Mediji navode kako je, prema neslužbenim informacijama, Austrija kaznila nekoliko svojih (i naših) državljana zbog toga što je utvrđeno da su se na Thompsonovom koncertu ogriješili o austrijski zakon koji zabranjuje fašističke povike i simbole. Ustaški simboli i ustaški pokliči nedvojbeno su fašistički, a budući da Austrija fašizmu ne pristupa kao književnom fenomenu s metaforičkim značenjem, nego kao nasilnoj, razornoj ideologiji realnog zla, razumljivo je da ova država radi na suzbijanju fašizma i da u njemu ne vidi socijalizacijski zov demonstriranja zajedništva.
Ono što Austrija smatra fašizmom, mi to vidimo kao dirljivu ljubav prema bogu, domovini i obitelji. Austrija je, dabome, ozbiljna država, a ozbiljnim državama je stalo do njezinih građana, neovisno gdje se oni nalazili.
Hrvatska je, naprotiv, više poetska država, ona je sva uronjena u dvostruku konotaciju – njoj nešto istovremeno i jest i nije. Zato, kako kažu pjesnici, naša mala Hrvatska najprije tolerira, potom zatvara oči, te konačno potiče ono protiv čega bi se trebala boriti. I sve to radi s predumišljajem.
Politička korupcija nije moguća, ako ne postoji nešto gore od te korupcije, toliko gore da korupcija postaje nuzgredna. Neofašizam je daleko gori od političke korupcije. Zašto političke strukture blagonaklono gledaju prema neofašizmu? Pa zato što omogućava nesmetano bujanje korupcije.
No, srećom za ljudsko lice naše epohe, postoje države, kao primjerice Austrija, koje će borbu protiv fašizma i neofašizma preuzeti na svoja pleća, kako mi ne bismo remetili fantazmagoriju o jednom malenom, hrabrom, principijelnom, pravednom i ponosnom narodu.
Sve to jedva drži vodu do nekog graničnog prijelaza, a onda slijedi susret s državom koja počiva na zakonima, a ne na mišljenjima kojekakvih povjerenstava sastavljenim u rasponu od endokrinologa do teologa.
Ne čudi me da naši sudovi donose presude pozivajući se na mišljenje povjerenstva, a ne na zakone i Ustav. Suvremeno hrvatstvo, uključujući i ono institucionalno, započinje s gušavošću, a završava u nebesima. Zadatak države je da odgoja građane i da ih štiti od patologije, a to uključuje i zaštitu građana od njihove vlastite patologije. To radi Austrija, ali to ne radi Hrvatska. I ne, nije problem u Austriji, problem je u Hrvatskoj.
Ljudi nisu posebno racionalna bića. Oni uglavnom postoje kao nepovezani, razbacani elementi stvarnosti. Ljudski horizont je horizont razbacanosti i nedovoljno promišljene sebičnosti. Sebičnost je podnošljiva kada je promišljena. Zadatak pedagoga je da odgoje čovjeka, onoliko koliko je to moguće.
Ja sam, po tom pitanju, prilično skeptičan, ali dobro, nisam mjerodavan da o tome iznosim sud. Kao profesoru filozofije, jasno mi je, zahvaljujući pročitanoj literaturi, da ne možemo ostvariti vlastitu ljudskost ako nam nije stalo do ljudskosti kao takve. Čovjek nije čovjek ako, u duhu Gadamerove hermeneutike, u sebi ne vidi druge ljude, a u drugima sebe. Prema drugima imamo obvezu.
Pojasnit ću onima koji nisu čitali filozofsku literaturu, dok onima koji jesu, predlažem da ne gube vrijeme i da prestanu čitati ovu kolumnu. Vrijeme je ono što mi jesmo, mi smo naše vrijeme. Filozofi su, od Platona naovamo, dužni, nakon što su spoznali istinu, tu istinu izreći ljudima premda znaju da oni tu istinu neće prihvatiti, štoviše – odbacit će je, osudit će je i borit će se protiv nje.
Iz Platonove misli jasno je da filozofi, zbog ljudskosti, ulaze u unaprijed izgubljene bitke – kada spoznaju istinu, donose je među ljude. No, on nisu spremni, ne žele prihvatiti istinu zbog toga što je nisu iskusili.
Većina ljudskih života je na granici između istine i laži. Zbog toga se događa konvertitstvo. Konvertiti s razlogom imaju političku budućnost. Oni su granična bića, baš kao i oni koji ih biraju. To dobro zna Crkva, ona počiva na konvertitima i na pragmatičnom pojmu istine.
Crkvi ne trebaju stabilni, samokritični vjernici, nego konvertiti, ona ih samo drugačije naziva – riječ je o obraćenicima. Netko ili je ili nije vjernik, ne može biti obraćenik. Obraćenik je nedefinirani, poništavajući, socijalnim pristankom i oportunizmom kreirani ”vjernik”. Obraćenici se ne dokazuju sebi i bogu, nego zajednici i strukturama. Ako je netko uistinu povjerovao, onda on sebe poima kao vjernika, a ne kao onoga koji nekada nije vjerovao.
Čovjek je ono što sada jest, najmanje je ono što je bio, a najviše je ono što će tek biti. Mi smo, kako je to rekao Jean-Paul Sartre, naša budućnost.
Kršćanstvo to isto kaže, ali na drugi način. Za one koji ne razumiju zašto smo više bića budućnosti, neka razmisle, dok čitaju ovu kolumnu, o tome nalazi li se njezin smisao u riječima koje su sada pročitane odnosno nalazi li se smisao ove kolumne u pročitanim riječima do sada ili je, naprotiv, njezin smisao u onom što će tek biti napisano. A što će biti napisano, ne znam ni ja, sadašnjost mi oduzima smisao, smisao slabi u sadašnjosti, on se nalazi u onome što se tek ima zbiti.
Moje ”ja” je u ovoj kolumni prošlo, za to ”ja” me nije toliko briga jer je u nepromjenjivoj prošlosti; moje ”ja” se, nadalje, nalazi u sadašnjim riječima, to prihvaćam kao činjenicu, ali ono se, ponajviše, nalazi u onome što tek ima doći. Ja sam, a to vrijedi, za svakog čovjeka, moja vlastita budućnost.
U budućnosti ću se susresti sa samim sobom, za tim susretom žudim, taj susret me pokreće i motivira na djelovanje. Hoću li napustiti budućeg sebe? Hoću, ali tek kada to prestane biti dio moje žudnje odnosno kada mi budućnost uđe u sadašnjost, kada postane dio mog iskustva.
No, kada ono što mi je sada budućnost, jednom postane moja sadašnjost, to iskustvo, žudnjom prema budućnosti, trajno napuštam.
Iskustvo je ono što smo napustili zato što to moramo napustiti. Nikada, ali baš nikada, ne smijemo oživljavati prošla iskustva – pogotovo ne tuđa prošla iskustva. Romantiziranje zločinačkih epoha obilježje je bezidejnih, nedefiniranih bića koja neprestano prelaze granice kako bi, kao uljezi, ušli u tuđa iskustva.
Problem Hrvatske je što je zatvorena u onome što je morala i što je trebala napustiti. Trajna, lažna prošlost ubija ovu državu. Treba li tu istinu šapnuti, prešutjeti ili uzviknuti? Sasvim svejedno, to neće promijeniti našu stvarnost.
Nalazimo se u prošlosti jer smo kronično prošli, toliko smo prošli da će nas i u budućnosti dočekati prošlost. Ova rečenica nas definira.
Hrvatska je u stalnoj prošlosti zbog toga što je prošla, ona ne dolazi. Hrvati su prošli, oni sebe neće susresti u budućnosti jer nemaju budućnost.
To je usud svih konvertita – zbog sadašnjosti su poništili vlastitu prošlost (prošlost se ostavlja, ne poništava se, pokušajem poništavanja prošlosti stvar se avet koja proždire društvo), zbog toga su ostali bez budućnosti, njima je budućnost nestala u sukobima oko lažne prošlosti.
Zašto se, dakle, ova šačica ljudi iscrpljuje u borbi oko prošlosti? Zato što ta šačica ljudi nema budućnost, a sadašnjost ih je zatekla nespremne – nekada su bili nešto posve drugo, a sad im je oportuno da budu vlastita negacija sebe u prošlosti.
Negacija nema budućnost, budućnost treba afirmirati. Čekamo da se to dogodi, a do tada ćemo svjedočiti tome da oni koji su napustili Hrvatsku, jer im nije bila dovoljno država (zbog toga su otišli u Austriju jer Austrija jest više država – država je država po zakonima, a ne po slijeđenju kojekakvih mišljenja), kada dođu u Hrvatsku, zaborave državu u koju su otišli i prepuste se neofašizmu, povratkom u državu koja jest država, budu kažnjeni – ne zbog toga što uistinu jesu neofašisti, nego zbog toga što su konvertiti bez kontinuiteta svijesti.
Njih ta nova država brižno odgoja i čuva od patologije. Nas ne, nas izlaže patologiji. Zašto Hrvatska nije sankcionirala te iste koje je sankcionirala Austrija? Zato što smo se mi odlučili za koncept političke gušavosti, a ne državnosti. A ni tu političku gušavost nismo u stanju dosljedno braniti.
Hoćemo li uputiti prosvjedne note Austriji zbog toga što kriminalizira naše zajedništvo dvostruke konotacije? Ako mi nismo kaznili one koji su na području naše države, sukladno kriteriju dvostruke konotacije, iskazivali domoljublje, a Austrija jest, jer je za nju to bilo veličanje ustaštva, hoćemo li prekinuti diplomatske veze s Austrijom jer nas vrijeđa, a naše građane (jer to jesu i naši građani) kriminalizira? Naravno da nećemo, politička gušavost nas u tome sprječava.
Politička gušavost je naš izvozni proizvod, ona je temelj sudovanja, ona je iznad zakona i Ustava. Dvostruka konotacija je isto što i politička gušavost, zbog toga je bilo nužno da nam stručnjak za gušavost izreče sud o povijesti. Naša povijest je tako postala povijest bolesti. Austrija je to uzela u obzir – ona tu bolest uspješno suzbija.
