Prvi put za ime Charlieja Kirka čuo sam one večeri kada je objavljena vijest o njegovom ubojstvu. Na ekranu pojavio se mučan prizor smaknuća čovjeka koji se s neke pozornice obraćao publici. O tome što je govorio i tko je bio, nisam i dalje znao ništa. Na HRT-u je odmah rečeno da je Kirk “konzervativni aktivist i mislilac”, blizak predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država Donaldu Trumpu, i, pripovijest o njegovu stradanju od prve je vijesti vođena k sumnji da su ga ubili – ljevičari i antifašisti. Ubrzo zatim, hrvatski fragment društvenih mreža, kao i ultra-desni propagandno-informativni portali, bili su preplavljeni sadržajima o Charlieju Kirku, iz kojih se moglo zaključiti da prisutni na njima od ranije dobro znaju tko je taj čovjek. Pretpostavka da je Charlieja Kirka ubio neki ljevičar i antifašist tamo je uzdignuta u gotovu činjenicu, a u istomišljenike i suradnike atentatora istog su časa promovirani Dalija Orešković, stranka Možemo!, SDP, svi koji se u Hrvatskoj bave kulturom i umjetnošću, predsjednik Zoran Milanović, te ponegdje i moja malenkost. No, zahvaljujući tom dijelu dezinformativne hrvatske scene uspio sam doznati ono što je iz HRT-ova Informativnog programa bilo nemoguće shvatiti: čime se zapravo bavio Charlie Kirk? Jer Trumpov, ili bilo čiji, ideolog on sigurno nije mogao biti. Korporativizam američkoga predsjednika ne treba, naime, ideologe – ako je takvih i bilo, pomrli su prije stotinjak godina – nego propagandiste i influensere, koji vladaju tehničkom stranom širenja korporativističkih ideja i parola. Koliko je Charlie Kirk, mladić rođen 1993. – kao, recimo, hrvatska spisateljica Gloria Lujanović, a pune tri godine mlađi od Monike Herceg – bio uspješan u širenju desnog korporativizma i suzbijanju empatije u ljudima, potvrđuje upravo činjenica da za njega znaju hrvatski ultradesničari, uključujući i katoličke aktiviste, te HDZ-ove stranačke komesare i članove Plenkovićeve Vlade. Usput, tako sam saznao i da je Charlie Kirk korporativističke dogme i vjerovanja širio uglavnom putem TikToka, kineske aplikacije o kojoj očito nemam pojma, jer sam do Kirkovog ubojstva mislio da se njome služe adolescenti i adolescentice.
Ovo sve, međutim, kao ni činjenica da su me, skupa s Dalijom, Možemo! i svim drugim neimenovanim hrvatskim kulturnjacima i umjetnicima Plenkovićevi desnokrilni aktivisti uključili u skupinu onih koji su skrivili atentat na Charlieja Kirka, nije me oslobodilo nelagode pred onim od čega je sve počelo. Neki mladi čovjek ubijen je dok je, savršeno nezaštićen, govorio ljudima koji su ga slušali. U mom asocijativnom nizu, koji s politikom i s političkom stvarnošću nema nikakve veze, ali zato ima veze s načinom na koji funkcioniraju čovjekove emocije i asocijacije, ubojstvo tog nepoznatog mladog Amerikanca zaoštrena je verzija onog što se dogodilo u Benkovcu: u Benkovcu je okupljanje samo zabranjeno, a u gradiću Oremu, u saveznoj državi Utah, čovjek oko kojeg su se okupili drugi ljudi je ubijen. Premda se glumci, glazbenici, spisateljice, pisci i novinari, koji su pokušali u Benkovcu prirediti kulturno-umjetnički događaj, po svemu razlikuju od Charlieja Kirka – toliko se razlikuju da će sigurno i oni biti priključeni skupini koju Plenkovićevi ultradesni aktivisti optužuju za atentat u američkoj državi Utah – iz perspektive ljudske duše, koja nailazi prije čovjekova uma, i još uvijek se ne bavi ideologijom, ubijeni biva obuhvaćen istom emocijom i zatočen unutar istog kaveza čovjekove tjeskobe. Teško je to za objasniti, jer prethodi racionalnom mišljenju. U snovima, recimo, nad kojim nemamo kontrolu, moglo bi mi se dogoditi da Charlieja Kirka sanjam skupa s Jurom Arasom.
Ali zašto ja o ovom govorim, ako već kažem da ne pripada prostoru racionalnog mišljenja? Govorim, zato što je važno! Zato što je upravo u onom što još uvijek nije racionalno, nego je emocionalno, objašnjenje zašto se ja, za razliku od njih, ne mogu radovati nečijoj smrti. Ili zašto ja, za razliku od sinjskog franjevačkog gvardijana, ne mogu prizivati nečiju smrt. Naime, ono što prethodi čovjekovu mišljenju, što je dakle čista emocija, stoljećima civilizacije, roditeljskom i prijateljskom ljubavlju, nježnošću naših djedova i baka kultivirana ljudskost, brani nam da se radujemo smrti drugog čovjeka, ili da je prizivamo. Pa čak i kada empatija i tuga za ubijenim ide protiv naših egzistencija. To je ono, taj emocionalni prostor predmišljenja, što unutar čovjeka stvara prostor za odistinsku kršćansku ljubav ili za bilo kakvu općeljudsku solidarnost. Oni, pak, po Hrvatskoj, koji vođeni demonima korporativizma, ili zapovijedima svojih vođa i nalogodavaca, smrt Charlieja Kirka, svog TikTok idola, stavljaju na dušu Dalije Orešković, Ivane Kekin ili skupine umjetnika koji su u Benkovcu pokušali odigrati kazališnu predstavu, ustvari se njegovoj smrti raduju. Radost im se u tome sastoji što će, makar i simbolično, sad moći učiniti zlo Daliji Orešković.
Nekoliko desetina sati, ili možda i nekoliko dana, hrvatski su mediji, HRT, Jutarnji list, Večernji list, Nova TV (tojest Dnevnik hr.), kao i toliki drugi, u epidemijskom nizu vijesti i pseudovijesti, što odnekud preuzetih, a što generiranih putem umjetne inteligencije, konfabulirali o ulozi planetarne ljevice u ubojstvu američkoga političkog influensera. A onda se, čim je ubojica uhićen, sve naglo utišalo. Svi kao da su izgubili interes? Što se dogodilo? Dogodilo se to da te nakupine, ti bakterijski arhipelazi spekulacija o atentatu i o natpisima na čahurama metaka, čiji je jedini smisao bio u tome da se, zahvaljujući armijama mobiliziranih ili generiranih mrzitelja, poveća broj klikova na stranicama i po društvenim mrežama, najednom gube svaki smisao. Jer ubojica je mladić iz mormonske kuće, strogog kršćanskog odgoja, podruma punog svakojakog naoružanja (sve u skladu s američkim zakonima), te iz obitelji registriranih pristalica Republikanske stranke. Što znači to da su registrirani? Znači da glasaju na unutarstranačkim izborima, da su upravo oni ta Trumpova korporativna sila. Ubojica, dakle, ne potječe iz lijevo-liberalnog miljea, nego iz istog onog svijeta iz kojeg je potekao i Charlie Kirk. Kad bismo bili lišeni te predracionalne, posve emotivne naklonosti prema ubijenom, kao i te zgroženosti da netko biva ubijen dok je nešto govorio, glumio, čitao onima koji su ga došli čuti, vjerojatno bismo rekli da je Charlieja Kirka ubio netko njegov. I još bismo rekli da su Charlieja Kirka ustvari ubili oni koji danas po Hrvatskoj optužuju Daliju Orešković, Možemo! i nas ostale da smo krivi za Kirkovu smrt. Ali kanimo li ostati pri sebi, ne smijemo ni to reći. A dobro bi bilo da ni ne pomišljamo to što ne smijemo reći.
Naime, ubojica je uvijek onaj tko je na suprotnoj strani od ubijenog. Samo što perspektive nisu uvijek takve da je skroz jasno koja je to strana i što sačinjava suštinu te strane. Charlie Kirk se zalagao za pravo svakog Amerikanca na neograničeno posjedovanje oružja. Ubijen je od onog koji je to pravo obiteljski i tradicionalno konzumirao. Kirk je bio krajnje desni republikanac. Ubojica je potekao iz miljea krajnje desnih republikanaca. Je li i sam to bio, ne možemo znati. Ili je ubojica naprosto sumasišavši mladić iz provincije? Ali kao što svi oni američki građani koji se protive Trumpovom korporativizmu, kao što svi svjetski ljevičari, liberali i antifašisti ne bi mogli biti suodgovorni da je kojim slučajem ubojica iz obitelji crnaca, homoseksualnih ili biseksualnih opredjeljenja, muslimanske vjeroispovijesti i ljevičarskih nazora, kojima u stanu vise posteri Che Guevare i Ive Lole Ribara, tako ni sad ne možemo reći da su Charlieja Kirka pogubili njegovi. Kao ni to da ga je pogubio jedan njegov. To naprosto tako ne ide.
A jesam li primijetio da se neki ljudi po društvenim mrežama obijesno i divlje raduju smrti Trumpova TikTok influensera Charlieja Kirka? Naravno da jesam! I ne bih mogao podnijeti da je među njima neki moj dobar poznanik, ili netko za koga bih mogao povjerovati da je čitao moje knjige. Zaista bi me potreslo to da je netko čitao moje knjige, a sad slavi smrt. Ne zato što živim u tom oholom i budalastom uvjerenju da ljudi bivaju dobri kad čitaju baš moje knjige, nego zato što vjerujem da je čovjekova sposobnost uživljavanja u perspektive drugih ljudi brana pred zvijeri koja je u njemu. Književnost umiruje zvijer u čovjeku.
