Naziv projekta:
Žrtve Vukovara: uputstvo za upotrebu
Temeljno polazište:
Žrtve Vukovara dale su svoje živote za slobodu koja će nam biti oduzeta. Cilj ove inicijative je osnažiti, proširiti i produbiti društvenu svijest o tome, kako se ne bismo doveli u situaciju da su žrtve Vukovara uzalud pale.
Praktični rezon:
Tokom ovoga mjeseca, uz gromobran u vidu kolektivnog oplakivanja žrtava Vukovara, obavljena je sveobuhvatna suspenzija slobode u Hrvatskoj. Ukinuta su ljudska i kulturna prava, te pravo na slobodu izražavanja: otkazane su brojne izložbe, tribine, književne večeri i folklorne manifestacije, tim lakše ako su nosile srpski nacionalni predznak. Bez obzira na to je li to postignuto nasilnim angažmanom domoljubnih trupa pod crnim kapuljačama ili prijetećim izjavama političara na vlasti, uvijek su kao obrazloženje uspješno korišteni termini poput “ovi datumi”, “ovo doba godine” ili “ovaj mjesec”, kada smo dužni biti ponizni pred žrtvama Vukovara, a ne biti slobodni.
Ministrica kulture, na primjer, ustvrdila je da srpska izložba u Vukovaru “nije prihvatljiva”, i to “ne zbog samog sadržaja, nego zbog dojma”.
Svrha ovog projekta je da se stvore okolnosti u kojima će rečeni “dojam” (koji dakle ne proizlazi iz “samog sadržaja”) biti lišen bilo kakvih, a pogotovo vremenskih ograničenja.
Što to znači?
Jedan studeni ne čini proljeće!
Nema nikakva razloga da se “ovi datumi” u studenom ne prošire na ostale mjesece u godini!
Pitajmo se: nije li tragedija Vukovara bila prevelika da bismo standardne oblike komemorativnih praksi, poput cenzura, zabrana, otkazivanja i navijačko-ustaških pohoda, provodili sporadično, makar u pravilnome ritmu?
Događaji tokom ovoga ljeta, kada je uz žrtvoslovne argumente uspješno spriječeno održavanje festivala u Benkovcu i Velikoj Gorici, a zamalo i onih u Šibeniku i Korčuli, dokazuju da se može, treba i mora bolje. Narod koji uspijeva da se na jedan mjesec u godini odrekne vlastite slobode – a pritom je u još većoj mjeri uskrati pripadnicima drugih naroda u Hrvatskoj – sposoban je za dvanaest puta veći podvig!
Usputna napomena:
Ne treba razbijati glavu oko toga je li organizirano nacionalno naricanje nad tragedijom Vukovara, provedeno u režiji državne vlasti, pune tri decenije po završetku rata, neumjereno, pretjerano i neukusno; treba razbijati glavu onima koji se usuđuju takvo što pomisliti.
Usputna opomena:
Oni koji političku i ideološku manipulaciju žrtvama Vukovara nazivaju lešinarenjem bez sumnje su u pravu, ali to ne znači da zaslužuju milost!
Usputni savjet:
Ako vam pomisao na žrtve Vukovara tjera suze na oči i strah u kosti, pametnije je fokusirati se na ovo drugo.
Ne zaboravimo:
Ne postoji takva gadost za koju žrtve Vukovara neće poslužiti kao kvalitetan izgovor, pod uvjetom da pravilno rukujemo tim resursom. Svejedno je radi li se o zabrani kazališne predstave, protjerivanju maloljetnih folkloraša ili ukidanju budžetskih sredstava za Novosti. Kao što ne postoji civilna žrtva rata kojoj nismo u stanju posthumno navući vojnu uniformu, ukoliko – ponovimo – njegujemo ispravan odnos prema resursu.
Iz dosad izloženoga moglo se razumjeti da stvar nema veze s pijetetom ili suosjećanjem prema ratnim stradalnicima – što ostavljamo rodbini, prijateljima i neosviještenome dijelu građanstva – nego s iznuđivanjem kolektivnih osjećaja koji imaju striktnu političku namjenu. Teoretičari neskloni Hrvatskoj i Hrvatima to običavaju nazivati žrtvoslovnom pornografijom, potpuno pogrešno, dok mi plediramo da se proces sagleda iz rakursa tanatopolitičke ekonomije.
Kao što Narodna banka raspolaže zlatnim rezervama kao pokrićem za tokove novca i kapitala, žrtve Vukovara trebaju biti baza za tokove šovinistički intoniranih nitkovluka; one su, može se reći, dugoročna investicija u obračune s političkim protivnicima i nepoželjnim etničkim skupinama, u stabiliziranje i snaženje strahovlade, te, zlu ne trebalo, u buduća krvoprolića.
Etički aspekti:
Agresivnim i imperativnim njegovanjem kulta žrtava Vukovara lišavamo se moralnih dekomodacija kada su u pitanju stradanja drugih.
Analitičari neskloni Hrvatskoj i Hrvatima vole naglasiti kako je riječ o klasičnoj (pseudo)patriotskoj produkciji moralnih bogalja. Jedan od njih čak tvrdi da domoljublje i nije ništa drugo nego stanje moralne invalidnosti koje se redovno ovjerava javnim iskazivanjem poštovanja zastavi, himni, nogometnoj reprezentaciji i žrtvama Vukovara. Ne treba ni napominjati da se radi o idiotu.
Naprotiv, žrtve Vukovara, upotrijebljene na pravilan način, trajni su izvor moralne superiornosti. Logika je jednostavna, preporučljiva i svima dostupna:
Imamo li žrtve Vukovara na svojoj strani, mi smo uvijek u pravu. Budući, pak, da žrtve Vukovara nitko ništa ne pita, niti iste mogu bilo što reći, one su po definiciji na našoj strani.
Ležernije bi se to moglo formulirati i ovako: četnička vojna mašinerija ih je poslala u smrt, da bi ih proustaške snage – nakon toga – prigrabile kao ratni plijen.
Aktualni primjer:
U slučaju jedne markantne svinjarije, kada su srpske kulturne institucije u Zagrebu organizirale izložbu slika iz ostavštine Dejana Medakovića, koji je bio potpisnik Memoranduma SANU-a, kao i apela da se optuženik za ratne zločine Radovan Karadžić pusti iz zatvora, pozivanje na žrtve Vukovara pomaže nam da tu svinjariju nedvosmisleno osudimo.
U slučaju još markantnije svinjarije, kada su devetnaest članova HAZU-a i četiri biskupa Katoličke crkve u Hrvatskoj potpisali peticiju da se optuženik za ratne zločine Branimir Glavaš pusti iz zatvora (2006. god.), pozivanje na žrtve Vukovara pomaže nam da tu svinjariju nedvosmisleno opravdamo. Dotle da je i ne smatramo svinjarijom, nego veličanstvenom gestom intelektualnih i vjerskih predvodnika nacije.
Drugim riječima: pravodobno posezanje za stradanjem i tragedijom žrtava Vukovara osigurava savršeni okvir da postupke Hrvata i Srba mjerimo ne samo različitim, nego i međusobno sukobljenim moralnim aršinima.
Trećim riječima: Srbi su u permanentnome moralnom deficitu, što se dade ilustrirati nizom drugih primjera.
Drugi primjeri:
A – imamo li u vidu žrtve Vukovara, prisustvo Tomislava Merčepa u počasnoj loži prilikom svečane inauguracije predsjednice Republike prestaje biti moralno zazorno;
B – imamo li u vidu žrtve Vukovara, scena u kojoj katolički biskup ljubi ruku Dariju Kordiću prilikom njegova povratka iz Haga ne izaziva zgražanje;
C – imamo li u vidu žrtve Vukovara, ubojstva više od sedamsto srpskih staraca nakon završetka akcije Oluja gube odliku moralnog debakla i bezbolno se ugrađuju u slavnu i ničim ukaljanu ratnu pobjedu;
D – …tu ćemo prestati s nabrajanjem, jer smo razjasnili poantu, a slova abecede su ionako nedostatna.
Teorijska podloga:
Ova inicijativa dijelom se temelji na razmatranjima prof. dr. Claudija Battistellija o ranoholizmu, kroničnoj ovisnosti o ozljedama, gdje se ne dopušta da ratne rane s vremenom zacjeljuju, nego se održavaju zauvijek svježima. U zadnjem stadiju, navodi Battistelli, kolektivni subjekt ponaša se kao da su mu “rane mozak popile”. U Hrvatskoj smo – prema našim procjenama – sasvim nadomak tome cilju. Posustajanje bi sada bilo neoprostivo.
Završne parole:
Založimo se za cjelogodišnji studeni!
Žrtve Vukovara zavrjeđuju više od pišljivih 30-ak dana! Tek kada ih bez pauza koristimo kao batinu za zatiranje slobode – kao što to, recimo, vizionarski čini Stipo Mlinarić Ždanov – znat će da nisu zaboravljene!
Vrijednosti Domovinskog rata najrevnije ćemo poštovati ne dopuštajući da on završi!
Poruka od našeg sponzora:
Nacionalna tragedija se ponavlja kao fašistička farsa.
