Najprije se u ponedjeljak, uoči svečane akademije u okviru Dana srpske kulture – na kojoj su u organizaciji Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta”, uz dramsku sekciju i ženski pjevački zbor splitskog pododbora, trebali nastupiti i članovi Kulturno-umjetničkog društva Veliko kolo iz Novog Sada – pred zgradom splitskog Gradskog kotara Blatine, sve podignutih desnica urlajući “Za dom spremni!”, okupilo osamdesetak mladića u crnom. Nakon čega je akademija, razumljivo, otkazana.
Onda se u petak nekoliko desetaka mladića u crnom okupilo i pred prostorijama Srpskog kulturnog centra u Zagrebu, gdje je u okviru Dana srpske kulture trebala biti otvorena izložba “Efemeris – legat Dejana Medakovića”, s građom iz bogate ostavštine srpskog akademika, povjesničara umjetnosti, sveučilišnog profesora i rođenog Zagrepčanina.
Onda je istog dana objavljeno da je folklorna večer Ansambla narodnih igara i plesova Veselin Masleša iz Banje Luke, koja je u organizaciji SKD-a Prosvjeta trebala biti održana u Ogulinu, otkazana zbog straha i nelagode članova ansambla. “Nakon svega što se dogodilo roditelji ne žele pustiti djecu na gostovanje”, objasnio je organizator.
Onda je u subotu riječka policija objavila da je postupila po dojavi iz Zameta, gdje se skupina mladića u crnom okupila ispred sportske dvorane u kojoj se održavalo prvenstvo Balkana u karateu. Predsjednik Hrvatskog karate saveza potvrdio je da je zamalo došlo do incidenta i napada na mlade karatiste iz Srbije, ali je incident spriječen brzom reakcijom policije.
Onda je u nedjelju udruženje Adligat iz Beograda objavilo da su od organizatora Dana srpske kulture obaviješteni kako se “zbog političke situacije u Hrvatskoj i sigurnosne procjene ugroženosti sudionika i publike” otkazuju kazališna predstava “Kuća” i književna večer “Mitrov danak pjesnički sastanak”, te predstavljanje rada njihova Muzeja knjige i putovanja.
Onda je u ponedjeljak, uoči otvaranja izložbe fotografija “Srpkinja – heroina Velikog rata”, postavljene povodom Dana primirja u Prvom svjetskom ratu, veća skupina mladića u crnom ukrasila Vukovar antisrpskim parolama i fotografijama srpskih agresora iz 1991., nakon čega su Srpski kulturni centar Vukovar i Zajedničko vijeće općina u utorak objavili da se zbog zahtjeva Marijana Pavličeka, vukovarskog gradonačelnika iz Hrvatskih suverenista, izložba “Srpkinja – heroina Velikog rata” odgađa do daljnjeg.
Tako, eto, izgleda kronika tradicionalnih Dana srpske kulture, ove godine obogaćenih nizom prigodnih pratećih manifestacija. U Splitu je, recimo, održan i protestni skup “Stranci, van iz Hrvatske!”, a uz prikladnu nacističku bakljadu mladića u crnom obilježena je i obljetnica smrti Frane Tente, pripadnika Ustaške mladeži i poslijeratnog agitatora ustaškog Hrvatskog oslobodilačkog pokreta.
Ljetna kulturna revolucija prelila se tako u pravu jesensku antisrpsku histeriju. Premijer Andrej Plenković i njegovi koalicijski partneri ležerno su onda za zulum mladića u crnom okrivili hrvatsku ljevicu, a hrvatska ljevica – što god to uopće bilo – pružila je herojski otpor. “Ovo je nasrtanje na srpsku manjinu, te vucibatine treba locirati, izručiti i presuditi!” jedva suzdržavajući bijes izjavio je predsjednik Republike Zoran Milanović, a ljevičarska HDZ-ovka Jadranka Kosor ocijenila je kako “Hrvatska postaje država zaborava”: “Zaboravlja se što je bilo prije par mjeseci”, podsjetila je Jadranka na Thompsonov megakoncert. “Taj događaj bio je nešto što su pohodili i čime su se i određeni ministri hvalili. Onda svi oni događaji od Benkovca do Šibenika, i evo sada u Zagrebu i Splitu. Ništa od toga nije slučajno. Tko stoji iza toga?”
Tko stoji iza toga? Stoje, jasno, Srbi. Objašnjenja i opravdanja zuluma mladića u crnom veselo su tako preskakala granicu grubog vrijeđanja inteligencije: prijetnje organizatorima izložbe ostavštine Dejana Medakovića, recimo, opravdane su naknadno otkrivenom ulogom tog povjesničara umjetnosti u zloglasnom projektu Memoranduma SANU – u protivnom, kako smo vidjeli, izložba ostavštine nekog zagrebačkog Srbina ne bi bila nikakav problem – a uvjerljivo najgluplji ispao je vukovarski gradonačelnik, po kojemu je izložba “Srpkinja – heroina Velikog rata”, zakazana 11. studenoga, na Dan primirja u Prvom svjetskom ratu, “neprimjerena u mjesecu kad se Danima sjećanja na žrtvu Vukovara odaje počast poginulim i nestalim hrvatskim braniteljima i civilima”.
Zbog čega će valjda jednako i od njemačkog kancelara von Badena zatražiti da hitno otkaže abdikaciju cara Vilima II i ceremoniju bezuvjetne kapitulacije Njemačke, “neprimjerenu u mjesecu sjećanja na Vukovar”, te završetak Prvog svjetskog rata odgode za neka sretnija vremena.
Žrtve nacionalnog pijeteta u Danima sjećanja na žrtvu Vukovara, primijetili ste i vi tu zanimljivu stvar, ispali su tako samo i isključivo hrvatski Srbi. Nije zabilježeno da je u “mjesecu pijeteta” otkazana ili odgođena ijedna izložba, kazališna predstava, filmska projekcija ili promocija knjige nekog hrvatskog Hrvata. Čak se i Hrvatska nogometna liga nesmetano sveudilj igra: otkazano je, koliko se zna, samo tradicionalno Dinamovo druženje igrača GNK Dinamo s navijačima i lokalnom zajednicom u zagrebačkoj četvrti Špansko, ali to, kako se čini, nema veze s Danom sjećanja. Ako je srpskom tjedniku, dakako, uopće dopušteno zajebavati se s hrvatskim svetinjama.
To pitanje, naime – je li Srbima dopušteno zajebavati se s hrvatskim svetinjama i što uopće hrvatski Srbi smiju, a da ne uvrijede Hrvate? – svakako stoji. Stoji, međutim, malo duže vrijeme. U svemu, stoji petnaest godina.
U listopadu 2010., sjetit će se stariji čitatelji, prilikom rutinske vojne vježbe na nebu iznad Plaškog sudarila su se i srušila dva MiG-a Oružanih snaga RH. Oba pilota na vrijeme su se katapultirala i bez težih posljedica preživjela katastrofu, pa su tako – kako je valjda i red kad se Hrvati igraju rata – stradali samo srpski civili: jedna nesretna srpska povratnica iz Latina kraj Plaškog, kojoj se katastrofalno stanje Hrvatskog ratnog zrakoplovstva obilo o glavu prilično doslovno, dok je u polju vadila krumpire, te tadašnji glavni urednik Novosti, na čijoj se naslovnici tog tjedna kočio čuveni uzvik iz Domovinskog rata: “Obadva, obadva su pala!”.
Detonirao je, jasno, golemi skandal, te je pokrenuta široka javna rasprava o tome imaju li novine Srpskog narodnog vijeća pravo zajebavati se s hrvatskim svetinjama. Godinu dana ranije, recimo, pobjedu nad Antom Đapićem i Tomislavom Ivićem na lokalnim izborima notorni je Branimir Glavaš jednako komentirao uzvikom “Obadva su pala!”, pa mu nitko nije spočitnuo zajebavanje s Domovinskim ratom. Štoviše, telopom “Obadva su pala!” s padom dva hrvatska MiG-a zajebavala se i rođena Hrvatska televizija! Kad je, međutim, ista stvar osvanula na naslovnici glasila hrvatskih Srba, ispalo je sranje: Quod licet bovi, non licet Jovi.
U širokoj javnoj raspravi o pravima i ulozi Novosti, a onda i institucija hrvatskih Srba uopće, lijepim je, okruglim nacionalnim konsenzusom zaključeno tada kako se hrvatski Srbi ne trebaju miješati u hrvatske unutarnje poslove. S obzirom na to da je Hrvatska, kako ono reče gospođa Kosor, “zemlja zaborava”, nije naodmet podsjetiti kako su drskom srpskom provokacijom ili barem dobrim, starim “uređivačkim promašajem” naslovnicu Novosti ocijenili i tadašnji vođa opozicije Zoran Milanović i tadašnja premijerka Jadranka Kosor. “Izdavač Novosti morao bi razmisliti treba li nastaviti takvu uređivačku politiku”, jedva suzdržavajući bijes izjavio je tada i tihi, pristojni Ivo Josipović, u ono vrijeme SDP-ov predsjednik Republike Hrvatske, pa onda otprilike možete zamisliti što je o svemu mislila bučna i nepristojna hrvatska desnica.
Tako je, eto, počelo. Ako ne znate što je bilo.
Što onda mogu, što trebaju i smiju hrvatski Srbi? Mogu, trebaju i smiju gledati svoja unutarnja posla. Ili, kako je to onomad rekao splitski gradonačelnik Željko Kerum: “Srbi u Hrvatskoj moraju znati gdje im je mjesto.” Što to znači? To znači – glasio je, sjetit ćete se i toga, zaključak široke javne rasprave o “slučaju Novosti” – da hrvatski Srbi mogu, trebaju i smiju organizirati tek smotre srpskog folklora, koncerte pjevačkih zborova, kazališne predstave ili književne večeri. Ili, štajaznam, izložbe o uglednim Srbima i znamenitim Srpkinjama. I jasno, pisati samo o tome.
Pa rekoh, što se može, treba i smije – nije teško.
