HDZ provincijalizam nije izmislio. Ali pretvorio ga je u stabilan režim. Prema van europska legitimacija, prema unutra nacionalna scenografija
„Di to ima?
Ima, ima, Bogu iza nogu…
Da sve štima…
Ima, ima, Bogu za nogu…“
Vjekoslava Huljić
Hrvatska svakog ljeta biva „puna“ svijeta. No to ne znači da postaje svjetska. Automobili kreću put mora, stanovi postaju „smještaj“, rive kulisa. Hrvatska postaje vijest dolazaka, noćenja i potrošnje. Jest, tada smo najvidljiviji, ali i najmanje svoji. Hrvatska kao „destinacija“. Turizam nije grijeh. Ni gost neprijatelj. No kad se društvo svede na usluživanje vanjskoga svijeta pa to postane odrednica razvoja, kad mjerilo postane broj turista, a politički uspjeh zbroj potrošnih eura, sami se svodimo na objekt vlastitoga života. Ne aktera, ne subjekta. Hrvatska svake godine iznova uvozi publiku koja će potvrditi da je lijepa, vrijedna i sadržajna. A sve manje razmišljamo što bismo sami mogli proizvesti, odaslati u svijet.
Provincija o kojoj pišem nije nužno siromašna ni geografski udaljena od središta. Može biti i bogata. Provincija vlastitu vrijednost mjeri time tko ju je pohvalio, tko joj je došao, za čijim stolom sjedi, čiji je obrazac preuzela. Sadašnjost se tu neugodno nastavlja na prošlost. Jer stoljećima smo svoj značaj objašnjavali granicom. Antemurale Christianitatis, straža Carstva, brana Istoku, rub Zapada. Društvo s ruba lako se uvjeri da je važno jer čuva središte. Nečije. Danas smo manje Vojna krajina, više uslužna i sigurnosni rov Europe. Pijun koji čuva šengenski rub, obalu, sezonu, reputaciju „pouzdane“ članice. Uloga ostaje, pokrovitelji i „centar“ mijenjaju se.
Mali narodi žive mali kontekst, upravo onaj koji si najmanje žele priznati. Velik je onaj umjetnik koji je otkrio nešto o čovjeku. Ili čovječanstvu. No domaćega mjerimo prema tome čiji je, kako nas predstavlja, zagovara li „naše“ teme. Koliko doprinosi nacionalnom „ugledu“. Veličinu umjetnika mjerimo univerzalnošću, no od našeg tražimo da bude nacionalni maneken. Provincija se tuđim velikanima divi jer su nadrasli svoje sredine. Sebi takav pokušaj ne dopušta. Velik redatelj smije biti neugodan, subverzivan, radikalan. Od vlastitih tražimo da pričaju „našu“ stranu. Čitamo strane pisce koji govore o čovjeku, domaći se moraju pred Nacijom opravdavati. Kod stranih umjetnika vidimo da se veličina postiže prekoračenjem granica. Od svojih tražimo da ih čuvaju. I ne prelaze.
Živimo unutar nacionalnih zidova društva u kojem valja skladati, snimati i glumiti o Domovinskom ratu, povijesnim žalopojkama, nacionalnim patnjama. To su legitimne teme umjetnosti, no kulisa je zadana prije no što je film snimljen, glazba napravljena, slika narisana. Unaprijed znamo tko će biti junak, kako izgleda žrtva, što se smije pitati, a što „kvari“ sliku. Provincijska kultura i znanost prestaju biti spoznajne. Postaju protokol veličanja propisane prošlosti i poželjne sadašnjosti. U provinciji ishodi su zacrtani.
Kič umjesto proturječja, laž umjesto preispitivanja. Društvo poput našega povijest pretvara u sentimentalnu priču, naciju u bezgrešnu obitelj, rat u moralno čistu patnju. Politiku u ceremoniju pripadanja. Ili izgnanstva. Nacionalistički kič nije laž zato što je svaka činjenica netočna, već jer je unaprijed uklonjeno sve što bi željenu emociju kvarilo.
Društvo koje u umjetnosti, kulturi i znanosti ne trpi ambivalentnost teško je podnosi i u politici. Svijest svedena na „naše“ i „njihove“, domoljube i izdajnike, normalne i devijantne, vodi u svijet očišćen od svake složenosti koja bi mogla uznemiriti. Šovinizam je politički kič. Društvo koje se boji složenosti manje je kreativno, manje znatiželjno, nesposobno zamisliti budućnost drugačiju od površno i patetično prikazane prošlosti.
Provincijalizam je i institucionalni sustav. Proizvodi se imenovanjima, natječajima, povjerenstvima, financiranjem. Ne treba birati najnesposobnije, nego samo predvidive. Takvi ne remete odnose, ne ugrožavaju hijerarhije, ne proizvode ideje. Ne vrijeđaju mitologiju mitomana. Provincijalizam stoga proizvodi i svoj politički kič. Ozbiljna država ne prepoznaje se po tome što ima službe, akademije, strategije i ceremonije kakve i drugi imaju, već po tom kome služe i što proizvode. Hrvatska redovito glumi vanjska obilježja ozbiljnosti, dok njihov unutarnji sadržaj ostaje nedovršen. Imamo strategije koje ne određuju politiku, institucije bez autonomije, akademske ustanove koje proizvode titule, ne znanje. Ceremonije nadomještaju odgovornost, planovi glume viziju. Forma postoji, funkcija ne. Simbol umjesto učinka. Državnost nije sposobnost javne vlasti, nego dekor političke pozornice.
Politički kič kreće kad institucija ne služi svojoj svrsi, već vlastitoj slici. Vojska tad nije samo sredstvo sigurnosti, nego dokaz da smo „ozbiljna“ država. Akademska ustanova ne nudi znanje, već potvrđuje da imamo što imaju i drugi. Strategija nije polazište za odlučivanje nego dokaz da država razmišlja „strateški“. Nije problem u institucijama, već u tome što njihovo postojanje postaje jedini odgovor na pitanje o njihovu smislu.
Sraz s poviješću zato jest neugodan. Materijalno siromašnija i politički neslobodnija Hrvatska znala je proizvesti Novi Zagreb, Split 3, Poljud. Danas imamo Charlesa Billicha umjesto Novih tendencija, Kožarića, Knifera, Picelja. Nekad Toma Gotovca i novi val, danas skandale u sportu, korupciju u javnim stvarima, jednoumlje u društvu. Nije ovo nostalgija za sustavom koji je imao zabrane i dogme. No tad se, barem povremeno, s periferije pokušavalo sudjelovati u svijetu. Danas smo u središtu, u EU-u, a proizvodimo „korektnu“ beznačajnost. Društvenu „pozitivnu nulu“.
Natječaj za novi Maksimir savršena je slika te bolesti. Arhitekt Otto Barić opisao ga je kao pokušaj ulijevanja dvije i pol litre u litrenku ograničenog prostora Svetica. Možda će i nastati „veliko“ rješenje. No metafora je šira. Želimo ikoničku građevinu, ali nismo spremni osloboditi prostor. Sanjamo budućnost pod uvjetom da u nju stane sve što nikada nismo riješili, promet, sport, komercijalno, društvenu memoriju, politička obećanja. Hrvatska ne bira, već pokušava zadržati sve. Pa preko nedovršenog navući fasadu novog. Društvene fasade obnavljaju se kao zagrebačke.
Isto je i u politici. Premijer objašnjava da Hrvatska mora biti „za stolom“ saveznika, ne smije završiti u „magarećoj klupi“. Tu se ne govori samo o vanjskoj politici, izgovara se psihologija provincije. Problem nije u savezništvu, svaka država treba saveznike. Problem nastaje kad savezništvo zamijeni političko mišljenje, kad se stav mjeri odobravanjem Macrona, Merza, Von der Leyen, drugih lica političkog središta. Tad se i načela primjenjuju selektivno. Kod Ukrajine govorimo o međunarodnom pravu, zaštiti civila i zabrani nasilnog mijenjanja granica. Prema izraelskom postupanju u Gazi i pitanju Palestine smo sporiji, oprezniji, nesamostalni. Kad se pod američkim pritiskom poveća saveznički cilj obrambenih izdvajanja, hrvatska politika šuti kao da je riječ o tehničkoj nužnosti. Kad društvo traži liječnika, stan ili dostojnu starost, ista politika otkriva fiskalna ograničenja. Kad NATO odredi cilj, to je obveza. Kad društvo vidi potrebu, riječ je o trošku.
HDZ provincijalizam nije izmislio, čak ni to. Ali pretvorio ga je u stabilan režim. Prema van europska legitimacija, prema unutra nacionalna scenografija. Između njih centralizacija i kadrovska predvidivost. Institucije su kulise ozbiljne države. Zgrade, titule i obljetnice dokaz da državnost postoji i kad ne proizvodi stvarnu sposobnost djelovanja. Suviše bi komotno bilo sve svaliti na jednu stranku. Obrazac živi na sveučilištima, u kulturnim ustanovama, lokalnim vlastima, medijima, javnom gospodarstvu. Provincija je ekosustav. U njemu se mnogi dobro snalaze upravo zato što nitko ne smije postati velik.
Ovih ćemo dana dobiti predsjednika Olimpijskog odbora. Između kandidata bitku vode ljudi čije su biografije zbirke gotovo renesansnih sposobnosti. Institucija skandaloznog kontinuiteta kreće prema još jednom početku. Provincija ne bira samo osobe. Bira i kriterije po kojima one postaju velike.
Provincija nije zemlja bez talenata, ljepote ili povijesti. Provincija je zemlja koja talente šalje u svijet, ljepotu iznajmljuje, povijest pretvara u protokol, institucije u mizanscenu. Od Vojne krajine do turističke destinacije i pouzdane članice NATO-a, Hrvatska neprestano mijenja naručitelja. No teško napušta ulogu ruba. Nije pitanje koliko će još gostiju doći, uz koliko ćemo saveznika stati ni koliko će mjesta imati novi stadion. Pitanje je vjerujemo li još da ovdje može nastati ideja zbog koje bi svijet gledao prema nama. Ne zato što smo mu nešto sačuvali, služili ili slijedili, već zato što smo nešto novo stvorili.
