti. Nastupit će nova era ljudske mudrosti, čije će glavne odlike biti razumijevanje vremena, otkriće izvora beskrajne energije i oblikovanje materije po volji znanstvenika”.
Cilj mu je bio ovladavanje uma prirodom i iskorištavanje njezinih sila za potrebe čovječanstva. Vlasnik je više od 700 izuma i dvjestotinjak priznatih patenata. Dobio je 15 počasnih doktorata diljem svijeta i govorio osam jezika. No najveće mu je priznanje dano na 11. općoj konferenciji za mjere i utege 1960., kada je jedinica jakosti magnetskoga polja nazvana – tesla. Njegov životni put, kao i kod većine genija, bio je neobičan, a započeo je prije 169 godina u hrvatskom selu Smiljanu u Lici, u kojemu se, nedaleko od njegove rodne kuće, nalazi Memorijalni centar “Nikola Tesla”.
Teslini su se preci, prema obiteljskoj predaji, nekoć prezivali Draganić.
“Moji su preci hrvatski koljenovići Draganići iz Zadra. Kao hrvatski plemići u 16. stoljeću došli su u Liku i tu ostali. U Liku su moji prapreci došli preko Novog Vinodola. Preci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići iz Novog Vinodola. Moj pradjed stjecajem okolnosti morao je otići u Bosansku krajinu (Turska Hrvatska) i tamo se oženio pravoslavnom djevojkom i prešao na pravoslavlje. On je imao isturene prednje zube pa ga je narod prozvao Tesla prema alatki kojom se obrađuje drvo i odatle moje sadašnje prezime Tesla. To je zapravo nadimak”, piše u navodnom, nikada potvrđenom, i u Srbiji vrlo osporavanom Teslinom dnevniku.
Nepobitno je pak da je otac Nikole Tesle, Milutin Tesla, podrijetlom iz ličkog sela Raduč, a majka Georgina zvana Đuka Mandić iz Tomingaja, nedaleko od Gračaca. Rodio je se u noći s 9. na 10. srpnja 1856. kad su, kažu, kao nikada do tada nebom parale munje. Tik uz kuću u kojoj je odrastao s roditeljima, bratom Danom, starijim sestrama Milkom i Angelinom te mlađom Maricom, još 1765. godine bila je izgrađena parohijalna crkva svetog Petra i Pavla u kojoj je službovao njegov otac Milutin.
Mali Tesla bio je vrlo razigran, kako i dolikuje seoskom dječaku, no ipak malo nestašniji od drugih. Bio je prvak u lovljenju žaba i vrana, a u rodnom je selu započeo i s prvim pronalascima. Za ličkih se zima govorkalo da je pravio male grude kojima je precizno pogađao metu. Bio je oduševljen time što se gruda, koja se kotrljala s vrha brijega do podnožja, pretvarala u veliku snježnu loptu. Uočivši kako od malih mogu nastati velike stvari, tu je spoznaju primijenio kasnije u ideje da od sićušne električne iskre stvori golemi električni luk.
Godinu nakon što je Nikola pošao u školu, njegovu je obitelj zatekla velika tragedija. Petnaestogodišnji brat Danilo, kojeg je osam godina mlađi Nikola opisivao kao iznimno nadarenog dječarca i zbog čijih mu se sposobnosti vlastiti život činio beznačajnim, skončao je pod kopitima konja, one iste životinje koja je prije bila spasila život njihovu ocu Milutinu Tesli, odvevši spasitelje do paroha koji je satima bez svijesti ležao u snijegu pa bi se, da nije bilo tog konja, zacijelo smrznuo. Nikola Tesla bio je svjedokom bratova stradavanja, a Danilova prerana smrt Đuki i Milutinu Tesli nanijela je neopisiv bol.
Te 1863. kad je Danilo poginuo, obitelj se preselila u Gospić, gdje je paroh Milutin premješten u službu, a Nikola se upisao u pripremnu osnovnu školu. Razne opsesije koje su čučale u Nikoli Tesli nakon bratove smrti kao da su se probudile i počele su ga proganjati, što se nastavilo cijeli njegov život priskrbivši mu reputaciju čovjeka s bizarnim navikama. Ženske naušnice bile su mu odbojne, ali narukvice su mu se sviđale. Od pogleda na biser umalo bi dobio slom živaca, a kad bi vidio breskvu, spopala bi ga groznica. Kosu drugih ljudi nije htio dotaknuti nizašto na svijetu, a dok je ručao računao je obujam tanjura juhe. Istodobno s fobijama, bježao je u svijet mašte u kojemu je mnogo putovao, upoznavao nove ljude, sklapao prijateljstva…
U dobi od 14 godina Nikola Tesla doselio se u Karlovac kako bi nastavio školovanje u Carskoj i kraljevskoj velikoj realki u Rakovcu, gdje se otvara jedno sasvim novo poglavlje u njegovu životu. Njegova se majka dosjetila da u Karlovcu ima rodbinu, pa je tako dogovoreno da Nikola za školovanja stanuje kod svoje tete Stanke, udane za umirovljenog pukovnika Danila Brankovića. Srećom, i njihova obiteljska kuća nalazila se u Rakovcu, u blizini realke. Kako bračni par nije imao djece, odmah su prihvatili brigu o rođaku, a teta je posebno pazila na Nikolinu prehranu. Smatrala je kako je zdravije jesti manje, ne prejedati se, pa su obroci, o kojima je i sam Nikola Tesla poslije pisao, često znali biti sićušni.
“Nikad neću zaboraviti tri godine koje sam proveo kod njih. Ni u tvrđavi usred rata nije bilo strože stege. Hranili su me kao kanarinca. Svi su obroci bili vrhunske kakvoće i izvanredno pripremljeni, ali količinski tisuću posto nedostatni. Komadi šunke koje je teta rezala bili su tanki poput papirnatih ubrusa”, napisao je Nikola Tesla .
Tetak je često stajao u obranu mladog dječaka, govoreći da Nikola mnogo uči i radi te da mu treba puno hrane, ali je teta tvrdoglavo smatrala drukčije. Inače, teta Stanka sve je tri godine, koliko je Nikola živio kod njih u kući, pokušavala u njemu probuditi zanimanje za umjetnost i povijest umjetnosti, zvala ga da s njom ide na kazališne predstave, no Nikolu, kao ni pukovnika Brankovića, to nije zanimalo. Kao i kod kuće u Gospiću tako je i u Karlovcu samo razmišljao o izumima. Živio je povučeno, nije se često družio s prijateljima iz škole, a prvog Božića odlučio je kako neće doći kući. Veselila ga je pomisao na topli dom, darove i gusku koju je majka ispekla, no odlučio je ostati u Karlovcu i sve misli i energiju usmjeriti na želju da postane veliki izumitelj.
Iako je Teslino školovanje trebalo trajati četiri, završio ga je za tri godine. Sve je slobodno vrijeme provodio kod kuće, osmišljavao pokuse, čitao knjige. Tek ponegdje postoji neki zapis da je s tetkom pukovnikom znao otići u neku kavanu u gradu gdje je tetak kartao, dok bi Nikola igrao biljar i matematičkom točnošću i na zaprepaštenje protivnika, pobjeđivao u svakoj igri. Naravno, na ponos tetku.
Već nakon prve godine podnio je prijavu za upis na Visoku politehničku školu u Grazu, no dobio je odgovor da prijave maloljetnika ne razmatraju bez potpisa barem jednog roditelja. Ljutio se na svoju mladost, a potpis oca za studij nije mogao dobiti s obzirom na to da mu je otac i prije jasno dao do znanja da će ići za svećenika, kao i on. No, žarka posvećenost studiju tehnike i inovacijama Nikolu je držala sve vrijeme školovanja u Karlovcu. Tu zrelost i podršku Nikola Tesla duguje svojem omiljenom profesoru Martinu Sekuliću koji je predavao fiziku, matematiku i strojarstvo, a vodio je i izvrstan fizikalni kabinet koji je imao čak 579 sprava. Većinu je nabavio Sekulić ili ih je sam osmislio. Upravo svestranost rada Martina Sekulića bila je inspirativna za Nikolu Teslu.
Odmah nakon mature, 24. srpnja 1873. godine, Nikola se htio vratiti kući u Gospić. No, otac mu je poslao pismo u kojem od njega traži da ne dolazi kući, da se odmori, ode u lov. Kako otac tako nešto nikada prije nije tražio od njega, Tesla je zamolio pukovnika Brankovića da mu objasni što se događa. Doznao je da u Gospiću vlada kolera, a roditelji su ga htjeli poštedjeti bolesti.
No, Nikola je odlučio ne poslušati ih i dan nakon mature spakirao je kovčege i otišao kući. Tjedan dana nakon što se vratio u Gospić, ležao je u komi i buncao na samrti. Izbezumljen od brige, paroh Tesla sina je molio da se bori za život i obećao mu da ga neće tjerati u svećenike ni u vojsku već da će mu dopustiti da bude inženjer.
– Hvala ti oče. Nećeš požaliti. Ponosit će se mnome. Bit ću najbolji inženjer na svijetu – poručio je bolesni Tesla ocu.
Brzo se izvukao iz kome, a otac ga je upisao na Visoku politehničku školu sa stipendijom Vojne krajine koja ga je smatrala invalidom nakon preboljene kolere i više nije bio dobar za vojsku. U jesen 1875., fizički potpuno oporavljen te psihički pripremljen, krenuo je u Graz na toliko željeni studij.
Cijelu je prvu godinu studija redovito počinjao raditi u tri ujutro, a s učenjem bi završavao tek u 23 sata. Iznimka nisu bile ni nedjelje ni blagdani, pa nije čudo da je Tesla u odnosu na kolege, za koje kaže da su većinom olako shvaćali studij, porušio sve rekorde. Bio je najbolji student, a pomagalo mu je i veliko predznanje koje je donio iz Hrvatske. Svi su predavači bili jednoglasni da zaslužuje i više od najboljih ocjena, a Tesla se poslije prisjećao da su njegovi uspjesi izazivali velik interes kod profesora.
Ipak, Teslin je život najviše obilježilo jedno predavanje kod profesora Pöeschla za kojega je kasnije rekao da će mu biti vječno zahvalan. Bilo je to na Teslinoj drugoj godini studija kada je taj “Nijemac s golemim stopalima koji je izvodio pokuse sa savršenom preciznošću i bez pogreške”, kako ga je sâm Tesla opisao, na predavanje donio Grammov dinamo. Na njegovim je predavanjima iz fizike Tesla već ranije naučio mnogo o elektricitetu, a sudbonosni je trenutak u njegovu životu bio kada je vidio uređaj belgijskog strojara Zénobea Théophilea Grammea koji je Politehnička škola u Grazu nabavila iz Pariza. Riječ je o generatoru jednosmjerne struje koji je iz mehaničke energije proizvodio snažniju i postojaniju istosmjernu struju. Taj je uređaj prvi put pokazao potencijal korištenja elektromotora u tvornicama i prijevozu jer je dokazao da je moguće napraviti sustav prijenosa energije, odnosno da je motor moguće pokrenuti uz pomoć dinama, umjesto uz pomoć skupih baterija. Profesor Pöeschl na jednom je predavanju odlučio pokazati kako generator jednosmjerne struje može raditi i kao motor, za što je bilo potrebno precizno namjestiti kolektorske četkice dinama.
“Kad je profesor Pöeschl demonstrirao stroj koji je u tom trenutku radio kao motor, došlo je do problema jer su četkice jako iskrile, a ja sam primijetio da bi možda bilo moguće izvesti da motor radi bez njih”, prisjetio se u svojoj autobiografiji Tesla koji je tada prvi put predložio korištenje izmjenične struje. No profesor mu je na to odmah odgovorio da je to nemoguće. Štoviše, o tome je održao cijelo dodatno predavanje koje je završio riječima: “Možda će gospodin Tesla postići velike stvari, ali ovo mu sigurno nikad neće uspjeti. To bi bilo kao da neku stalnu silu, primjerice silu gravitacije, pretvorimo u rotacijsku silu. To je perpetuum mobile, nemoguća ideja.”
Osim što je Tesla bio izrazito samouvjeren kada je riječ o njegovim idejama, zbog profesorovih se riječi u njemu probudio inat. Čvrsto je odlučio da će mu dokazati da je u pravu, što je na kraju i učinio. Doduše, ne odmah. Iako se tim problemom intenzivno bavio tijekom cijelog studija, nije se pomaknuo s mjesta, zbog čega je bio izrazito frustriran. Čak je u jednom trenutku prihvatio da je problem nerješiv, no 12 godina kasnije, 1888., Nikola Tesla je kao patent prijavio sustav novog motora i transformatora na izmjeničnu struju.
Teška vremena za Teslu su došla kad je izgubio stipendiju Vojne krajine koja je razvojačena 1873., a do njezina konačnog ukidanja došlo je 1881. godine. Da bi unatoč ukidanju stipendije mogao nastaviti studij, pokušao je zaraditi na kartama i tada je njegov akademski život krenuo nizbrdo. Upao je u pakao ovisnosti koji je u kombinaciji s nedostatkom novca značio kraj studiranja. Zbog toga je pao u depresiju, a loš život koji je vodio postao je ujedno i uzrok i posljedica prekida studija. Zabava, karte, nedostatak novca i izostajanje s predavanja doveli su do neizbježnog. Kako pokazuju sveučilišne knjige Politehničke škole u Grazu, Nikola Tesla nije upisao ljetni semestar 1878. godine. Zadnja slamka spasa bilo je stupanje u kontakt s Maticom srpskom u nadi da će ga novčano potpomoći da završi studij. Najstarija i tada jedna od najvažnijih slavenskih ustanova odbila je Nikolu Teslu. Bio je jednostavno rastrgan između velikih ambicija, moralnih dilema i teškog života.
Tijekom 1878. godine jednostavno je nestao iz Graza, a o tome nije obavijestio obitelj. Neko vrijeme nitko nije znao gdje je, a onda je na njega slučajno naletio bivši cimer sa sveučilišta Kosta Kulišić koji je tada već diplomirao. Teslu je pronašao u Mariboru u krčmi “Veseli seljak”, nedaleko od željezničkog kolodvora, gdje je ovaj provodio mnogo vremena ponovno kockajući. Odmah je o tome obavijestio njegove roditelje koje je sinov nestanak i prestanak studiranja jako uznemirio. Njegov je život u Mariboru prekinula tek policija koja ga je privela zbog skitanja i odvela kući. Tamo se sreo s teško bolesnim ocem koji je, između ostalog, oslabio i obolio baš zbog stalnih neslaganja sa sinom oko njegova studiranja. Nikolino privođenje dotuklo ga je te je nedugo poslije toga Milutin Tesla preminuo.
Nikola je tada odlučio ostati neko vrijeme u Gospiću, gdje je radio kao zamjenik redovnog nastavnika u tamošnjoj gimnaziji koju je kao dječak pohađao. I dalje je mahnito kockao, a tu je ovisnost uspjela napokon prekinuti tek njegova majka. Za razliku od oca koji je izražavao otvorenu ljutnju zbog sinova poroka, ona je imala drukčiji pristup. Shvaćala je, naime, da se čovjek od ovisnosti može izliječiti samo vlastitom voljom te je tako jednog dana prišla Tesli dok je depresivno žalio za izgubljenim novcem, u isto vrijeme žudeći za idućom partijom. U ruku mu je gurnula smotuljak novčanica te mu rekla: “Idi i zabavi se. Što prije izgubiš sve što imamo, tim bolje. Znam da će te to proći”.
“Imala je pravo. Tog sam trenutka nadvladao svoju strast i jedino mi je bilo žao što nije bila stotinu puta jača. Ne samo da sam nadvladao tu žudnju nego sam je iščupao iz srca tako da joj nije ostalo ni traga. Od tada sam prema bilo kakvom kockanju ravnodušan koliko i prema čačkanju zubi”, napisao je u svojoj autobiografiji.
Nakon toga jedno je vrijeme proveo u Pragu pokušavajući nastaviti studirati, ali mu je studentski život ovdje naglo i definitivno završen. Novo poglavlje života započelo je u Budimpešti koja je upravo postala jedan od četiri grada u Europi gdje je otvorena podružnica tvrtke Edison koja je tamo trebala napraviti telefonsku centralu. Tesla se po dolasku u Budimpeštu zaposlio u Središnjem telegrafskom uredu mađarske vlade, ponovno zahvaljujući obiteljskim i prijateljskim vezama.
Prosvjetljenje koje će dovesti do najvažnijeg Teslina otkrića, okretnog magnetskog polja zahvaljujući kojem indukcijski motor proizvodi izmjeničnu struju, doživio je šetajući s prijateljem jednog zimskog dana, u veljači 1882., gradskim parkom Városliget. Šetao je i recitirao poeziju, kad ga je zalazak sunca podsjetio na stihove iz Goetheova “Fausta” i u tom trenutku “istina mu se razotkrila”, uzeo je štap i u pijesku nacrtao dijagram kojim je postavio temelje moderne elektrotehnike.
Ideja mu je sinula u glavi poput snopa svjetlosti. Dijagram iz pijeska će šest godina kasnije pokazati na predavanju u Američkom društvu elektrotehničkih inženjera, što će postati jedan od njegovih najvažnijih patenata. Otkriće koje je postavilo temeljni princip za proizvodnju izmjenične struje prvi je put izišlo iz Tesline glave, po kojoj se nejasno motalo još od studentskih dana u Grazu, i poprimilo oblik u pijesku budimpeštanskog gradskog parka.
Slike koje je vidio u glavi i prema kojima je crtao u pijesku bile su toliko “prekrasno jasne i čiste” da su “imale čvrstoću metala i kamena” do te mjere da je Tesla govorio svojem prijatelju Szigetiju: “Pogledaj moj motor ovdje, pogledaj sad kako se okreće!” Predodžba o dijelovima onoga što je crtao u pijesku bila mu je jasna do najsitnijih detalja. Bilo je to mentalno stanje potpune sreće, ekstatičnost kakvu Nikola Tesla dotad nije nikad iskusio.
Iz Budimpešte je otišao u Francusku, ali nakon nekog vremena odlučio je ostaviti Europu i otisnuti se „preko bare“. “Potpun neuspjeh mojih pokušaja da pronađem kapital za istraživanja bilo je još jedno razočaranje, pa sam, kad me gospodin Batchelor počeo nagovarati da odem u Ameriku, gdje bih usavršavao Edisonove strojeve, odlučio okušati sreću u zemlji velikih mogućnosti”, pisao je Tesla.
Unovčio je svoju skromnu imovinu i kupio kartu za vlak od Pariza do Le Havrea i potom za brod do New Yorka. No, na željezničkom kolodvoru Gare du Nord u Parizu, samo nekoliko trenutaka prije polaska vlaka, shvatio je da je opljačkan: netko mu je ukrao putne karte i novac.
“Nisam znao što učiniti. Herkul je imao mnogo vremena za razmišljanje, ali ja sam morao odlučiti trčeći uz vlak, a proturječni su se osjećaji u mojem mozgu izmjenjivali poput oscilacija kondenzatora. Uz ponešto spretnosti, odlučnost je u posljednji trenutak odnijela pobjedu i, uz uobičajena banalna i neugodna iskustva, uspio sam se ukrcati na brod za New York s ostatkom svoje imovine, nekoliko pjesama i članaka koje sam napisao, te snopom proračuna povezanih s rješavanjem jednog nerješivog integrala i mojeg letećeg stroja”, napisao je Tesla.
Banalna i neugodna iskustva koja spominje u svojoj autobiografiji nisu detaljnije opisana, ali neki izvori govore da se na brod ukrcao tako što se prisjetio broja svoje izgubljene putne karte i uvjerio službenike brodarske kompanije da ga puste samo na temelju tog upamćenog broja. Prekooceansko putovanje koje će promijeniti tijek povijesti zamalo se nije dogodilo zbog sitnih kolodvorskih lopova.
U Americi je najprije radio kod Edisona, ali ga je uskoro napustio. Nepregledan niz električnih vodova i stupova koji su prekrivale nebo New Yorka natjerali su ga na razmišljanje o jednostavnijim i učinkovitijim načinima distribucije električne energije. Shvatio je ograničenja istosmjerne struje (direct current DC) u koju je investirao Edison i bio je odlučan osmisliti novi sustav. I, naravno, osmislio ga je.
Uslijedio je glasoviti Rat struja između njih dvojice, odnosno rat između istosmjerne i izmjenične struje. Tesla je dotadašnji prijenos po principima istosmjerne struje, koja nije bila učinkovita, zamijenio izmjeničnom. Njegov energetski sustav izmjenične struje ili AC (alternating current) sustav napajanja utro je put za sve moderne električne pogodnosti. Pojednostavljeno, on je odgovoran za cijeli naš sustav električne energije, zapravo za cijeli suvremeni svijet.
Svjetska izložba u Chicagu 1893. i Teslina tehnologija prikazana na njemu bili su uvod u konačnu pobjedu u Ratu struja (AC vs. DC). Postale su jasne prednosti izmjenične struje. Ukratko – one su u tome što se može učinkovito, uz vrlo male gubitke, prenositi na velike udaljenosti. Slikovito, za distribuciju istosmjerne struje potreban je niz kablova i gusto postavljene elektrane gotovo svakih 1,6 kilometara, dok je za Teslinu izmjeničnu struju žica koja je prenosi bila tanja, a guste elektrane nepotrebne jer je bio moguć prijenos na daljinu. A to je, na kraju, bilo i jeftinije. To u konačnici znači da se bez Tesle elektricitet ne bi mogao prenositi na veće daljine.
Čikaška izložba bila je, dakle, svojevrsna prekretnica, iako ih je u Teslinu životu bilo mnogo. U Chicagu je dobio priliku da pokaže i demonstrira svijetu niz svojih izuma. Tamo je, primjerice, pokazao svoju fluorescentnu žarulju koja se manje zagrijavala od Edisonove i postala neonsko svijetlo i naposljetku štedna žarulja.
Konačnu pobjedu u Ratu struja ostvario je elektranom na slapovima Niagare koju je podigao s poduzetnikom Georgeom Westinghouseom. Tesla ju je pred očima imao još od djetinjstva. Sve motore, sustav generatora i transformatora za uključenje elektrane osmislio je on sam. Mreža je 1896. uključena i obližnji Buffalo je postao prvi grad u Americi koji se koristio izmjeničnom strujom, uz prvi dalekovod dugačak 35 kilometara.
Glavna Teslina opsesija koja se u sljedećim godinama rodila uslijed niza patenata i izuma te poboljšanja vezana uz električnu energiju i njezinu distribuciju i transmisiju bila je bežični prijenos struje. Do smrti je bio obuzet otkrivanjem načina na koji je to moguće. I smislio ga je, kao i sve što je dotada radio, detaljno u glavi. Ipak, trebao mu je novac za pokuse koji jednostavno nije dolazio, ili bolje rečeno odlazio je od njega. Edison ga nije platio, a svom novom investitoru Georgeu Westinghouseu je oprostio dug. Tesla je bio galantan i zahvalan što mu je Westinghouse uopće svojedobno pružio priliku, ali i uvjeren da će mu novi pronalasci omogućiti nove izvore prihoda jer – radio je za dobrobit čovječanstva.
Tako je uvjerio J. P. Morgana da će, ako financira njegov pokus s velikim transformatorom, moći bežičnim putem slati sve što poželi – vijesti, slike, glas ili radiosignal, a naposljetku i električnu energiju.
Za razumijevanje svih njegovih dostignuća, razmišljanja i zamišljanja budućnosti ključ je Teslina zavojnica koju je izumio u dobi od 35 godina, odnosno 1891. To je transformator za proizvodnju visokoga napona (do nekoliko milijuna volti) i izmjenične struje visokih frekvencija (10 do 300 kHz). Visoki naponi u Teslinu transformatoru stvaraju snažne iskre ili duge pramenove svjetlosti ako se na vrh sekundarne zavojnice stavi metalni prsten. Karakteristična je po tome što zbog stojećeg vala koji nastaje na sekundarnoj zavojnici proizvodi vrlo visoki napon visoke frekvencije. Tesla je svoje konstrukcije transformatora uglavnom koristio za pokuse s bežičnim prijenosom energije i informacija na daljinu, a bila je temelj i za više od stotinu izuma vezanih uz nju. I danas je u širokoj uporabi u televizorima, radiju i ostalim električnim uređajima.
Vjerovao je da je Zemlja jedna golema utičnica, izvor električne energije koja se može i prenositi. Uspio je, dakle, uvjeriti investitora J. P. Morgana da uloži novac u njegov laboratorij i veliki transformator na Long Islandu, koji je potom nazvan Wardenclyffe. Ipak, cijela konstrukcija nikada nije dovršena. Naime, talijanski znanstvenik Guillermo Marconi netom prije Tesle odaslao je radiosignal bežičnim putem preko Atlantika 1901. godine, pa je J. P. Morgan zbog krize, ali i činjenice da je Marconi već uspio, odustao od daljnjeg financiranja Teslina tornja (Američka komisija za patente Tesli je nakon njegove smrti vratila priznanje za izum radija).
Zaslužan je i za izum daljinskog upravljanja. Prezentirao je brod na daljinsko upravljanje, dakle „kriv“ je i za navođene dronove kojima se danas daljinski upravlja, te za dobar dio telemehanike i robotike.
Tesla je izumio i patentirao svoju turbinu (bez lopatica) još 1913. godine koja može biti vrlo učinkovita, ali nije uspjela zadobiti priznanje kakvo zaslužuje. Bio je, istodobno, svjestan koliko su fosilna goriva kao energija ograničena i nedostatna. Dakle bio je i preteča ekologije i obnovljivih izvora energije jer je bio svjestan budućnosti te je govorio da ćemo daljnjim iskorištavanjem fosilnih goriva – nafte i ugljena – iscrpiti prirodu te da se moramo okrenuti drugim, obnovljivim izvorima.
Nemjerljiv je Teslin doprinos svijetu: osim što je bio praktičar i stvarao izume koji su se mogli primijeniti u ondašnjem svijetu, istodobno je imao i konkretnu sliku budućnosti. Namjera mu je bila činiti dobro čovječanstvu i crpiti snagu i ideje iz prirode. Bio je vizionar, čovjek budućnosti koji je živio prije svog vremena. Ali i duboko svjestan da unatoč strasti i genijalnosti svojih izuma i ideja one možda neće biti odmah prihvaćene. No čvrsto je u njih vjerovao.
Tesla je jedan od najvećih izumitelja u povijesti. Zaslužan je za bolji i napredniji svijet u kojem danas živimo. A njegova osebujnost i kreativnost ostavila je u nasljeđe i niz patenata koje tek treba iskušati. Priča o Tesli klasična je priča o učenju: što više istražujemo, svjesniji smo da sve manje znamo. S time da je oko Tesle sve grandiozno, pa i naše vlastito neznanje u kojem se koprcamo proučavajući njegovu genijalnost.
