– “O Biliću, mamu ti jebem!”?
– Tako je. Zar se sećaš, junače, tog petka? Ne sećaš? Dabome da se ne sećaš. A vidiš, ja se sećam. Kao da je juče bilo kad je turski sultan ležao na samrtnoj postelji, tačno tu gde ti sada ležiš, i vikao, “Obiliću, mamu ti jebem!”
– Naravno da se sjećam. Kad smo s izbornikom Slavenom Bilićem usred Istanbula pobijedili Tursku i osvetili onaj poraz na Euru…
– Kakav bre Euro, kakav Slaven Bilić?! Ja govorim o Vidovdanu hiljadu trista osamdeset devete, kad je srpski junak Miloš Obilić nožem probo turskog sultana Murata. Evo tu je sultan u šatoru ležao, tačno mu je glava bila gde je sad i tvoja, kad je smrtno ranjen grgljao i hripao, “Obiliću, Obiliću, mamu ti jebem!”
– Pa kažem: “O Biliću, o Biliću, mamu ti jebem.”
– Ne, ne, ne “O Biliću”, nego “Obiliću”, jesi li ti gluv ili šta?! Kažem, “O Biliću, mamu ti jebem”!
– Eto, sad si opet rekao, “O Biliću, mamu ti jebem”!
– O Biliću, mamu ti jebem gluvu, diži se više, za pet minuta je postrojavanje! – podviknuo je konačno glas i Bosiljko Bilić, kadet studija Vojnog inženjerstva i polaznik ljetnog kampa na vojnom vježbalištu “Gakovo” u Grubišnom Polju, sada je prepoznao ljutit poručnikov glas, pa preznojen skočio iz kreveta. Opet! Noćima već sanja boj na Kosovu, jebenog sultana Murata i Miloša Obilića. Ovoga puta, međutim, slomio se i konačno odlučio sve ispričati vojnom psihologu.
Umjesto nečasnog otpusta, kadet Bilić naišao je, međutim, na iznenađujuće razumijevanje. “Još jedan”, rezignirano je procijedio zapovjednik kampa natporučnik Matej Kešina. “To više ne može biti slučajno”, dodala je general bojnica Gordana Garašić iz Glavnog stožera Oružanih snaga. “Još jedan?!” zbunjen je pitao ministar obrane Ivan Anušić. “Da, kadet Bilić samo je posljednji slučaj”, objasnio je ravnatelj Vojne sigurnosno-obavještajne službe Ivan Turkalj. “Ne znam, gospodine ministre, kako bih drugačije to formulirao, ali vojska nam posljednjih dana sanja… srpske snove.”
Saznalo se tako da je i jedan kadet iz Kaštel Kambelovca u ljetnom kampu u vojarni “Josip Jović” u Udbini noćima sanjao prvi srpski ustanak, bitku na Mišaru i vojvodu Karađorđa: drugome jednome iz Gospića, recimo, u snove se vraćala golgota srpske vojske i povlačenje preko Albanije oktobra 1915. – baš tako je rekao vojnim psiholozima, “oktobra” – a treći, neki kadet iz Županje, po cijelu je noć vodio Kolubarsku bitku i ulične borbe za oslobođenje Beograda.
Najgora je situacija bila u vojarni u Slunju, gdje je jedan ročnik dve nedelje sanjao vojvodu Jovana Kursulu i bitku na Deligradu 1806., drugi egzodus Srba nakon “Oluje”, treći bitku protiv Bugara na Velbuždu i cara Stefana Uroša Nemanjića rečenog Dušana Silnog, četvrti je cijelu noć pjevao “Kad se vojska na Kosovo vrati”, dok su petog, mladog ročnika iz Zagreba, vojničke truba i komanda za ustajanje svakoga jutra budile usred poziva na ustanak ličkog življa u Srbu jula 1941.
Nešto je trebalo poduzeti, i to hitno. Načelnik VSOA-e Ivan Turkalj okupio je prošlog tjedna tim povjerljivih suradnika i istražitelja paranormalnih fenomena, i cijelo se istražno povjerenstvo na čelu s ministrom iste večeri uputilo u vojarnu u Slunju, da na licu mjesta istraži zagonetna noćna događanja. Ivan Anušić taman je nakon večere i vojničkog graha legao u krevet, kad je u spavaonicu kao bez duše banuo jedan bradati, ministar ga vidio prvi put u životu.
– Diži se, počelo je! – urlao je bradonja. – Napali su Okučane, sad ćemo da im jebemo mater!
– Tko, šta…? – mucao je ministar, zbunjeno gledajući ostale iz spavaonice kako u punoj ratnoj opremi stoje postrojeni uz krevete. Nije se ni snašao, a već se drndao kaljavim seoskim putem u nekom neobičnom starom kamionu.
– M-87 Orkan, višecevni lanser raketa, dvesta šezdeset dva milimetra – objasnio mu je vozač, neki Đorđe iz Šapca. – Predsednik Milan Martić naredio je raketiranje Zagreba.
– Ali to je nesporazum – pobunio se Anušić. – Ja sam ministar obrane Republike Hrvatske!
– Dabome da jesi. A ja sam Franja Tuđman – nasmijao se Đorđe, pa naglo zakočio i iskočio iz kabine. – Evo nas na položaju, ajde spuštaj stope!
Zbunjeni ministar gledao je oko sebe, sve dok ga Đorđe nije gurnuo i pokazao mu na crveno dugme za aktiviranje hidrauličkih stopa. Anušić je pritisnuo dugme, ali iz hidrauličkog sistema začulo se samo – pkrrrrrr. Pokušao je još jednom, ali isto: pkrrrrrr.
– Šta je sad u pičku materinu? – popizdeo je Đorđe, pa pokušao i on, ali ništa. Pkrrrrrr, čulo se i dalje iz pokvarenog sustava. Pkrrrrrrr. Pkrrrrrr.
– Dobro je, imenjače, jebemu mater – gurnuo ga je tada sleđa netko, i ministru se učinilo da je to glas ravnatelja VSOA-e. Okrenuo se i pogledao malo bolje, kad bogami stvarno Ivan Turkalj: stoji ravnatelj VSOA-e nad njegovim krevetom i jedva se suzdržava da od smijeha ne eksplodira kao Orkan.
– Mi mislili, i ti ćeš sanjati Veliku Srbiju, a ti svu noć prdiš kao protuavionski mitraljez.
Ispostavilo se, shvatili ste, da su i ostali članovi istražne komisije imali slične, prilično, hm, srpske snove. Čak četvoricu njih san je tako zatekao na Ravnoj gori, pod komandom đenerala Draže Mihailovića, a general bojnica Garašić sanjala je kako je dobila pismo naslovljeno s “vojvoda Stevan Sinđelić, brdo Čegar kraj Kamenice, opština Niš” i datirano 31. maja 1809.: vojvoda je, eto, moli da mu oprosti što se više neće videti jer Turci nadiru i on je rešio da jednim kuršumom u burad sa barutom digne u vazduh i sebe i njih pa sve u pičku lepu materinu.
Ništa bolje nije prošao ni ravnatelj VSOA-a Turkalj, kojega je u snu pokupio poručnik Dragutin Dimitrijević Apis i zajedno s ostalim članovima Crne ruke odveo u kraljevski Stari konak da ubiju ono austrijsko đubre Aleksandra Obrenovića i kraljicu Dragu. Hrvatski obavještajac probudio se taman kad su u praznoj kraljevskoj spavaćoj sobi opazili skrivena tajna vrata, a Njegovo Visočanstvo iznutra panično zaurlalo, “Nema me, nema me!”, tako da ne zna što je poslije bilo. “Nema me, nema me!”, zajebavala poslije Turkalja cijela spavaonica.
Stvar je sad već bila ozbiljna, povjerenstvo je razmatralo sve opcije, od hibridnog parapsihološkog rata srpske kontraobavještajne službe do pogubnog utjecaja Pupovčevih Novosti – Turkalj ponio i “Tumačenje snova” Sigmunda Freuda – sve dok general bojnica Garašić na koncu nije predložila očajničku hipotezu: podzemne vode. Podzemne vode?! Ništa gluplje ministar Anušić u svom životu nije čuo.
– Uz dužno poštovanje, kako bi rekao jedan uvaženi zastupnik – nasmijao se on – “žena nije stvorena za mudraca, nego za madraca”.
– Tako je! – lupila se tada generalica po šapki. – Madrac!
Već sutradan, da skratim priču, ministar obrane Ivan Anušić otkazao je već gotovu narudžbu tisuću i sedam stotina novih madraca za opremu vojnih objekata, koje je Ministarstvo preko tvrtke Komforta iz Slavonskog Broda kupilo od tamošnjeg SB Fleksa: ispostavilo se, naime, da su rečeni madraci proizvedeni u njihovim pogonima u – Srbiji!
Ukratko, da uopšte nije bila reč o madracima, nego o dušecima. Konačno, uvidom u specifikaciju otkrivena je i tajna paranormalnih fenomena u spavaonicama Hrvatske vojske: nabavljeni srpski dušeci bili su, naime, iz serije Best Memory 20, ponosa SB Fleksa, s izravno u navlaku ušivenom – Visco Memory pjenom!
Da, gospodo, memorijska pjena: više petabajta slavne srpske istorijske vojničke memorije čuvali su SB Fleksovi Best Memory dušeci “made in Serbia” nego cijeli podatkovni megacentar Pantheon AI u Topuskom.
A Ivan Anušić? Otkako je za Hrvatsku vojsku nabavio nove madrace – istinabog, mrvu skuplje, ali hrvatske – ministar, hvala na pitanju, spava kao beba. Tek svako malo u sobu bane papa Pio V i cijelu družinu ukrca na galije Svete lige, pa tamo oko Lepanta zaduži ministra Anušića da zategne namašćeni konopac katapulta: drveni kolotur onda zapne, a teška skalamerija sve čini pkrrrr, pkrrrrrrrr.
Sve dok se iznenada ne ukaže neispavana gospođa ministarka i zavapi: “A Nušiću, a Nušiću!”
