“Hrvatska i Europa trebaju i moraju počivati na vrijednostima koje je na koncertu jasno definirao Marko Perković Thompson. Govorim o vrijednostima koje smo nekako u ovom europskom ludilu počeli pomalo zanemarivati i napuštati, i o svakodnevnom bombardiranju nekakvim ideologijama i svjetonazorima koji nisu naši i koje mi ne prihvaćamo. Ovo je pokazalo jedan generalni, opći otpor tome, to je vraćanje onih pravih vrijednosti koje je hrvatski narod kroz stoljeća branio, obranio i sačuvao. Mladi ljudi pjevali su o Domovini, Domovinskom ratu, herojima Domovinskog rata i povijesti Hrvatske, očekujući bolju i ljepšu budućnost koja im je zajamčena.”
Nije ovo, naime, u televizijsku kameru rekao jedan od posjetitelja Thompsonovog koncerta na Hipodromu, niti neki provincijski župnik, vodeći seosku ekskurziju autobusom kući; nije to rekao ni kojekakav Mostov nižerangirani mladi imbecil, niti neki katolički influencer s TikToka. To da “Hrvatska i Europa trebaju i moraju počivati na vrijednostima koje je na koncertu jasno definirao Marko Perković Thompson” izjavio je pred kamerom Nove TV ni manje ni više nego jedan član Vlade Republike Hrvatske.
I to ne bilo koji član – ne neki, štajaznam, ministar zaštite okoliša ili digitalne transformacije – nego sam potpredsjednik Vlade RH. I to ne bilo koji potpredsjednik Plenkovićeve vlade – ne neki, nemam pojma, Tomo Medved, ili David Vlajčić – već bogami sam potpredsjednik Vlade i šef najslavnijeg od sviju hrvatskih resora, ministar obrane Ivan Anušić.
I nije pritom Ivan Anušić to rekao kao privatno lice na kakvom neobaveznom druženju, uhvaćen na nećakovoj krizmi ili Thompsonovom koncertu, nego upravo kao potpredsjednik Vlade RH i ministar obrane, na marginama međunarodne konferencije Dubrovnik Forum. Na kojoj su o “obnovi povjerenja, jačanju obrambenih kapaciteta Europe i suradnji između globalnog Sjevera i Juga” uz Anušićevog šefa Andreja Plenkovića govorili i brojni drugi visoki dužnosnici iz Europe, Afrike, Azije i obje Amerike, te NATO-a, UN-a, OESS-a, OECD-a i Svjetske trgovinske organizacije.
Prava je stoga šteta što taj visoki dužnosnik u Plenkovićevoj vladi nema muda proporcionalna svojoj visini, pa da tu stvar – to da “Hrvatska i Europa trebaju i moraju počivati na vrijednostima koje je na koncertu jasno definirao Marko Perković Thompson” – umjesto pred blaziranom prepariranom kokoškom s crvenim mikrofonom nije kazao na samom Dubrovnik Forumu, pred visokim gostima iz cijele Europe i svijeta, na čelu s glavnim tajnikom OECD-a Mathiasom Cormannom i predsjednikom Parlamentarne skupštine Vijeća Europe Theodorosom Rousopoulosom.
Nije da imam osobito visoko mišljenje o visokim gostima Dubrovnik Foruma na čelu s gospodom Cormannom i Rousopoulosom, ali našao bi se valjda među njima barem jedan kojemu bi ministar Anušić – kad već nije prepariranoj kokoški i njenoj prepariranoj publici – “trebao i morao” malo pojasniti na koje to točno “vrijednosti” misli.
Što mu ne bi trebalo biti osobito teško, jer ih je gospodin Thompson, na svu sreću, “jasno definirao”.
“Govorim o vrijednostima koje smo nekako u ovom europskom ludilu počeli pomalo zanemarivati i napuštati, i o svakodnevnom bombardiranju nekakvim ideologijama i svjetonazorima koji nisu naši i koje mi ne prihvaćamo”, počeo bi onda petljati potpredsjednik hrvatske Vlade, na što bi ga taj netko možda ipak ljubazno prekinuo i zamolio da ne mulja i ne sere, nego da lijepo kaže koje su to točno “ideologije i svjetonazori koji nisu naši i koje mi ne prihvaćamo”, i na kojim to točno “jasno definiranim vrijednostima trebaju i moraju počivati Hrvatska i Europa”.
Dobro, u redu, jebe nas se za Hrvatsku, ali molim vas, Europa? Izvolite.
Tenkju, ustao bi ministar Anušić i zakopčao sako, pa pred zapanjenim gostima počeo mucati i petljati o “vrijednostima koje je na koncertu jasno definirao Marko Perković Thompson”. Vrlo dobro, prekinuo bi ga onaj netko, to smo shvatili, ali koje je to točno vrijednosti definirao gospodin Thompson? Ah to, zabacio bi glavu naš ministar, to je lako – “one koje smo nekako u ovom europskom ludilu počeli pomalo zanemarivati i napuštati”. Možete li biti mrvu određeniji, malo bi se i iznervirao onaj, koje su to točno vrijednosti? U redu, evo – odgovorio bi Anušić – to su “vrijednosti koje je hrvatski narod kroz stoljeća branio, obranio i sačuvao”. Gospodine, molim vas!, pukao bi na kraju onaj, možete li konačno jasno i glasno reći koje je to “vrijednosti jasno definirao gospodin Thompson”, a “hrvatski narod kroz stoljeća branio, obranio i sačuvao?”
Nakon čega bi ministar Anušić, stjeran u kut, prkosno procijedio “u redu”, pa isturio bradu i rekao: “One prave.”
Prave? Da, “prave”: “to je vraćanje onih pravih vrijednosti koje je hrvatski narod kroz stoljeća branio”. Eto, nije bilo teško, zadovoljno bi odgovorio onaj netko, još samo da pojasnimo “ideologije i svjetonazore koji nisu naši i koje mi ne prihvaćamo”: koje su to dakle “ideologije i svjetonazori”? A naš bi se ministar sad već oslobodio i okuražio, pa kratko i jasno odgovorio: “Nekakve.” Pustio bi onda visoke goste da mu se malo dive, pa na koncu objasnio kako “govori o nekakvim ideologijama i svjetonazorima koji nisu naši i koje mi ne prihvaćamo”: “koji dio u ‘nekakvim ideologijama i svjetonazorima’ niste razumjeli?”
I vi ste, eto, baš kao i visoki gost Dubrovnik Foruma – kao uostalom svi u Europi, osim prepariranih hrvatskih kokoši – čuli već za “vrijednosti” na kojima počiva Europa, i za kojekakve “nekakve” njima suprotne i neprihvatljive “ideologije i svjetonazore”. Vi ste, međutim, baš kao i visoki gost Dubrovnik Foruma – kao uostalom svi u Europi, osim prepariranih hrvatskih kokoši – sve ove godine mislili da vrijednosti na kojima dobra, stara Europa počiva jesu demokracija, mir, sloboda, bratstvo, jednakost, sekularizam, građanska prava, ljudsko dostojanstvo, solidarnost, tolerancija, javno dobro, vladavina prava, antitotalitarizam i antifašizam, i da su te vrijednosti definirali divovi na čijim ramenima stojimo, kolosi europske ideje od Luthera, Erazma, Montesquieua i Voltairea preko Rousseaua, Kanta i Lockea do Rose Luxembourg, Hannah Arendt, Churchilla ili Habermasa – ispričavam se ako sam koga preskočio – kad ono europske vrijednosti tek početkom dvadeset prvog stoljeća definirao jedan iz Čavoglava sa završenom srednjom ugostiteljskom!
A ja se grizao što sam preskočio Leibniza i Spinozu!
I u Bruxellesu, jasno, šok i nevjerica, vade europski ćate Lisabonski ugovor, pa hitro brišu sve one vrijednosti ustanovljene na temeljima pobjede 1945., “slobodu, sigurnost i pravdu”, “mir, održivi razvoj, solidarnost, međusobno poštovanje među narodima”, “društveni napredak i zaštitu okoliša”, “znanstveni i tehnološki napredak”, “borbu protiv socijalne isključenosti i diskriminacije”, “ljudska prava, jednakost žena i muškaraca i prava djeteta”, “solidarnost među članicama”, “kulturnu i jezičnu raznolikost” i sve ostale one “nekakve ideologije i svjetonazore”, koji po novome, eto, “nisu naši i koje mi ne prihvaćamo”.
Pa brzo upisuju amandmane i nove vrijednosti, “Jasenovac i Gradišku Staru, ljutu ranu na ljutu travu, gustu maglu, žezlo, krunu, sivog sokola, čvrstu ruku i poštenje, svetu vodu i krštenje, Boga, obitelj, Domovinu i gene kamene”.
Jer šta? Jer “loša bila četr’es peta, rasula nas preko svijeta, a sad nove loza raste, vratile se kući laste”. Koja loza, kakve laste? “Plave krvi, bijelog lica, rađaju se nova dica.” Vrijednosti koje smo, to ste valjda konačno shvatili, “u ovom europskom ludilu počeli zanemarivati i napuštati”.
Ili, na službenom jeziku Thompsonove, Anušićeve i Plenkovićeve Europe: “Mit blauem Blut und weißen Gesichtern werden neue Jugend geboren!”
A taj Jugend “plave krvi i bijeloga lica” – kako je lijepo objasnio Plenkovićev Reichswehrminister Ivan Anušić – “očekuje bolju i ljepšu budućnost koja im je zajamčena”.
Sieg Heil!
