Sada, kada Ivan Penava zasjeda na komandno mjesto tijela koje se zove Povjerenstvo za žrtve zločina počinjenih nakon Drugog svjetskog rata, treba se sjetiti dobrog starog Vice Vukojevića. Vukojević – prije odlaganja u mirovinu sudac Ustavnog suda RH – u naponu snage bio je Tuđmanov Penava. A može i aktualnije: Penava postaje Plenkovićev Vukojević.
U jesen 1999., tjedan dana nakon što je izrečena presuda zapovjedniku koncentracionog logora u Jasenovcu Dinku Šakiću – i nimalo slučajno upravo tada – senzacionalnim izvještajem o rezultatima svojega sedmogodišnjeg rada oglasila se saborska Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, na čijem je čelu otpočetka bio Vice Vukojević. Senzaciju je činilo stotinu i pedeset stranica koncentriranoga revizionističkog ludila. Komisija je, između ostalog, utvrdila da su u Drugom svjetskom ratu na području današnje Hrvatske smrtno stradala 293 Židova, dok je u “sabirnom radnom logoru Jasenovac” ubijeno ukupno 2.238 ljudi. Usprkos iznimno oštroj konkurenciji, ostvaren je apsolutni hrvatski rekord u disciplini krivotvorenja povijesti: broj žrtava Jasenovca umanjen je gotovo četrdeset puta!
Od šezdeset i pet članova Komisije, jedini je Slavko Goldstein glasao protiv završnog izvještaja. U izdvojenome mišljenju što ga je, skupa s ostavkom, poslao tadašnjem predsjedniku Sabora Vlatku Pavletiću on piše da “Izvješće o radu” “vrvi tendencioznim manipulacijama i izvrtanjem činjenica”, da ono “prikriva utvrđene povijesne istine”, da su njegove ocjene “direktan povijesni falsifikat”. “Izvješće o radu”, navodi, “ni jednom riječi ne spominje zločinačke karakteristike NDH, ali troši veći dio prostora na dokazivanje kako su partizani, Srbi i komunističke vlasti bili jedini ubojice na ovim prostorima”.
Stvarna namjena spomenuta dokumenta, međutim, nije se svodila na to da šira javnost doista povjeruje u konstrukcije koje su u njemu iznesene, nego da, u okolnostima kada su obezvrijeđene same kategorije istine i laži, ima na umu da se radi o državno ovjerenoj istini. A tada – kada je dakle interpretaciji povijesti utisnut državni pečat – važnija od falsificiranih činjenica postaje poruka da smo u njih dužni vjerovati čak i kada znamo da su one lažne.
Kakav je učinak te poruke “u stvarnome životu” moglo se vidjeti već po ponašanju manje grupe od onih 65 članova rečene Komisije: neki se na završnoj sjednici nisu pojavili, neki su je napustili prije kraja, dok su neki – naknadno je utvrđeno – neposredno prije glasanja “morali otići na WC”, e kako ne bi dignuli ruku za oduran revizionistički pamflet, a niti se izjasnili protiv njega. Zahod kao izlaz za nuždu, valja priznati, upućivao je na visoki nivo oportunističke vještine samoobmanjivanja: korisnici toaleta, za razliku od Goldsteina, ostali su članovi Komisije, mada su se iz nje pravovremeno ispišali.
Ipak, za najdebilniju ilustraciju većinskog raspoloženja, a ujedno i razornu (makar nehotičnu) samokritiku sudionika u organiziranom laganju, pobrinuo se tadašnji tajnik Komisije, Florijan Boras iz HDZ-a, kada je u svome dramatičnom slovu o strahotama koje nam prijete iz Europske unije kazao i sljedeće: “Moram napomenuti da, ako mi uđemo u Europu, naša komisija više neće moći ovako raditi, jer njemački zakon kaže da se kaznom do pet godina zatvora kažnjava onaj tko veliča Hitlerovu vlast ili umanjuje ili ublažava žrtve koje su od toga stradale… Svi mi ovdje, osim gospodina Goldsteina, mogli bismo tada biti osuđeni, i vidite što nas čeka ako uđemo u takvu Europu.”
U međuvremenu, kao što znamo, Hrvatska je ušla u Europsku uniju, a Penavina profašistička stranka u hrvatsku vladu. Borasova strepnja pokazala se neutemeljenom – Europa i fašizam, gle vraga, međusobno se ne isključuju – što nije razlog da hadezeovcu cvjetna imena ne budemo zahvalni: blagodareći višku prostodušnosti i manjku inteligencije predočio nam je najjasniju sliku projekta čija je svrha da, uz izgovor u vidu patvorene humanističke brige o “žrtvama”, veliča ustašku vlast i Endehaziju.
Ivan Penava, kao Plenkovićev Vukojević, radit će to isto, a sva je prilika i da ga pamet u tome neće ometati. Umjesto umanjivanja žrtava fašističkog terora, fokus će biti stavljen na uvećavanje žrtava komunističkog režima, no to su tek sitne taktičke razlike u okviru jedinstvene strategije. Nema dakle pomaka: bauk komunizma kruži Hrvatskom već tri i pol desetljeća i nikako da napusti ove krajeve. A kako retroaktivni obračun s Crvenom Nemani (utoliko žešći što ova prijeti i reži iz veće vremenske udaljenosti) bez iznimke svjedoči o fašistoidnim težnjama predvodnika borbe, osnivanje Povjerenstva možemo shvatiti isključivo kao formaliziranje jednog kontinuiteta.
Optimistički raspoloženi promatrači, doduše, skloni su zaključiti kako je perfidni hrvatski premijer svojem koalicijskom partneru “dao igračku”, uz koju će ovaj do mile volje iživjeti svoje ustašluke, i time ga zapravo udaljio od odaja izvršne vlasti; omogućio mu je da se bavi nevažnom ideološkom kulisom, dok su procesi od suštinske važnosti – oni koji imaju stvarnu realpolitičku težinu – pod njegovim punim nadzorom. Zapažanje je možda točno, no u tom bi slučaju lakonsko bagateliziranje profašističke kulise moralo biti opravdano i nekakvim “sadržajem” HDZ-ove vladavine, suprotnim dekoru, a njega, za nevolju, nitko nije u stanju imenovati, ne računamo li grčevite napore da se uspostavi totalna kontrola nad društvom.
U svakom slučaju, kulisa je danas jednoznačna i sveprisutna, narasla je do impresivnih razmjera, s tim da je u nju ugrađen i Vukojevićev minuli rad. Brigu o ritualnom koncertu neonacističke ikone, recimo, potpuno je preuzela državna operativa, pa građani sve važne obavijesti, umjesto od organizatora, saznaju od vladinih ministara i zagrebačkog gradonačelnika; Novostima su lakim potezom srezana financijska sredstva, zato što ih izdaju Srbi; Dan pobjede nad fašizmom i Dan antifašističke borbe proslavljeni su u Hrvatskoj na način da se ni jedan viši državni funkcioner nije pojavio ni na jednoj svečanosti; bez ozbiljnijega otpora utvrđen je standard da se zborovima koji bi u tim prilikama pjevali partizanske pjesme službeno zabranjuju nastupi…
Dekor je, mora se reći, prilično učinkovit. Uspio je prognati antifašističke devijacije iz javnoga prostora, a nježne kolektivne sentimente prema Endehaziji ugraditi u rutinu svakodnevice. U Splitu, na primjer, odavno postoji strmina koja se zove Prilaz žrtava komunizma, ali ne i Ulica žrtava fašizma, čiji je naziv uklonjen početkom devedesetih. Kada su, međutim, socijaldemokrati i liberali preuzimali gradsku vlast, nije im bilo ni na kraj pameti vratiti žrtvama fašizma simbolički značaj, baš kao što se sadašnja zagrebačka vlast panično suzdržava od vraćanja naziva Trgu maršala Tita. SDP i Možemo! imaju važnija posla od “bavljenja sporednim ideološkim pitanjima”.
Paradoks je da isti imidž nastoji emitirati i komandni kadar Plenkovićeva HDZ-a – pa je ona ideološka “igračka” prepuštena za zabavu ustašoidima iz DP-a, da “stvarna” vlast njome ne bi kvarila ugled – s tom razlikom što ovdje nije moguće registrirati bilo kakav svjetonazorski nesporazum: ekstremizam HDZ-a od pamtivijeka je utemeljen na praktičnoj kohabitaciji radikalne desnice i radikalne praznine, kako unutar partije, tako i u općenju s partnerima. Ako smo u Hrvatskoj, od famozne Tuđmanove “pomirbe” nadalje, išta mogli naučiti, to je da cinično “brisanje ideoloških razlika” uvijek – ali uvijek! – služi kao ispomoć crnokošuljašima.
Očito uživljen u ulogu nacionalnog iscjelitelja, šef Domovinskog pokreta dovoljno je plitak da spominje “liječenje dubokih rana” – frazu koju neprestano slušamo punih trideset i pet godina – odajući i na taj način počast kontinuitetu. To je ta evolucija: od države u povojima do države u zavojima. A u slučaju ljute nevolje uvijek postoji i zahod kao izlaz za nuždu. Što se vladajuće stranke tiče, novoosnovanim Povjerenstvom neće se dakle promijeniti ništa. Penava će nastaviti tamo gdje je Vukojević srao.
