Brodskoposavski postizborni, aktualni, vrući politički faux pas ("pogrešan korak, pogrešan postupak; prenagljen, lakomislen, nepromišljen, neprikladan čin; povreda propisanog ophođenja ili ustaljenih običaja"), glavni akter pokušava zamotati u celofan viših ciljeva. Obrazloženje kako je pristupanje moći i pristajanje biti „rukom za većinu“, učinio radi „lakšeg provođenja vlastite vizije“, zvuči na prvu plemenito, ali zapravo je to sofisticirani oblik samozavaravanja i samopravdavanja.
Jer, moć uvijek traži lojalnost, ne viziju. Onaj tko pristane biti ruka za formiranje većine, automatski ulazi u žrvanj sustava u kojem njegova vizija više nije njegova. Vizija se u takvom braku s moći razvodnjava, prilagođava, gubi oštricu. Odjednom prioriteti više nisu ono što je bio plan, već ono što većina kojoj si pristupio, želi. Tko misli da u takvoj većini može „progurati svoju viziju“, taj ili podcjenjuje sustav, ili precjenjuje sebe.
Time vlastita vizija gubi vjerodostojnost. Vizija ima snagu kad je neokaljana, kad nosi težinu dosljednosti, kad se za nju bori bez kompromisa s onim protiv čega se dižeš. Kad je „vizija“ postala izgovor za pristupanje onima protiv kojih si govorio, i koji, svojom politikom, drže jedinicu lokalne samouprave na fenjeraškom položaju u RH, više to nije vizija. To je plan prilagodbe. To je strategija opstanka, nerealne nade, a ne ideala.
Zna se da moć uvijek koristi, rijetko služi. Tko jednom pristane biti ruka za održavanje većine, više nije slobodan i nezavisan. Mora dizati ruku kad zatreba, mora šutjeti kad bi trebao govoriti, mora stajati kad bi trebao otići. Njegova „vizija“ postaje sitni ulog u igri mnogo većih interesa. Put u politički pakao popločan je dobrim namjerama ostvarivanja plemenitih ciljeva.
To je obrana savjesti. To je način na koji političar pokušava objasniti sebi i drugima da gaženje načela nije izdaja, već mudrost, shortcut prema ostvarenju vizije u vidu razvojnih projekata. To je, kako bi stari ljudi rekli, uljepšavanje vlastitog poraza, stavljanje mašne na kapitulaciju načina ostvarenja ciljeva. Iskreno, kad bi vizija bila toliko snažna, dosljedna i jasna, ona bi se radije borila izvan stroja moći, nego u njegovim zupčanicima.
Zašto to netko (u)čini? Pa ne zato da bi spasio grad ili županiju, ne zato da bi razriješio neku veliku moralnu dilemu u korist naroda. Učini to iz, kako bi se reklo, „male koristi“, iz kombinacije ambicije, pritiska, kukavičluka, možda straha, možda nade u osobnu korist: neka funkciju, neki utjecaj, možda neka sitnu milost koja će stići iz kabineta moći. Jer ono što vlast zna i umije, to je podmazivanje strojeva, da se kotači zavrte i nastave okretanje. Takvih primjera u Hrvatskoj ima bezbroj.
Glasači se osjećaju prevareno, naravno, ili barem oni među njima koji su uistinu vjerovali da glasuju za nekoga tko je slobodan, tko nije na lancu stranačke stege. Njihova nada je popljuvana, njihova odluka izigrana. Osjećaju se kao statisti u lošoj predstavi u kojoj su kupili kartu za tragediju, a dobili farsu.
I da, stigla je stigma. Ta osoba sada hoda s olovom na nogama, ma koliko se pokušavala praviti da je sve u redu, da je i dalje lakonoga. Nosi biljeg prevrtljivosti, izdaje ideje, čak i ako se ona sama pred ogledalom uvjerava da je sve to za viši cilj. To je političko prokletstvo: jednom kad izdaš svoje riječi, više ti nitko ne vjeruje ni kad govoriš istinu. Osim toga, budeš meta lokalnog plaćeničkog medija.
U lokalnoj politici, u onoj gustoj mreži poznanstava i pogleda preko ulice, to olovo od etikete ne skidaš lako. To ide s tobom na svaku sjednicu, na svaki intervju, na svako „dobar dan“ na tržnici. I baš zato to nije samo „taktički potez“, to je sudbinski korak u blato iz kojeg se rijetko izlazi čist.
Dosljednost je u politici ono što je krov na kući: štiti sve ispod sebe, drži konstrukciju. Političar bez dosljednosti je kao kuća bez krova, iz daljine izgleda lijepo, ali iznutra kaplje, prokišnjava, trune. Dosljednost znači da ono što si rekao ljudima dok si im dolazio na vrata, na skupovima, u intervjuima, vrijedi i sutra, i kad te pritisnu, i kad ti ponude šaku zlata ili komad vlasti. Ona nije tvrdoglavost, nije ludost, ona je svjesno držanje one crte za koju znaš da je tvoja. U Brodu, BPŽ, u Hrvatskoj, u cijelom ovom našem balkanskom cirkusu, dosljednost je rijetka ptica. Jer čim netko pokaže dosljednost, ubrzo ga pregaze ili ga pokušaju kupiti.
Poštenje u politici postoji, ali ga moraš tražiti kao crnu mačku u mrkloj noći. Poštenje znači biti čovjek i kad svjetla reflektora nestanu. Poštenje nije riječ na plakatu ili Tik Toku, to je ono što radiš kad te nitko ne gleda. Kad ne uzmeš mito, kad ne pogaziš riječ, kad ne koristiš funkciju da bi zaposlio bratića, ljubavnicu, pajdu. U Brodu i BPŽ ima čestitih pojedinaca, ima onih koji se bore, ali sistem je namješten tako da pošten čovjek najčešće ostane sa strane, jer poštenje ne donosi brzi uspon. A tko ga ima, često mu ga brzo ogade.
U Brodu i BPŽ i cijeloj Hrvatskoj, političke prljavštine nisu iznimka, one su metoda. Šaputanja, podmetanja, lažne afere, kupovanje vijećnika, dogovori po birtijama, ucjene oko radnih mjesta, investicija koje završe u džepovima prijatelja. Prljavština je kad projekt vrijedan 1 milijun eura na kraju vrijedi 3, jer su svi morali uzeti svoj dio. Prljavština je kad se javna funkcija koristi za privatnu korist, a javnost se drži u mraku. Kad se birači tretiraju kao stado koje svake četiri godine možeš malo pogladiti po glavi i obećati mu novo korito.
U Brodu i BPŽ toga smo svjedoci desetljećima. Grad u kojem se gradski i županijski vijećnici okreću k'o vjetrokazi, u kojem interes prevagne nad principom, u kojem jedan čovjek vlada gradom desetljećima, HDZ, SDP, nezavisni – sve je to često samo etiketa na istoj boci otrova. U Hrvatskoj prljavštine su sustavne: od muljanja s javnim nabavama, preko uhljebljivanja, do orkestriranih medijskih hajki na one koji se usude reći „car je gol“. Sjetimo se samo koliko puta su saborski zastupnici „slučajno“ promijenili stranu, koliko je načelnika i župana završilo pod istragama, a koliko njih i dalje sjedi u foteljama, osigurani kao sveci na oltaru.
Onaj tko jednom pređe crtu, nosi "znak sramote", htio to priznati ili ne. Mogu ga kititi ordenima, mogu ga zvati spasiteljem većine, ali u duši birača ostat će zapisano: izdao je. U manjim sredinama kao Brod, to se pamti dugo, jer ovdje se politika i život prepleću; svi se znaju, sve se čuje, sve se pamti. A olovo na nogama prevrtljivca vuče ga sve dublje, dok ne postane tek još jedan lik u palanačkoj priči o propaloj časti. Brana od opravdavanja rijetko kad zaustave bujicu optužbi za pogrešno djelovanje.
Ipak, duboko se nadam, i zbog stigmatizirane osobe, ali i zbog sebe, da sam zamahnuo u prazno, da sam promašio, da sam pogriješio, te da ću to morati priznati za četiri godine, ili prije. Drugim riječima, možda me život i konkretna politička praksa u ovoj gluhoj provinciji odnosno eventualno ostvarenje najavljene vizije, demantiraju.
NAPOMENA: Ako nekom možda nije razvidno, izjavljujem kako ovaj tekst apsolutno ne podržava naljućenu oporbu u Županijskoj skupštini i "linč medij". Tekstom sam želio objasniti svoj stav o tome što su to politička dosljednost, poštenje i kolaboracija sa strankom koja je mnogo puta zlouporabila svoju moć i interes. Dakle, riječ je o stavu (i razočarenju) onoga, pa i onih, koji nadasve cijeni upornu i nedvosmislenu (donkihotovsku) političku nezavisnost, ali i ne uvažava oportunističko odustajanje od nje.
______________________
